Proveli smo nezaboravan dan na Pamukkalama. Savjetujem onima koji ne znaju kako to izgleda da potraže fotografije pomoću Googlea. Predio se doimlje kao da nije na našem planetu. Noću, u nigdini, otprilike sto i dvadeset kilometara prije Antalye pukla nam je guma na rentakarovu kombiju. Srećom je to bila stražnja guma, pa smo uspjeli zaustaviti ne prevrnuvši se. U vozilu nas je dva para odraslih i troje djece, najmlađe od tri godine. Svi smo lagano obučeni jer je dan bio sunčan i topao, te nismo ponijeli ništa ozbiljnije za obući računajući da ćemo se vratiti na noćenje u hotel.

Cesta na kojoj nas je zadesila nezgoda nezavršeni je autoput. Duž asfaltne trake još je izrovana zemlja i jarak za postavljanje obruba. Malo tko ovuda prolazi. Svakih desetak, petnaestak minuta protutnji usamljeni kamion. Nalazimo se usred dvadesetak kilometara visoravni okružene vijencem planina. Noć je bez mjeseca, oblačna, potpuno mračna, na vidiku nema nikakva svjetla, čak ni zvijezda na nebu. Izgleda kao da će uskoro neka olujina. Izlazimo razgledati oštećenje. Vraški je hladno, vjerojatno tek malo iznad nule, a vjetar brije tako da se probija do kostiju i nakon nekoliko koraka uviđamo da izvan vozila teško možemo izdržati i minutu. U potpunom mraku ništa ne možemo vidjeti, a po vjetru ne pomažu ni upaljači za cigarete. Pri svjetlosti s ekrana mobitela vidimo da su od gume ostali samo rezanci. Pri razgledavanju ulijepimo cipele, hlače i ruke ljepljivim crnim katranom još neutisnutim u novi asfalt.


U kombiju je podnošljivo jer je uključeno grijanje, ali gorivo je na izmaku. Prvo tražimo knjižicu s uputstvima za korištenje i popravak vozila. Tekst je na turskom, ali po ilustracijama ustanovljavamo da nemamo dizalicu. Mobitelom nazivamo rentankar agenciju, te dobivamo odgovor da nam oni ne mogu nikako pomoći. Također kažu i da u Turskoj ne postoji nikakva služba za pomoć na cestama koju bi mogli pozvati. Među opremom nema ni trokuta koji bi postavili na cestu da pokažemo da smo u kvaru. Što god dodirnemo ostaje upackano crnim mrljama katrana.

Djeca bi piškila. Ne usuđujemo se pustiti ih van na hladnoću. Ipak moramo, pa ih izvodimo jedno po jedno zamotane u ručnike. Vraćaju se izbezumljeno cvokoćući. Zatim su žedni, ali imamo tek bočicu mlijeka za najmlađe.

Pišem ovaj test na ekranu Nokie N-97. Slova su mi sitna, linije nepregledne, pa mi nemojte uzeti za zlo ako mi se provuče koji tipfeler ili kakva gramatička greška. Imamo internet!

Ako ugasimo motor, pa prestane grijati, smrznut ćemo se prije jutra. Ako se nastavimo grijati, goriva će ionako uskoro nestati. Ako i uspijemo promijeniti oštećeni kotač po toj užasnoj hladnoći pomoću pribora za manikiranje noktiju i švicarskog džepnog nožića, ako ostanemo bez goriva ni to nam neće koristiti.

Posljednje čega se sjećam da smo vidjeli još za vidjeva bili su vrhovi Ararata, gdje je nekoć Noa ukotvio svoju barku, i dalje pod debelim snijegom...


nastavak OVDJE