novinarske crne rupe

utorak, 01.05.2012.

U posljednjem od mojih periodičnih prelistavanja starih novina naišao sam na članak poznatog novinara-komentatora objavljen preko tri strane u subotnjem, revijalnom broju čitanih dnevnih novina. Ugledni novinar tvrdi da niti su devedeset godine prošlog stoljeća bile toliko liberalne koliko se danas često priča, niti danas živimo u toliko konzervativnom društvu kako se općenito smatra.S jedne strane, sve što je napisao može se očitavati kao njegovo individualno sagledavanje, na koje bilo tko ima ne samo legitimno pravo nego mu se teško može i odrvati. S druge, pokušajte zakupiti tri stranice u tim novinama za neku reklamu pa ćete vidjeti koliko to košta, a da ne kažemo da se novinar smatra svojevrsnim stručnjakom za problematiku o kojoj piše, te da pretendira da je ono što iznosi utemeljenije i promišljenije od onoga što bi moglo reći bilo tko drugi. Da nije tako, zaista bi umjesto njega mogao pisati bilo tko drugi, kao što komentar ispod bilo kojeg članka na internetu može ostaviti bilo tko, ali se potrošiti vremena da bi se ispisale tolike plahte teksta odlučuju samo oni koji vjeruje da imaju što kvalitetno ili posebno reći, te da će za to i biti dolično plaćeni.

Nasuprot tome, iznenađujuće je koliko je tekst površan i diletantski, zapanjujuće kako je netko tko piše i objavljuje već gotovo četvrt stoljeća malo naučio. Odhrvavam se napasti da krenem točku po točku u seciranje teksta, već ću navesti dva mjesta koja su me zainteresirala nezavisno o cjelini u kojoj se nalaze.

Citat prvi: O prištinskim demonstracijama s početka osamdesete u hrvatskim se „liberalnim“ medijima nije moglo pročitati ni slovo. Što ne treba zamjeriti novinarima: ta je tema, naprosto, bila fizički zabranjena.

Tvrdnja da je tema prištinskih demonstracija u hrvatskim novinama, više ili manje liberalnim, „naprosto bila fizički zabranjena“ netočna je, i to na više nivoa.

Prvo, faktografski je netočna. Još uvijek postoje kompleti novina iz tog vremena, može ih se prelistati i naići na brojne članke čak na naslovnim stranicama u kojima se o tome piše. Drugo je pitanje kako se pisalo i koliko su vijesti koje su stizale iz toga kraja bile prosijane, modificirane ili zakašnjele, banalizirane i klišeizirane, silovateljski svođene na „kontrarevolucija“.

Drugo, u Zagrebu su se prodavale, kupovale i masovno čitale mnoge tiskovine iz Beograda: „Nin“, „Duga“, „Politika“, „Intervju“... Kad se nešto događalo na području neke republike, smatralo se da je najpozvanija pisati o tome štampa te republike. Tako je u vrijeme Univerzijade hrvatska štampa bila zatrpana tekstovima o Univerzijadi, a beogradski tisak ju je popratio manje-više kurtoazno. Na isti način se moglo smatrati da je hrvatska publika dovoljno informirana o Kosovu, naročito ako se nije kritički primalo ono što se o toj temi pisalo.

Treće – pozivam se na osobno iskustvo. Početkom osamdesetih bio sam dvije godine glavni urednik jednog časopisa. Kako sam neposredno ranije došao iz JNA, gdje sam bio u četi zajedno s 75% Albanaca, ono što sam mogao pročitati nije mi bilo uvjerljivo ili je barem bilo nedovoljno. Zbog toga sam dvije godine pokušavao dobiti članak koji bi pobliže objasnio situaciju ondje i što se zaista događa. Jedan broj ljudi kojima sam to predložio naprosto nije bio zainteresiran da se upusti u pisanje takvog teksta. Drugi su se izvlačili da premalo znaju, a nemaju vremena da se tome više posvete. Vjerojatno je bilo i nekih koji su se skanjivali uhvatiti u koštac s temom koju su procijenili kao sklisku i opasnu, ali se nitko nije pozivao na strah ili zabranu zašto se toga neće prihvatiti. Moja urednička slabost je bila što nisam znao nikoga iz Prištine u koga bih mogao naručiti tekst i imati povjerenja da će ga napraviti kako treba. Općenito raspoloženje u Zagrebu bilo je takvo da je malo koga uopće zanimalo što se događalo „tamo daleko“, malo tko je vidio da ga se to uopće ikako tiče, te što se tiče pisanja o zbivanjima u Prištini nije bila problem nikakva „naprosto zabrana“ nego to da nije bilo čovjeka koji bi išta napisao.

Jedno od objašnjenja zašto su Zagrepčani i šire – stanovnici Hrvatske pokazivali nikakav interes prema zbivanjima u Prištini može se nazrijeti iz drugog citata iz istog članka: Hrvatska je u osamdesetim do te mjere bila puna Zapada (ovdje govorimo o Zapadu kao imaginiranom lifestyleu, a ne kao političkom sustavu), da je jedan od mojih nastavnika novinarstva, u gimnaziji u Križanićevoj ulici, s laganim zgražanjem konstatirao kako sam previše indoktriniran Amerikom, pa mi je s klupe maknuo The New York Times, zamijenivši ga moskovskom Pravdom.

Zaista, u hrvatskoj štampi se moglo pročitati preobilje članaka o premijerama filmova u Londonu, otvaranju izložbi u Parizu, modnima revijama u Milanu, otvaranju dikoklubova u Berlinu, ali o nečemu što se dogodilo u Gnjilanjima nije bilo ni spomena. Nedvojbena prednost Jugoslavije bila je da se na kiosku na Trgu Republike u centru Zagreba i na još nekoliko mjesta moglo kupiti i New York Times i Pravdu, pa onda još i neki list iz Senegala objavljen na engleskom jeziku, čime se ni Moskava i Washington nisu mogli pohvaliti. Smještena na razmeđu svjetova Jugoslavija je bila otvorena prema svima, ali nije htjela preuzeti recept od nikoga. Današnji ugledni novinar-komentator očigledno je bio loš đak jer profesora, iako je zapamtio što je rekao, nije uspio i razumjeti. Profesor mu je predbacio da je „previše indoktriniran Amerikom“ i reklo bi se da je znao što govori. Đak je pogrešno shvatio da profesor pokušava jednu indoktrinaciju zamijeniti drugom. No prije će biti da je profesor novinarstva pokušavao objasniti jedan od osnovnih postulata zanata, da treba „saslušati obje strane“, sagledati problematiku što kompleksnije, ne biti zavisan samo od jednog izvora informacija, da svaku činjenicu, pa i sam izvor treba provjeriti, ali nema načina da ga je učenik onda mogao razmjeti kada to ni do danas nije uspio savladati.

- 10:59 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>