srijeda, 25.03.2009.

nezaboravna tucanja - 1.dio


U jednom času na vrhuncu svojih životnih moći zatekao sam se u usred ljeta u hotelu u Budvi kako manijački tucam jednu izuzetno jebežljivu mladu ženu u najboljim godinama. Razvlačili smo se kroz noć, iznureni zaspali pred jutro, prespavali doručak, probudili se nešto prije podneva i odmah nastavili. Bila je stravična vrućina, cijeli grad pobjegao na plažu, hotel opustio kao da smo posljednji ljudi na svijetu, znali smo da nas nema tko čuti, pa se opustila i povremeno je vriskala kao prasica koju kolju što mora je odjekivalo kat više i niže. Znoj je samo vrcao od nas i zgužvane plahte bile su natopljene da ih se moglo žmikati, pa je i ogoljeni madrac bio sav ljepljiv od našeg znoja i sokova. Kosa nam je bila mokra kao da smo je maloprije oprali. Spustili smo se na tepih i uskoro bili oblijepljeni dlačicama i mrvicama od glava do peta. U neko doba mi se pripišalo.

U sobi je bio samo mali lavabo, a toaletne prostorije nalazile su se na kraju hodnika na katu. Nije mi se dalo da je napuštam, pa sam otišao u ugao do lavaboa i olakšao se.

- I ja bih trebala… - bilo je prvo što je rekla, a da nije u kontekstu tucanja.

- Samo izvoli! - rekoh i zamahnuh rukom prema lavabou nakon što sam se odmaknuo.

- Pa kako ću? - skanjivala se.

- Možeš ti, možeš… - hrabrio sam je.

I ona ode do lavaboa, zahvaljujući dugim nogama gurne naprčenu stražnjicu preko ruba i popiški se. Spazivši je po prvi put uspravnu iznova se raspomamim, stisnem je uza zid i prikucam. Zid je bio prijatno svjež, ali se uskoro i on natopio znojem, pa sam je premještao uokolo sobe i svugdje smo ostavljali mokre obrise tijela na bijelom malteru kao one sjene ishlapjelih žrtava na ruševinama zidova Hirošime. Ali ni zidovi nama nisu ostali dužni, pa smo oboje bili oblijepljeni bijelim krečom kao mlinari ili pekari u pogonu. Naposljetku je nigdje nisam mogao poljubiti a da mi se usta i jezik ne napune gorkim prahom.

- Moram se otuširati - rekla je.

- I ja - rekoh.

Pokušali smo naći po sobi sfrkanu i odbačenu odjeću ali smo odmah odustali jer je soba izgledala kao da je kroz nju prohujao tornado.

- Nikoga nema! - otvorio sam vrata, primio je za ruku, izveo na hodnik i odmah svalio na pod. Prešli smo tih tridesetak metara do kupaonice kao čudovište s četiri ruke, četiri noge i dvije glave, prelazeći iz jedne poze u drugu i tako savlađujući udaljenost karličnim trzajima, uvjereni da nitko neće naići, ali i razdragani tom mogućnošću. Zajedno smo ušli pod tuš, sprali prljavštinu, a nazad do sobe sam je odnio nabodenu na kurac.

Vreli zrak pržio nam je pluća i od napora nam se mantalo, ali nismo mogli prestati. Svalili smo se na krevet, ja dolje, ona gore, i uskoro je iznova vrištala kao da je kolju. Moćni orgazam izvio ju je unatrag preko mojih uzdignutih koljena, bacao naprijed na moja prsa i ponovo izdizao. Napokon smo se oboje umirili i ostali ukipljeni kao da se nikada više nećemo moći pomaknuti.

Oboje smo ponovo bili natopljeni znojem, ali nešto mi je bilo čudno. Trbuh kao da mi je bio vlažniji nego što se moglo očekivati. Pređem dlanom po trbuhu - šljap! - i liznem vrh prsta. Nešto mi je bilo sumnjivo.

- Milo! - zapitam razdragano. - Da se ti to nisi popiškila?

Ona me pogleda, stidljivo obori lice i tiho prošapće:

- Malo…

- Ha! - graknuh slavodobitno, tumačeći to kao priznanje kako sam je sredio. - Tako ti je to kada te pravi frajer dohvati!

Ona me zbunjeno pogleda:

- Ne smeta ti?

- Ne. Što bi mi smetalo?! - bili smo ionako toliko znojni da nekoliko kapljica tekućine više nisu činile nikakvu razliku.

- Zaista ti ne smeta? - zapitala je u nevjerici.

- Ma kakvi! - potegnem je na prsa i počnem ljubiti. - Ako ti se piški, ti se samo popiški.

Ona se svali sa mene pored mene, okrene mi se i s licem na pet centimetara udaljenosti reče oklijevajući:

- Ako je tako, moram ti nešto priznati.

Raširim oči čekajući što će reći, a znoj se odmah slije s obrva i trepavica da sam je vidio samo mutno, ali sam dobro čuo:

- Imam problem… Kada mi dođe ono… orgazam… uvijek mi dođe i da se upišam. Koliko god se mučila, uvijek mi pobjegne nekoliko kapljica. Jako mi je neugodno zbog toga. Nakon što mi dođe zato uvijek odmah moram odjuriti na zahod.

Uzdignem se na lakat i nadnesem nad nju. Kapljice s čela su mi kapale na njeno čelo dok sam govorio. Rekoh da me to ni najmanje ne smeta, dapače, da vidim u tome i neke prednosti. Mi muški, koliko god smo bliski s nekom ženskom, ipak uvijek donekle sumnjamo da ne glumi, sa ženama rijetko kad možeš biti siguran. Ovako, ako se popiški, to će biti siguran znak da sam je doveo gdje želim. Kad joj dođe, što se mene tiče, neka ne misli o tome, samo neka se ispiša, ja ću se veseliti jednako kao i ona.

Upijala je svaku moju riječ, a kada sam završio trebalo joj je neko vrijeme da se odvaži progovoriti, ali je onda govorila sva zažarena:

- Znaš, jako se volim tucati! Jako, jako, jako! Što jače, to bolje. Ali mi je tako neugodno zbog te moje mane…

Prekinem je odlučno:

- Nije mana! Samo osobina.

Zahvalno me je poljubila.

- Ipak mi je jako neugodno. I onda, da se ne bih obrukala, trudim se ne svršiti. Da znaš kakvo je to mučenje: radim ono što volim, a ne smijem si dozvoliti ono što najviše volim! Pa kad zaključim da ne mogu više izdržati ili da je bilo dovoljno, odglumim da sam svršila i prekinem. I tako sam vrlo rijetko, rijetko, svršila s muškarcem u sebi…

- Milo! - ponovo je prekinem. - Idemo!

Navalim se na nju, a dok smo razgovarali, ono o čemu smo pričali me je na neki neuobičajeni način razgalilo da sam izvukao snagu iz ničega, a moje potpuno izmoždeno tijelo ispunilo se energijom kao da smo se tek sreli, a ne drpali već tko zna koliko sati praktički bez prekida.

- Mogu? - zapita ona.

- Možeš! - potvrdim i udri!

Ne, za vas koji ste sposobni svašta pomisliti, da se ne mučite mrčiti komentare nebuloznim pretpostavkama, to NIJE bila Nikolina Pišek.

Nastavak OVDJE.
- 18:13 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker