legenda o Leici

nedjelja, 17.07.2011.

TO!

Ako prolazite kroz Bogovićevu ulicu pogledajte kuću broj 9. Na prvom katu iznad visoke drvene kapije nalazi se mali balkon. U stanu iza balkona svojevremeno je godinama stanovao moj otac. Gornji rub široke betonske ograde balkona nalazi se barem deset metara iznad pločnika. Odande sam jednom prilikom fotografirao sa svojom tadašnjom Leicom M3. Objektive sam odložio na široku betonsku ogradu: 35 mm, 50 mm i 135 mm, a na tijelu je bio ušarafljen onaj od 90 mm. Ni danas ne znam kako se to dogodilo, u jednom trenu se Summicron od 50 mm zakotrljao i otkotrljao preko ruba. Ne sjećam se da sam čuo stravičnijeg zvuka u životu nego kad je tresnuo po asfaltu.

Užasnuto sam strčao niz stepenice očekujući da ću dolje naći samo iskrivljenu metalnu tubu i krhotine stakla. Nema na svijetu fotografskog objektiva koji bi preživio takav pad, nema ničega osim gumene lopte što bi to preživjelo, ne pada mi na pamet što bi završilo drugačije osim kao gomila krhotina – osim Leicinog objektiva. Zapanjeno sam ga držao u ruci ogledavajući s nevjericom – na njemu nije bilo bi ogrebotine. Narednih dana sam uzrujano snimao test fotografije, užurbano ih razvijao i povećavao do krajnje granice. Na fotografijama se nije vidjela ni najmanja greška koja bi ukazivala da se složeni sistem leća i najmanje pošemerio.

Kad se pogleda Leica, naročito neiskusno oko neće vidjeti ništa posebno. Naprosto još jedan od fotoaparata. Jedino što je to najbolji od fotoaparata, a dovoljno je uzeti ga u ruku da se osjeti razlika – feel the diference! – dvostruko ili trostruko je teži od ostalih iste veličine. Napravljen je tako da preko njega može preći tenk, a da ga ne ošteti. Ako je fotografu fotografski aparat oružje ili oruđe, napravljeno je tako da je najbolje, pouzdano i neuništivo da ga u odsutnom trenu ne bi ostavilo na cjedilu.

Nekoliko godina kasnije svratio sam u Chicagu u kuću Željku Gavranoviću. Vidjevši me da fotografiram, zapitao je:

- Kakav ti je to fotoaparat? Mislim da i ja imam isti... – „Mislim da imam isti“, naježio sam se. Leicu imaš ili nemaš, zgrozila me mogućnost da netko misli da je možda ima, ali nije siguran. To je čisto svetogrđe. Zatražio sam da odmah vidim što to ima. Njemu je trebalo neko vrijeme da pronađe svoj fotoaparat, što me je dodatno zgrozilo, a na kraju je ipak donio pravu Leicu M3, istu s kakvom sam ja radio. Ima Leicu u kući, ali ne zna gdje je! Koliko god da ju je platio, naprosto je nije zaslužio!

- Već sam je htio baciti, mislio sam da se pokvarila... – moja fotografska duša se grčila i cviljela gažena s svakom riječi koju je ispričao iznoseći što se s fotoaparatom dogodilo. – Fotografirao sam stojeći na obali mora, kad mi je pala u vodu... – Leica mu je ispala iz ruku! U vodu! U slanu vodu! – Bila je na dubini od pet-šest metara, vidjelo se kako bljeska s dna, izgledalo je da je se može lako izvaditi. Pokušavao sam je izroniti, prijatelji su je pokušavali izroniti, ali koliko god je izgledala na dohvat, nitko je nije uspio dohvatiti. Naposljetku sam platio nekoliko dolara nekom pravom roniocu koji je skočio, došao do nje i izbio je van... – Tri je dana ležala na dnu mora!

- Izvadio sam film i odnio ga razviti. (Sve su fotografije ispale dobro.) Zatim – što ću s mokrim aparatom? Kako ga osušiti? – procedura je zahtijevala da se aparat iz mora hitno stavi u slatku vodu, po mogućnosti destiliranu, da izvuče sol iz mehanizma prije nego se kristalizira. – Stavio sam ga u pećnicu i lagano stavio grijanje... – Pazi „lagano“, ipak je pokušavao nešto pažljivo. – No zabrinuo sam se da to ipak nije dobro, da bi toplina mogla nešto pokvariti, pa da zaštitim aparat omotao sam ga u aluminijsku foliju... – Naježeno sam slušao ne vjerujući svojim ušima: skuhao je Leicu u vlastitom saftu!

- Kad sam rastvorio aluminijski omotač, samo je – puf! Šiknula je para. Onaj anti, anti.... – mislio je na antirefleksivni sloj na površini objektiva - ... sasvim se oljuštio. Sfrkao se kao suncem opaljena koža. Izgrebao sam ga prstom i uklonio.

Nakon toga je ipak zaključio da je aparatu potreban stručan popravak.- Otišao sam do servisa i pitao koliko bi to koštalo. Čim su čuli što se dogodilo tražili su za popravak više od tisuću dolara! Otišao sam i drugom mehaničaru, taj je tražio još i više. Neću dati tisuću, dvije tisuće dolara za popravak nekog fotoaparata! – Pazi, „nekoga“!

- Prvo sam ga htio baciti, a onda sam ga bacio u dno nekog ormara u podrumu misleći da ću možda naći nekoga tko bi ga htio popraviti jeftinije. Nekoliko godina kasnije naišao sam ponovo na njega i pomislio: hajde da isprobam jedan film, da vidim da li još radi. Stavio sam film, ispucao slike – i sve su ispale dobro. Tako da nisam kupio drugi...

Uzeo sam fotoaparat u ruke i pažljivo ga razgledao. Jedino što nije radilo bio je autoknips, sol mora de uvukla među opruge i slijepila ih, sve ostalo je funkcioniralo besprijekorno.

To je Leica! Ne možeš to uništiti!

Tu sam priču ispričao američkom fotografu Jamesu Masonu, koji mi je uzvratio jednako fascinantnom. U travnju 1968. uvukao se među studente Columbia univerziteta u San Francisku koji su iz protesta okupirali dekanat fakulteta i još nekoliko zgrada i sedmicama nisu nikoga pripuštali unutra. Policija je opkolila okupirani dio da spriječi da se onima koji su protestirali pridruže i drugi. O tom događaju snimljen je kasnije vrlo uspješan film „The Strawberry Statesment“, prikazivan i kod nas pod naslovom „O jagodama i krvi“.

James Mason je bio u godinama kao studenti, izgledao je sasvim kao oni, imao je samo Leicu M3, tri objektiva i pune džepove filmova, pa su ga pobunjenici bez problema prihvatili kao svojega, te je napravio mnoštvo sjajnih fotografija. Događaj je završio tako da je u jednom trenu kordon policije koji je opkolio pobunjene studente naprosto krenuo i počeo premlaćivati sve redom, ženske, muške, invalide, bijelce, crnce, dugokose i kratkokose, i premlaćene odvoditi u zatvor. Vidjevši teško oklopljene policajce pod šljemovima, iza štitova, s dugačkim pendrecima kako tuku bez milosti, James Mason je zaključio da je vrag odnio šalu. Bio je krupan mladić, zbijen, trenirao je plivanje, odlučio je prodati svoju kožu što skuplje. Ušarafio je u Leicino tijelo 135 milimetarski teleobjektiv i tako dobio čelični čekić. Kad je kordon stigao do njega, iz sve snage je tresnuo najbližeg policajca fotoaparatom po šljemu. Policajac se srušio, James ga preskočio, našao se s druge strane kordona i odmaglio. Tako je bio jedini među opkoljenima koji nije isprebijan ni svršio u zatvoru.

Pokazao mi je fotografiju koju je snimio jedan od fotografa koji su s druge strane slijedili kordon na kojoj se vidi kako iskače preko srušenog policajca kroz tijesno zbijeni kordon oklopnika uzdignutih pendreka, a zatim tu Leicu. Na njoj je ostao samo malo ulegnuće na jednom rubu, na onom mjestu kojim je opalio po kacigi, a sve ostalo je besprijekorno radilo.

Ostao sam bez daha. To! To je Leica! Nije čudo da se o toj spravi raspredaju legende. Leica je dokaz onog najboljega što čovjek može, a sve ostalo je uglavnom samo blijeda naznaka kako bi trebalo i moglo biti.

- 09:11 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>