subota, 23.05.2015.

nezaboravna tucanja

- revitalizirani post od 14.1.2011.
Jedan od najprijatnijih trenutaka u životu dogodio mi se u vrijeme dok smo svakodnevno visili ispred „Zvečke“. Jednoga se dana pojavio fantastičan nepoznati curetak koji je odmah privukao svekoliku pozornost. Stajala je sama usred gomile, a mladići oko mene samo su u nju zvjerkali, odmjeravali je i vidljivo unezvjereniji nego inače neprekidno ponešto komentirali. Da ne tajim – i sam sam upao pod tu psihozu, no iznenada mi sjevne, prisjetim se – NJU SAM JA VEĆ JEBO! Kao da me grom strefio! Taj trenutak kada me je to saznaje proželo može se usporediti s malo kojim, a još manje onaj koji je uslijedio nakon njega: ako sam već jednom – kad se već tu našla – veliki su izgledi, gotovo je neizbježno ću barem još jedanput!

Otprilike šest mjeseci ranije priključio sam se nekom društvu u „Kavkazu“ koje se okupilo oko neke preslatke ženskice. Ona se pak surovo otvoreno nabacivala nekom tada popularnom rokeru da je to bilo dirljivo pratiti, a svaki pokušaj da joj itko išta kaže toliko je surovo ignorirala da je bilo jasno da joj samo postojanje ikoga osim onoga na kojeg se nemeračila smeta i ide na živce. Ostao sam s društvom jer takvo ponašanje u tolikoj mjeri nikada ranije nisam sreo i to je trajalo sve dok me netko nije zazvao imenom. Ona se trgnula u nevjerici. „Ti si taj?!“ Ukočio sam se ne znajući smijem li priznati, ali je nekolicina prisutnih potvrdila. Istog trena je bez milosti otpisala rokera i ustremila se na mene, a kada su se malo kasnije zaustavile neke moje poznate i dobacile mi nešto u prolazu, okrutno ih je otjerala: „On je večeras moj!“

Zabavljalo me je svjedočiti kako nekoga drugoga tako uzima na nišan, ali mi se nije dopadalo kada se obrušila na mene, pa sam se digao i krenuo ka izlazu. Ona je bez poziva skočila na noge i požurila za mnom. Našao sam se ispred kavane s njom pored sebe i što sad? Bio sam dobrano ljut. Ipak nisam bio tako jeftin da me svaka fufa kojoj puhne može pokupiti. S druge strane, ona je izgledala previše dobro da bi se tako nešto smjelo propustiti.

Bez riječi sam krenuo prema kući, a ona se priključila. Premišljao sam – što da ne? Da vidimo kamo to vodi... Nimalo se nisam trudio olakšati joj položaj i šutio sam cijelo vrijeme, a uskoro je i ona prestala pokušavati zapodjenuti ikakav razgovor i cupkala je žureći da me sustiže.

Trebalo je oko pola sata da stignemo do kuće u kojoj sam stanovao. Do tada je još mogla glumiti da slučajno idemo istim putem, ali kad sam zaokrenuo na stubište više nije bilo dileme. Uspeli smo se i dalje šutke na prvi kat, otključao sam vrata, ušao prvi i otvorio vrata moje sobe koja su se nalazila upravo nasuprot ulaza.

Čim smo se našli u sobi, ne paleći svjetlo, obrušio sam se na nju. Ono, kad sam je skinuo, ostao sam bez daha. Bila je toliko lijepa i seksi da je izgledalo nestvarno, no povijest našeg kratkog poznanstva je odredila nastavak: bezobzirno sam je gurnuo na krevet i krenuo gužvati i razvlačiti, savijati i gnječiti, nabijati i čerečiti. Bio je homage Zoranu Tadiću i načelu koje je proklamirao, premda ne znam koliko ga je sam slijedio: „Biti okrutan ljubavnik i otmjen ubojica!“ Osvetnički se nisam ni najmanje obazirao na nju već izvodio samo ono što je meni u nekom trenutku najviše pasalo, međutim se kasnije ispostavilo da je upravo to bilo ono što je i njoj najviše odgovaralo.

Nakon otprilike dva sata, prvo što sam joj rekao bilo je „Sad bih ti mogao nazvati taksi da odeš doma“.

Zgranuto me je pogledala, iz rumenih obraza je u trenutku nestala sva krv i probjelila je kao kreč, a u narednom zajaukala i zaridala takvom snagom da sam se preplašio da će cijelu kuću probuditi. Srećom se bacila na jastuk, grčevito ga obgrlila, zabila lice duboko u njega, pa su joj nadalje grcaji bili prigušeni. Zblenuo sam se i ja – što je sad ovo?

Mislio sam da će se se nakon nekoliko minuta isplakati, ali – jok! Dapače, izgledalo je da se samo zaletava, sve jače i jače, pa ako se načas kao smirivala, u narednom je valu tulila još gore. Nikako stati. To je trajalo i trajalo, ja sam samo osluškivao hoću li čuti majku ili sestru koje su spavale na krajevima hodnika u kojem je moja soba bila u sredini, ali su one ili bile već svikle na svakojake zvukove koji su dopirali iz moje sobe ili su zidovi bili dovoljno debeli, a razdaljina dovoljna da ništa ne čuju, ili oboje. Uglavnom, ludača nikako da prestane. Sjedio sam ponovo obučen na rubu kreveta dok se moja gošća trzala, uvijala i arlaukala i pitao se – što je to meni trebalo? Eto što snađe one koji jurcaju gradom vođeni kurčevom pameću!

Iscrpljena neprekidnim grcanjem na mahove je gubila dah i gušila se. Pokušavao sam je primiriti na sve moguće načine, ali je svaki moj pokušaj izazivao još jače napade. Prestrašio sam se da ću morati zvati Hitnu pomoć da mi ne kolabira na krevetu. Onda sam bivao sve uvjereniji da će to završiti tako da ću morati zvati Vrapče da je odvedu. Trajalo je to također otprilike dva sata, a onda se malo pribrala, uspravila u sjedeći položaj i zašutjela.

Čim mi se učinilo da je sposobna razumjeti što joj govorim zapitao sam da li da joj pozovem taksi. Na to je zatulila joj prodornije nego prvi put, bacila se potrbuške na krevet, počela grebati po posteljini kao da se kani ukopati u nju. Ja sam podivljao i pokušao je dići i osoviti na noge, cimao je za ramena, ruke, vukao za nogu i pokušavao svući s kreveta, ali uzalud. Mahnitost joj je dala silnu snagu, a ja sam se ipak čuvao toga da je udarim, pa ju je bilo nemoguće odvući. Mislio sam je obući i izbaciti pred kuću, pa neka tuli po ulici, ali nije išlo. Toliko me je izmorila da sam odustao.

Iznova sam sjedio na rubu kreveta, buljio u njena krasna leđa, zanosnu prćastu stražnjicu, duge noge i mislio – kakva šteta! Takva ljepotica, a skroz luda! Što uopće napraviti u situaciji u kojoj sam se našao? Nikada ranije mi nije ni palo na pamet da bi me nešto takvo moglo snaći.

Ipak nije mogla ridati zauvijek. Naposljetku smo sjedili u bolnoj tišini, a ja se nisam usudio ni pomaknuti, a ni ona se nije micala. Nisam se usudio ponovo predložiti taksi, pa sam upitao: „Što ti je?“

Negdje pred svitanje smo počeli normalno razgovarati. Prvo je rekla da je udana žena. U to ni slučajno nisam htio povjerovati. Pokazala mi je da između prstenja na rukama ima i vjenčani prsten. Dobro, izgledao je kao vjenčani prten, ali nije trebao biti. Skinula ga je i pokazala da je iznutra ugravirano neko obećanje vječne vjernosti ili tako nešto. Dobro, jest vjenčani prsten, ali mogao je biti i od majke ili pokojne bake. Onda je rekla da ima dvadeset i četiri godine. To joj nisam vjerovao jer je izgledala kao da nema ni dvadeset. Dohvatila je torbu, iščeprkala legitimaciju i dodala mi je. Dobro, imala je dvadeset i četiri godine, zamalo dvadeset i pet. Ako ima toliko godina, onda je moguće da je i udana... Nakon toga je uslijedila njezina tužna priča.

Udala se za vršnjaka, prvog susjeda, znaju se otkako se rodila. Počeli su se ljubakati u petnaestoj, izgubila je nevinost u šesnaestoj, u sedamnaestoj su se uz dozvolu roditelja vjenčali. Već je osam godina u braku. Osam godina braka mi je tada izgledalo kao nemoguća vječnost, potpuno nespojivo s nekim tko je izgledao kao da je upravo pobjedonosno izišao iz puberteta.

NJezin muž je jedini muškarac s kojim je ikada išta imala. Ona je vjerna žena. To je iznova zazvučalo krajnje sumnjivo obzirom na način kako smo se upoznali. Je, je, nikada ranije. Međutim joj je njezin muž dosadio. Dosadio joj je toliko strašno da ga ne može ni pogledati. Seks im je sve rjeđi, posljednjih godinu dana ga niti nema. Ona bi htjela, on hoće, oboje se uzbude, krenu se hvatati i sve završi i prije nego je počelo. On zadovoljan. Silno je voli. Ali ona više ne može podnijeti ni da je dotakne. Uvjerila se, ako je to to, onda je to sasvim bez veze. Pitala se čemu tolika uzbuna u tolikim šlagerima i filmovima i ljubićima oko nečega tako nikakvoga? Pitala se da ipak ne postoji nešto što joj promiče... Ja sam si mislio: kakva grehota da je takva ženska u rukama takvog siročića!

Večeras je odlučila izaći i iskoristiti najboljeg kojega može naći. Poznati roker joj se činio dobar izbor dok nisam ja naišao. Čula je neke priče o meni iz pouzdanih izvora... – nije mogla vjerovati. Ostalo znam. Sad vjeruje. Nikada ranije joj nije bilo ovako. Nikada ranije nije završila. Sad ni sama ne zna koliko je puta orgazmirala. Pri jednom od tih navrata odlučila je da će se razvesti. Mora se razvesti, inače joj je život propao.

Najradije ne bi nikada više izašla iz moje sobe. Plače jer zna da će ipak jedno morati, uskoro. Nema snage vratiti se kući. Kako reći roditeljima? Suprug će svisnuti. Žao joj ga je, zna da je obožava, i ona njega voli, on joj je ipak najbolji prijatelj iz najranijih dana. Ne zna kako će on to preživjeti, ali ona mora učinit što je naumila, razvesti se, mora, mora, mora... Najradije bi ostala kod mene zauvijek, naprosto da nikada više ne izlazi, da nestane za cijeli svijet... Sve je to počelo zvučati vrlo uvjerljivo, a ona izgledala sasvim normalno.

Rekoh „Hajdemo sada još jednom, ali drugačije...“ Pred jutro, kad se više ne zna što se sniva a što se događa, napregnuo sam sve svoje senzore i ticala da joj pokažem kako žena može uživati kad se nađe uz majstora. Uopće nisam mislio na sebe nego samo na nju. Kad sam završio, rekoh: „Ovo je bilo da znaš što tražiti, da ne tražiš što treba tražiti. Da se ne zadovoljiš s bilo čim...“

Izašli smo iz kuće zajedno i u kafiću iza ugla popili kavu iznureni, ali blaženi kao stari ljubavnici, a zatim sam je otpratio do tramvaja. Kada sam je ponovo prepoznao ispred „Zvečke“ bio sam siguran da me je došla potražiti.

Mladići oko mene su upravo ismijavali drevni romantičarski način udvaranja recitiranjem poezije. Rekoh ih:

-Klipani ignorantski! Pojma vi nemate! Pogledajte sad što je stara dobra tradicionalna škola! Gledajte i učite!

Otišao sam pet koraka dalje, stao pred prelijepu djevojku koja se naslonila na zid i do tada odsutno bludila pogledom po prolaznicima. Mora da se začudila što je nisam iz prve prepoznao, a zatim se zabavljala čekajući da mi se to dogodi sigurna koliko će me to presijeći. Te ženske – na dnevnom svjetlu, promijene frizuru, u drugoj haljini – neprepoznatljive! Rekao sam s epskim patosom, dovoljno glasno da dopre i do onih klipana:

- Hajde, mala, da se nagodimo
tjedan dana da ga ne vadimo!

Ona se nagne prema meni i nabrzinu mi šapne pravo u uho:

- Došla sam ti pokazati što sam u međuvremenu ja naučila! – mislim da nije dometnula „moj učitelju“, ali se to podrazumijevalo kao da je rekla, a možda i jeste.

Pružila mi je ruku i bez riječi se odlijepila od zida i tako sam je poveo rukom za ruku pred očima izbezumljenih ukipljenih mladaca kojima su sline curile i nisu mogli vjerovati svojim očima i ušima. Tako će se iščuđavati i oni kojima budu pričali na kakvu sam foru pokupio nevjerojatnu žensku i oni kojima će to dalje prepričavati. Tako se rađaju legende.
- 12:40 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker