ponedjeljak, 03.12.2012.

Protiv pretplate i komercijalizacije

Ovih dana će Sabor izabrati novi nadzorni odbor javnoj radioteleviziji.

Zamalo sam se javio da me prime, ali nisam. Imam jedan ozbiljan hendikep - iz principa ne plaćam televizijsku pretplatu.

Princip je utemeljen na tome što se sama pretplata temelji na neprihvatljivom principu - da pretplatu mora plaćati svatko tko ima bilo kakav radio ili televizijski prijemnik. To je van pameti. Pretplatu bi morao plaćati onaj do kojeg tv-signal ne dopire kao i onaj tko gleda preko satelitske antene samo strani program ili onaj tko koristi ekran samo za gledanje filmova s DVD-a. To je kao da mi lokalni makro naplaćuje tucanje zašto što sam obdaren penisom. Pretplatu bi morao plaćati i onaj tko ima radio prijemnik u automobilu, kao da je danas moguće kupiti automobil bez tonskog uređaja, na kojem slušam isključivo muziku s CD-ova, i to danima s jednog te istog. Neću plaćati uslugu koju ne koristim. Danas više ni prijenosni telefon ne možeš kupiti a da ne hvata radijski program ili čak televizijski, a život je tako ustrojen da se bez prijenosnog telefona ne može živjeti. Posjedovanje naprave koja se može okarakterizirati kao prijemnik je neizbježno, te je dodatak telefonskim funkcijama koji se može okarakterizirati kao prijemnik koji potpada pod zakon kojim se regulira RTV pretplata nešto natureno, prisilna kupnja, neželjena privaga. Umjesto da nas država zaštiti od toga još nas i ona zbog toga želi naknadno doživotno kažnjavati mjesečnim RTV haračem.
Daleko bilo!

Da sam član nadzornog odbora javne televizije prvo bih se založio za ukidanje pretplate. Međutim, uvjeren sam da je javna televizija potrebna i da bi mogla biti vrlo značajna i korisna, a jasno je da ne bi mogla poslovati bez odgovarajućeg financiranja. Umjesto ovog nakaradnog principa na kojemu danas sve počiva, javnu radioteleviziju bi trebalo financirati iz državnog budžeta kao zdravstvo, vojsku i obrazovanje.

Kad se već od poreza koji plaćaju i ateisti financira djelovanje Crkve, ne vidim zašto za javnu radioteleviziju ne bi plaćali i oni koji nemaju nikakvog prijemnika ili koji ih tek povremeno i rijetko prate, bilo bi korisnije. Nije fer da je Katedrala duha diskriminirana prema Katedrali duša.

Kad bi već država, tj. društvo financirali rad javne radiotelevizije, na njoj ne bi smjelo biti nikakvih komercijalnih reklama. Smjelo bi se propagirati, i to besplatno, jedino ono iza čega bi redakcije i sadržajno mogle stajati (a nije riječ o komercijalnim projektima koji bi se i dalje mogli oglašavati na privatnim televizijama) poput dobrovoljnog davanja krvi, azila za nezbrinute životinje, filozofskih tribina, dobrih kazališnih predstava i slično.

Sad mi je žao što sam se samo zbog toga što ne plaćam radiotelevizijsku pretplatu skanjivao javiti za člana nadzornog odbora koji treba nadzirati poslovanje javnog radija i televizije. Kao da bih bio prvi koji izvodi nešto takvo u raznoraznim državnim tijelima, agencijama i javnim službama, a sigurno bih po tome među njima bio najbenigniji, a mogao bih biti koristan. Oni kojima je poznata ideologija šezdesetih godina mogli bi ocijeniti koliko bih ondje mogao biti koristan primijenivši strategiju „kroz strukture protiv struktura“. Na poprištu novih tehnologija javnoj radioteleviziji su preostala samo dva puta: propasti ili se temeljito promijeniti, a temeljito znači temeljito. Mogla bi još neko vrijeme opstati oslanjajući se na golu silu države primijenjenu kroz obaveznu pretplatu, ali što se više na to oslanja to će neizbježna propast biti temeljitija.




<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker