nedjelja, 26.07.2015.

najveći zavodnici - fotograf

- revitalizirani post od 29.7.2010.


Na samom početku devedesetih naslijedio sam dva dvosobna stana, ne računajući veliki u kojem sam stanovao. Zahvaljujući tome nisam krepao od gladi kada sam devedeset i prve ostao bez posla i svih uobičajenih primanja. Oba stana sam iznajmio nekim studenticama, a u moj su se uz mene uselile neke glumice koje su plaćale sve režijske troškove i nakon kojih je gotovo svakodnevno preostalo i nešto za pojesti. To me je spasilo da ne krepam od gladi i prilično pristojno preživim. Dane sam provodio uglavnom u kafićima „Mooney“ i „Velvet“ u Dežmanovom prolazu koje sam koristio kao dnevne, radne i primaće sobe i ne mogu se požaliti da je to bilo loše razdoblje života.

Svi poznati i oni koji su me zatrebali znali su gdje me mogu naći i pored toga što sam ondje pročitao sve novine, a da ih nisam trebao kupiti, od ujutro do navečer za mojim su se stolom samo smjenjivali razni likovi. Što je ostatak stalnih gostiju, mlađarija za šankom, mislio o meni saznao sam jednom prilikom kada me je došla naći jedna prijateljica, a mene nije bilo.

Prijateljica mi je vrlo zgodna mlada žena. Ode ona u „Mooney“ i kako je sjela tako se nekih tri uobičajenih zgubidana prikrpilo. Raspituju se što ju je ondje navelo. Kaže ona da je došla mene naći. Koga? Koga? – pitaju. Onog bradonju s naočalima koji obično ovdje sjedi s velikim crnim psom.

- A! Makroa! – spoje frajeri.
- Budibogsnami! – kaže moja prijateljica. – Kakvog makroa?

- A što bi bio drugo?! Ništa ne radi, po cijele dane sjedi ovdje, uvijek ima novaca, stalno oko njega sjedi nekoliko mladih ljepotica, samo se smjenjuju, još mu neke i daju novce, vidjeli smo... – mislili su na moje podstanake koje su obično dolazile u kafić isplatiti mi najamninu.

Ode moja prijateljica u „Velevet“ i sjedne, a odmah je okruže tri od onih koji se samo izmjenjuju za šankom. Pitaju koje ju je dobro nanijelo. Kaže ona da me je došla potražiti. Koga? Koga? – pitaju frajeri. Onog bradonju s naočalima koji svakodnevno navrača s velikim crnim psom, čudo da nije ovdje.

- A! Režisera pornofilmova! – odmah su znali na koga misli.
- Kakav sad režiser pornofilmova? – smije se moja prijateljica.

Je, je, objašnjavaju najozbilnije frajer, oni su o tome raspravljali i zaključili da ne mogu biti ništa drugo. Imam vremena na pretek, samo čitam novine, oko mene je uvijek nekoliko zgodnih djevojaka, prepoznali su i neke glumice, ne bi se takve cure rojile oko mene bez veze, pa stalno preko stola dodajemo neke novce... Da se ne vidi da sam intelektualac pomislili bi da sam nekakav makro, organizator mreže call-girli ili štogod slično. Eto, takav me je glas bio.

Na ista mjesta je u to doba redovno zalazio i neki lik koji je izgledao kao moja desetak godina starija verzija. Odmah se vidjelo – neki umjetnik! Ležerno obućen od glave do pete u isprani jeans, po opisu se razlikovao od mene samo po tome što sam ja tada bio visok i vitak, a on od trbuščića nije mogao zakopčati prsluk s mnogo džepova. Ta pojedinost po kojoj smo se razlikovali činila je da u poredbi izgledamo otprilike kao jablan i vrtni patuljak. On je bio silno impresioniran famom koja je o meni kružila i silno je navro da se družimo.

Vrebao je rijetke prilike kada sam sjedio sam, pa se odmah bacao za moj stol i započinjao intelektualne diskusije. Činilo mi se da mu je zadnja namjera da se toliko zbližimo da ga zovem u društvo i kada mi dođu prijateljice, podstanarke i glumice, pa sam se držao prilično rezervirano kako bih ih toga poštedio. Što sam ja bio rezerviraniji, to je on više nasrtao. Neprekidno me je pozivao da svratimo u njegov atelje. Nije daleko, ni minutu pješke. Kad ću svratiti? Zašto već nisam svratio? Neka svratim kad hoću. Evo, recimo, sutra. Ili odmah, da odmah odemo zajedno onamo. Popeo mi se već na glavu s tim svojim ateljeem. Neprekidno je spominjao kako je on umjetnik, kao – mi, kolege umjetnici, on je fotograf, umjetnički fotograf... Kako sam ja poznavao otprilike sve iole vrijedne fotografe u Zagrebu, a za njega nikada nisam čuo, morao sam jednom upitati:

- Kakav si mi ti fotograf? Gdje radiš?
- U industriji namještaja.
- Umjetnički fotograf u industriji namještaja?! – za tako nešto ranije nisam ni čuo.
- Da. I grafički dizajner!

Ispostavilo se da on radi one natpise po izlozima prodavaonica namještaja JESENJE SNIŽENJE, POPUST 30%, PRODAJA NA OTPLATU i slično, a povremeno i fotografira poneku stolicu ili regal za neki katalog. Nije mi to zvučalo kao neki zanimljiv posao, ali nikako ga se nisam mogao otarasiti, pa sam naposljetku – da ga se riješim – ipak krenuo u njegov brlog.

Mjesto je zaista bilo nedaleko, u centru grada. Na gornjim katovima bila je uprava, a u njegov atelje se ulazilo sa stražnje strane zgrade kroz poseban ulaz. Zapanjio sam se čim sam prešao prag. Hodnik, mala kuhinja, kupaonica, ured, tamna komora, prostrani studio – vrhunski prostor! Još više sam se zgranuo kada sam vidio gomilu prvoklasne fotografske opreme koja je ležala razbacana naokolo. „Leice“, „Nikoni“, „Rolleflexi“ i „Hassebladi“, sve najbolje, najnovije i najskuplje, gomila leća i studijska rasvjeta. Industrija namještaja po svemu sudeći nije oskudijevala novcem, a on ih je uspio uvjeriti da mu je sve to potrebno za izradu natpisa poput POSJETITE NAS NA JESENSKOM VELESAJMU. Svaka čast, majstore!

- Ali to, naravno, nije sve što radim... – povjerio mi se zadovoljan dojmom koji je na mene ostavio već prvi pogled. – Pripremio sam ti još nešto što moraš vidjeti! Zbog toga sam te i zvao!

Odveo me u ured i posjeo u fotelju ispred tv-prijemnika. Izvadio je VHS vrpcu od 240 minuta, utaknuo je u rekorder i pustio.

Na ekranu se pojavio njegov studio. Ispred praznog zida stajala je djevojka u bikiniju. Njena poza bila je kao da stoji pred streljačkim vodom: ravno, ruke opuštene, bezizražajan izraz lica. U kadar je unišao i on, fotograf. Obilazio je oko nje i škljocao s fotaparatom iz ruke. Onda joj je spustio jednu naramenicu, kliknuo nekoliko puta, pa spustio i drugu. Neprestano škljocajući zašao joj je iza leđa i otkopčao grudnjak. Njezin izraz lica nije se ni najmanje promijenio. Rez. Ona naslonjena rukama na stol, on joj prilazi straga, spušta gaćice, a ona ni da mrdne obrvom. On raskopča hlače, spusti ih i zabije se u nju. Prihvati je rukama za struk i navlači prema sebi, drmusa je i gnječi, a njezino lice je jednako bezizražajno sve vrijeme kao da nije prisutna. Scena je izmontirana tako da ne traje ni pet minuta.

Zatim nova scena, nova djevojka: stoji pred zidom u bikiniju kao omamljena. On obilazi oko nje i fotografira je. Video-kamera je očigledno ostavljena u nekom uglu i neprekidno snima. On skida djevojci grudnjak, ona ni da pisne. Odvodi je do stola, namjesti da leži na njemu, podiže joj noge u zrak. Fotografira je sa svih strana, a zatim prilazi i svlači joj i donji dio bikinija. Raskopčava traperice, utakne se u nju i počinje pumpati guzicom…

- A! Što kažeš?
- Vrlo dobro! – pohvalim ga vidjevši da očekuje pohvalu kao psić koji je donio bačeni štap.

Pred zidom stoji treća djevojka u bikiniju pogleda uprta pred sebe, u prazno. Fotograf je obilazi i škljoca. Skine gornji dio badekostima, malo rukom protrese njezine grudi kao da ih namještava, ona se ni ne pomakne. Nakon minutu je odvodi do stola, bez riječi je savine tako da se ona osloni na stol laktovima, spušta joj gaćice i zabija se na nju. On se trese, pramenovi kose mu poskakuju, ona ni da pusti glaska. Gotovo.

Četvrta djevojka – ista šema. Počinje s fotografiranjem, završava s jebačinom. Kad se pojavila i peta, zapitao sam:

- Pa koliko toga ima?
- Još dvije vrpce! Više ti nisam stigao pripremiti…

Dok sam zapanjeno pokušavao izračunati: 240 minuta podijeljeno s 5 minuta jednako oko 50 cura na jednoj vrpci, puta tri vrpce je 150 cura, a ima još…, on je izvinjavajući se objašnjavao:

- Malo sam ti skratio. Nema smisla da ti pokazujem cijele snimke, trajalo bi danima.

- Naravno, naravno… - razgovarao sam s njim, dok su mi misli tekle sasvim drugim tokom. Dok su se djevojke samo smjenjivale, nisam se mogao odlučiti čemu se više čuditi – gdje ih tolike nađe ili kako se one drže? Da ne troši fondove poduzeća za plaćanje modela? Nisu bile naročite ljepotice, ali ni gabori, sasvim svakodnevne djevojke koje nisu djelovale kao profesionalke bilo koje vrste. Uostalom, VHS tada još nije postojao više od nekoliko godina, dakle, to je rezultat svega nekoliko posljednjih, a ne cjeloživotni uspjeh… I sve bez ijedne riječi! Što li im je prethodno nabajao, čemu su se one nadale kad su mu se tako prepustile? Jesu li vjerovale da je to početak nekakve karijere, da će završiti kao zvijezde, da to tako normalno ide kad se krene putom do slave? Zar su vjerovale da ih fotograf industrije namještaja može igdje lansirati, osim na kauč? Meso, meso i meso! Padalo mi je na pamet da tako lakovjerne ni nisu za drugo nego za nataknut na kurac.

- No, no…? – zanimalo ga je što mislim.
- Tvoja će se udovica jednoga dana jako iznenaditi dok bude prekapala po tvojoj zaostavštini.
- He, he – zadovoljno se smijuljio na tu pomisao.

Kad smo nakon sat vremena stigli do scene u kojoj dvije gole djevojke kleče, a on ide od jedne do druge kao bumbar od cvijeta do cvijeta i naizmjenično im uvaljuje spolovilo u usta, više nisam mogao izdržati

- Oprosti, moram ići. Nisam se planirao ni ovoliko zadržati.
- Dođi drugi put pregledati ostatak!
- Svakako…

Izišao sam na ulicu sav smušen. Ulicama je prolazio uobičajeni svijet, među prolaznicima i mnogo djevojaka i mladih žena više ili manje privlačnih, kao obično. Gledao sam ih i pitao se – koliko njih bi pristalo svratiti fotografu na „snimanje“? Morao sam mu priznati – malo tko je potucao toliko ženskadije kao on. Znam nekolicinu profesionalnih animiranih fotografa koji decenijama rade modne i pin-up fotografije, ali nitko od njih ne može se s njim ni usporediti. To je poseban talent. Kada bih ja krenuo naći samo jednu tako lakovjernu tuku – tražio bih mjesecima, a on – stotine! Mora da ima posebnu antenu za njih ili je na njemu nešto što upravo takve privlači.

Bilo mi je jasno zašto je navro da ga posjetim. Mene je nezasluženo bio glas koji je on u potpunosti zaslužio, ali se nije smio hvaliti naokolo, pa mu je bilo stalo da barem ja znam tko je od nas dvojice pravi veliki jebac. I zaista, nakon tog posjeta više me nije gnjavio da dođem ponovo niti se gurao u moje društvo. Bilo mu je dovoljno da stoji uz šank, ispija svoje kriglu piva i zna da znam za njegovo pravo veliko životno djelo.
- 12:20 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker