utorak, 14.04.2015.

labirint Svetoga Duha

- revitalizirani post od 21.10. 2008.


Doveo sam majku oko ponoći na hitni interni prijem u Bolnicu Svetoga Duha kroz postrani ulaz u zgradu, a oko dva iza ponoći otpratio sam je na odjel gdje su je zadržali na brizi liječnicima. Istoga dana došao sam oko podneva vidjeti kako je. Unišao sam na glavni ulaz. Uspeo sam se uz sedam stepenica, nakon kojih sam krenuo na lijevo idući unutar zgrade prema ulazu kroz koji sam noćas ušao.

Prošao sam jedno raskršće gdje je s lijeve strane neka čekaonica, a na desno odvojak koji vodi u nadograđeni shopping-centar unutar bolnice. Nastavio sam ravno dvadesetak metara do odvojka na desno. Taj se razdvaja na stepenice koje se uspinju i hodnik s blagim kosim usponom. Na početku tog odvojka je desetak putokaza: RAĐAONA, UROLOGIJA, FIZIKALNA TERAPIJA, ORTOPEDIJA, itd. Na tom mjestu smo noćas skrenuli dolazeći iz hitnog prijema, pa sam dalje znao kuda. Prošao sam dvadesetak metara tim hodnikom, usput prošao pored jednih vrata od dizala, i izbio u drugi hodnik, pravo pred automat s toplim i hladnim pićima. Tu se može na lijevo stepenicama dolje ili gore, te vodoravno na desno, kuda me je put vodio. Nakon otprilike tri metra hodnik završava u obliku slova T. Krenem nadesno i nakon tri koraka okrenem nalijevo kroz dugi ostakljeni nadograđeni novi hodnik. Na kraju se skrene malo lijevo i nađe na raskrižju gdje se može lijevo, pravo i desno. Desni put vodi preko novog križanja hodnika, nakon kojega se uspinje uz kosinu prilagođenu stolicama i krevetima na kotačima. Ondje je drugi lift. Dizalom se uspne na treći kat, uđe u predvorje/čekaonicu očnog odjela, prođe kroz nju nadesno i slijedi putokaz INTERNI HEMATOLOŠKO-FLEBOLOŠKI ODJEL, te se uđe u malu čekaonicu gdje se odabere lijeva vrata, nađe se u dugačkom hodniku i ode do sobe 332, gdje je majka smještena na trećem krevetu.

Tko je zapamtio kako se od ulaza u bolnicu stiže do sobe broj 332?

Svjestan da je teško ili nemoguće zapamtiti ovako, samo po opisu, umjesto da crtam skice i objašnjavam, prvoj osobi koja je zaželjela posjetiti bolesnu majku ponudio sam da je osobno sprovedem do nje. Bolnica Sveti Duh, to nije zgrada. Bolja riječ je kompleks. Nadogradnje, dogradnje, pregradnje i slične radnje napravile su od nje pravi labirint. I meni je trebalo otprilike tri posjeta da na svakom mjestu gdje se moglo skrenuti u raznim pravcima bez krzmanja odaberem onaj pravi.

U dvije sedmice, koliko je majka ostala u bolnici, proveo sam tim putem pet-šest osoba. Svaka od njih je nakon toga pokazala put još ponekome i nakon nekog vremena su se posjete kod majke samo izmjenjivale, pri čemu su svi dolazili i vraćali se istim putem. Barem desetak minuta trebalo je hodati kroz bolnicu tamo ili nazad.

Predzadnjeg dana majčinog bolničkog tretmana pala mi je na pamet iznenađujuća misao. Uz sva vrludanja, put kojim smo išli je veliko zaobilaženje, kao da ide uokrug. Ako je tako, a jeste, mora da s druge strane postoji drugi, jednostavniji i kraći put. Narednog puta sam nakon ulaza skrenuo na desno, nakon desetak metara okrenuo lijevo, prošao kroz poduži hodnik i našao se pravo pred ulazom dizala koje se uspinjalo do očnog odjela. Jednostavno da teško može biti jednostavnije. Ušteda napora, vremena i živaca. I kako da taj put otkrijem tek kada mi zapravo više nije bio potreban?

Eto što su ti ljudi! Nekim načinom otkriju ili nauče nešto, a zatim se toga drže kao pijan plota, bez obzira postoji li neki drugi put, obrazac ponašanja ili način mišljenja koji su bitno bolji. Držeći se poznatoga ne zamaraju se time postoji li nešto bolje, ne upuštaju se u nesigurna istraživanja, ništa ne riskiraju. Lakše je naučiti od drugoga teži put, nego sam pronaći bolji. Lakše je povjerovati u bilo kakvu glupost, koliko god nas opterećuje, nego sam pronaći istinu.




<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker