srijeda, 25.07.2012.

2. nastavak o Neđi Galiću

- nastavak prethodnog posta:


DOKUMENTARNI FILM


U međuvremenu, nakon što sam napisao prvi dio ovog teksta i prije nego sam započeo s ovom rečenicom koju upravo ispisujem, na YouTubeu se pojavio cijeli film „Neđo od Ljubuškog“ („Nedjo of Ljubuski“), a u Ljubuškom je održan najavljeni „veliki narodni skup“ na kojem se od četrdesetak tisuća ljudi koji ondje žive pojavilo njih dvije do tri stotine.

Što se više saznaje o ovom slučaju, to postaje zanimljiviji. Što duže traje, to se javlja više i više onih koji sve vide crno-bijelo, pa još gledaju u negativu; ljudi kojima je sve što nije u skladu s njihovim očekivanjima, željama i interesima – bez obzira što se kaže i kako obrazloženo - samim tim „komunistička propaganada“ ili „četnička posla“, a sve što im ide niz dlaku – bez obzira što je – „Sveta Istina“ i „Božja riječ“. U lavini članaka, komentara i javnih istupa koja raste praktički iz sata u sat čuje se svašta: jedni kažu da u Ljubuškom nije bilo maltretiranja Muslimana, drugi da je bilo još ljudi koji su poput Neđe Galića pomagali maltretiranima, jedni kažu da nije bilo uništenih muslimanskih kuća, drugi da su sve naknadno obnovljene… Što se lavina više razmahuje, to se više i udaljava od svog ishodišta, to je skrivenije ono što je u njenom središtu, ali se sve zajedno manje može prikriti.

Predmet spora je dokumentarni film kojega sada svatko može pogledati.

Za početak, to nije ni zmaj, ni nadgrobni epitaf, ni spomen ploča, ni putokaz (osim u prenesenom značenju, ali o tome ne govorimo). Bukvalno - to je dokumentarni film. Ponavljam za one kojima sporije i teže ide u glavu - dokumentarni film. Dokumentarni film je hibridni filmski žanr u kojem se sreće dokumentarističko i umjetničko. To nije ni sudska presuda ni filozofski traktat ni apotekarski recept da se svaka riječ ili slika u njemu očitava mikroskopom, tim više što očitavanje pod mikroskopom onemogućuje da se vidi bilo što veće od pola milimetra. Pojedinosti su više ili manje važne, a bitno je da cjelina ima smisla i kakav je u totalitetu. Kvalifikacija za pojavljivanje u dokumentarnom filmu nije da je netko filolog svjestan svih dubinskih značenja svake riječi ni akademik koji savršeno uobličava svoje nazore. U dokumentarnim filmovima se pojavljuju obični, svakodnevni ljudi koji svakodnevnim govorom iznose svoja iskustva i viđenja. Za dokumentarnu komponentu dokumentarnog filma je važno je li njegova građa istinita ili nije, a ne da li se nekome sviđa ili ne sviđa.

Potpuno su promašene sve zamjerke koje obezvrjeđuju film navodeći da se trebao baviti nečim drugim ili da je trebao prikazati ono o čemu govori drugačije. Naravno da je mogao i drugo i drugačije, umjetnički čin je uvijek izbor između nebrojeno mogućnosti i onaj tko pogodi cilj nužno promaši sve ostalo - to je srž umjetnosti. Utoliko se umjetničko djelo, uključujući i dokumentarne filmove, može vrednovati samo po onome što u njima IMA, a ne po onome čega u njima NEMA. Eventualno se može zamjeriti nedostatak onoga što bi učinilo da je iznesena slika potpunija i uvjerljivija, pa da je cjelina zaokruženija, utemeljenija i koherentnija, ali nekako sumnjam da bi oni koji sada bacaju drvlje i kamenje na dotični film bili sretniji i umireni da su u njemu još i dokumentarističke snimke iz logora Heliodrom i slični prizori.

Obezvrjeđivanje filma pozivanjem na ono što bi po nečijem sudu u njemu trebao biti, a nije, jednako je kao predbacivati Isacu Newtonu „Isak, Isak, ne valja ti posao, ništa ne vrijedi to tvoje o gravitaciji što si smislio kad ni riječi nisi rekao o Teoriji relativiteta!“

Dakle, preostaje nam jedino pogledati što u tom filmu zaista ima.


ako laže koza, ne laže rog

U brojnim zamjerkama se tvrdi da nije istina da je Neđo Galić bio jedini u Ljubuškome tko je pomagao Muslimanima u nevolji, pa time i njegovo djelo nije ni jedinstveno ni izuzetno ni toliko vrijedno kao što se u filmu prikazuje. Zamjerke su isisane iz prsta. U prvom redu, u filmu se ne može jasnije govori da je uz njega cijelo vrijeme u svemu bila i njegova supruga Štefica. Zatim, jednako je jasno da je uz njih bilo i nekoliko prijatelja i suradnika koji su im pomagali i radili isto što i oni. Kolika je bila ta grupa? Pet ljudi, desetak? Ne znam. U jednom trenutku jedna svjedokinja kaže da pozive za Njemačku kojima su se zatvorenici oslobađali iz logora primali i falsificirali „…pokojni Neđo, ja i još jedna osoba...“ Da li im se kasnije još tko pridružio? Neđo Galić nije prikazan kao jedan i jedini već kao vođa male skupine dobročinitelja. Druga je stvar što mu svi oni priznaju ulogu spiritus movensa. (Treba im vjerovati, oni to mogu najbolje znati.) Pored toga, u filmu se nigdje ne kaže da nije bilo i drugih plemenitih ljudi u Ljubuškome koji su pomagali svojim ugroženim susjedima, prijateljima, kumovima, kolegama ili su naprosto bili dobri ljudi koji su pomagali bilo kome u nevolji. Mora da ih je bilo, uvjeren sam da ih je bilo, ali za njih se ne zna. Nažalost, ne može se snimati film o onome što se ne zna. Pa čak i kad znamo (ili smo tek uvjereni) da je bilo i onoga o čemu ne znamo, to ni najmanje ne umanjuje plemenito herojstvo grupe na čelu s Neđom Galićem ni njegovo osobno.

Uostalom, kroz cijeli film Štefica, Neđina udovica, priča kako su im iz dana u dan dolazili Muslimani u nevolji, a nakon petnaeste minute filma izrijekom kaže „…Prozvali su nas u to vrijeme muhađedinska ambasada“. Ako su znali Muslimani gdje da idu potražiti pomoć, onda su i svi drugi znali tko tu pomoć pruža. Ne treba veće potvrde od toga da su ih zvali „Muhađedinska ambasada“ da bi se znalo da su svi u gradu znali što Neđo radi. Kako su svi znali što se zbiva u „Foto 88“, ne može se reći da su svi u Ljubuškom raspomamljeni nacionalisti i fašisti, nitko to itko kaže. Dapače, za cijelu okolinu koja je tolerirala taj rad može se reći da ih je na taj način podržavala, da su time i svi oko njih na neki način i u nekoj mjeri bili dobročinitelji.

Za dokumentarni film je, ponavljam, važno da li je ono što prikazuje istinito ili nije. Neke zamjerke upućene su na podatak da je Neđina grupa spasila tisuću ljudi. Kao, prevelik je broj. Kao, nije bilo toliko njih kojima su ljudi iz radnje „Foto 88“ pomogli, nije moguće da ih je bilo toliko. Pri tome se nigdje ne kaže koliko je po sudu onih koji zamjeraju zaista bilo onih kojima je pomognuto. Pedeset? Sto i pedeset? Tri stotine i pedeset? Sedam stotina i pedeset? Za povijesno istraživanje to bi bilo pitanje na koje je nužno točno odgovoriti. Da li je Neđo spasio stotinu ili tisuću u stvarnosti čini veliku razliku, ali za dokumentarni film je gotovo pa svejedno. Osnovna je istina dokumentarnog filma da je u teškim okolnostima Neđo Galić pomogao enormnom broju ljudi, a koliko ih je točno bilo je manje važno. Teško je zamisliti da su u „Foto 88“ vodili pedantnu evidenciju. Možda je ljudi kojima su pomogli bilo i tisuću i tri stotine? Ako nije spasio tisuću, nego samo tri stotine i pedeset, time plemenitost spašavanja tih tri stotine i pedesetorice nije nimalo umanjena.

Neki tvrde da za Neđino djelo nije bila potrebna nikakva hrabrost, ni građanska ni najobičnija, da mu glava ni u jednom trenu nije bila ugrožena i imaju dobar argument - svi su znali što je radio, a ništa mu se nije dogodilo. No to da mu se ništa nije dogodilo je dvojbeno. Nije mu se dogodilo ništa - osim što je u ratnim uvjetima optuživan da je špijun neprijateljske strane, što ga se izbjegavalo, preziralo i vrijeđalo. Neki nisu, ali neki i jesu. Očigledno od velike većine stanovnika Ljubuškoga Neđi Galiću nije prijetila smrtna opasnost, ali od jednog jedinog raspomamljenog i/ili pijanog fanatika s kalašnjikovim jeste (a takvih u ono vrijeme ondje mora da je bilo više od jednoga), pa je i njemu i njegovoj obitelji glava bila u torbi. Nitko nije toliko naivan da toga ne bi bio svjestan, te je Neđina upornost da nastavi usprkos smrtnoj prijetnji pravo herojstvo.


istrgnuti citat

Mogu razumjeti zašto je najsporniji dio filma onaj koji počinje u tridesetoj sekundi dvadeset i sedme minute. Na tom mjestu udovica Štefica kaže u kameru da je njen pokojni suprug, nakon što su ratna zbivanja u Ljubuškom završila, a grad ostao bez mnogih Muslimana, rekao „Ja ne želim ostati sa fašistima koji žele čistu naciju. Evo im, neka ostanu, neka žive sami, čisti…“ To se zaista može očitati vrlo nezgodno, naročito ako se nimalo ne razmisli.

U prvom redu, ono što je udovica rekla nije ono što je Neđo REKAO, nego ono kako je ona njega PREPRIČALA. To nisu Neđine riječi, to su njezine, a da znamo da li su upravo tako izrečene i njegove trebali bi imati i potvrdu nekog trećega. U drugom redu, odluka da se napusti sve što se stekli i sav dotadašnji život sigurno nije pala nakon samo jedne rečenice, sigurno su supružnici o tome premišljali i razgovarali danima i danima. Utoliko ta rečenica može biti samo najšturiji sažetak razmišljanja koja su uzela u obzir sve i svašta, a pitanje je koliko je on adekvatan. Naposljetku, ljudi koji godinama žive zajedno, naročito supružnici koji se razumiju, vremenom razviju svoj lapidarni jezik i način saobraćanja u kojemu nije potrebno svaku stvar koja se spomene podrobno obrazlagati ni precizno definirati što se pod kojom riječju podrazumijeva. Možda je moguće da je Štefica sasvim precizno citirala što joj je Neđo rekao u jednom trenutku, ali film gotovo nimalo ne kaže čime i kako je to potkrjepljivao.

Čak i tako rečeno, iako se istrgnuto iz konteksta zaista može shvatiti kao neupitna generalizacija, u cjelini filma ta izjava ima drugo značenje. Nije Neđo bio glup kao oni koji ga pokušavaju blatiti, znao je da će nakon njegova odlaska u Ljubuškom ostati i ljudi koji su zajedno s njim pomagali Muslimanima, i dobar dio njegove rodbine, valjda je i nešto Muslimana ostalo, ostat će i ljudi koji su tolerirali ono što je radio, vjerojatno je bilo i ljudi koji su ga otvoreno ili pritajeno podržavali, mora da je pored porodice imao i prijatelja, a sumnjam da bi takav čovjek prijateljevao s fašistima… Nije moguće da je i sve njih smatrao fašistima!

Dakle, nije moguće da su Neđo i Štefica SVE u Ljubuškome smatrali fašistima, što god to njima značilo. Očigledno su smatrali da su NEKI ljudi fašisti, a komentari koji se ovih dana mogu pročitati ispod internetskih napisa o njima pokazuju da su bili u pravu. Sigurno bi bilo bolje da je Štefica bila preciznija i rekla „Neđo je rekao da ne želi ostati među fašistima koji su tolerirani od ostalih…“, no pitanje je koliko ih ostali podržavaju, a koliko su tek prisiljeni da ih šutke podnose, pa bi bilo još bolje da je rekla „…ne želim ostati u sredini u kojoj su fašisti na vlasti…“, jer to je pravo značenje u kontekstu cijeloga filma, a samo u kontekstu dijelovi imaju potpuno značenje.


izmišljotine

Zanimljiva je reakcija onih koji su između potpunog značenja i okrnjenog, izvitoperenog značenja odabrali ovo posljednje. Je li to posljedica mentalnih ograničenja, kulturoloških usmjerenja, iskrivljenog informiranja, naivnog vjerovanja rekla-kazala ili svjesnog opredjeljenja - ili svega zajedno? Vjerojatno je sve posrijedi, iako ima indicija da je ono prvo odigralo maestralnu ulogu. U nizu tračeva koji su se pojavili o Neđi Galiću antologijsko mjesto zauzima široko popularizirano pismo navodnog Muslimana koji tvrdi da mu je sestra zajedno s garantnim pismom poslala i 500 maraka preko Neđe, a Neđo ih otuđio. Ta retardirana objeda zaslužuje ući u antologiju svjetskih gluposti, a svakome tko u nju povjeruje trebalo bi hitno dodijeliti staratelja. Cijela priča je o tome kako je Neđo Galić primao garantna pisma preko faksa, a zatim kako ih je počeo i falsificirati. Zar je sestra poslala 500 maraka preko faksa ili zamolila Neđu da ih falsificira za njenog brata? Ne znam je li u to vrijeme pošta u Ljubuškom radila ili nije. Ako nije, možda je sestra mogla poslati te novce preko nekoga tko ih je obećao isporučiti kao kurir. U oba slučaja, zašto bi ih uopće uputila Neđi Galiću, a ne izravno svom bratu ili, ako je on bio u logoru, nekome od rodbine? Ta nevjerojatna konstrukcija je toliko nedotupavna kao da je izašla iz majstorske radionice Markice Rebića.

Kad su uvidjeli da podvala nije upalila, umjesto da se zavuku u mišju rupu i pokriju ušima, uslijedio je sljedeći poduhvat koji pokušava nemoguće i to se velikim izgledom za uspjeh - da nadmaši prethodni u gluposti. Javio se netko za kojeg je sasvim svejedno da li je izmišljen kao u prvom slučaju ili je pronađen netko koga su tko zna kako naveli da se popiše pod tvrdnju da su Bošnjaci prije odlaska u sabirne centre u Ljubuškom i logor Heliodrom redovno išli kod Neđe Galića i u njega sakrivali zlato i pare kako im dragocjenosti ne bi bile konfiscirane od strane Vojne policije. Neđo je, veli, umjesto da to kasnije pošteno vrati, sa svim tim blagom pobjegao iz Ljubuškog; o, tugo, o, jade!

Koliko sam čuo, u logore su odvođeni samo muškarci. Zar se nitko od njih nije sjetio da ostavi porodične dragocjenosti na čuvanje supruzi, majci, sestri, kćeri, ijednom od susjeda, nego svi - Neđi Galiću? Ako su se bojali da bi nakon što budu odvedeni netko mogao upasti u kuću i napraviti premetačinu, zar se nitko nije sjetio zakopati dragocjenosti iza šljive? Ispada da je u fotoradnji „Foto 88“ bio neki poveliki sef, neprobojan blagajna, u koju su svi imali povjerenja. Svi su Bošnjaci „redovno“ išli Galiću, bila je općepoznata stvar, jer je Neđo bio nedodirljiv, nitko mu nije ništa mogao, kod njega je bilo sigurnije nego u trezorima Fort Knoxa, ma nemojte kaz'ti. Koliko je bilo tog blaga? Recimo da je svaki od tisuću Bošnjaka ostavio u težini pola kile dragocjenosti (a neki i znatno više!), a u zapremini barem koliko za popuniti trećinu kutije za cipele (ili cijelu). Naposljetku je Neđo Galić s obitelji strpao pola tone do tonu zlata, srebra, platine, dragog kamenja i bisera - a banknote da i ne spominjemo - na omanji kamion (Ma što kamion? Šleper!), prešao s tim bez ikakvih poteškoća sedam do deset državnih granica i skrasio se - gdje? Gdje? Gdje? U Patagoniji, Ognjenoj zemlji, Vuvuzele ostrvima, negdje u najdaljem kraju zemljine kugle, i to pod lažnim imenima? Ne, on se lukavo, komunistički prijetvorno, smjestio upravo među ljudima od kojih je sve to otuđio! Među njima je bio najsigurniji!

Dajte, ljudi, budimo ozbiljni. Takvu idiotsku konstrukciju može izmisliti samo netko tko je toliki kreten da misli kako su svi ostali još debilniji od njega.


da je bilo pameti

Nema dvojbe da je dokumentarac u srži lavine koja se valja, ali reakcije su ono što ju je pokrenulo. No kako je dokumentarac po svemu benigan, sve je to tek mnogo buke ni oko čega. Da je bilo pameti, nakon projekcije filma građani bi Ljubuškoga na glavnom trgu podigli spomenik Neđi Galiću, kojom prilikom bi istaknuli kako je on samo najpoznatiji primjer koji simbolizira plemenitost svih onih javnosti nepoznatih dobročinitelja koji su omogućili da je u Ljubuškome suživot različitih nacionalnosti i vjera na višoj razini nego igdje drugdje u BiH, itd, itd, i pitanje jesu li građani Ljubuškog ovakvi ili onakvi uopće se ne bi moglo ni postaviti, a kamoli postati problem.





- nastavlja se OVDJE

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker