petak, 19.09.2008.

od indexa do mulja



ČIJA JE SRAMOTA

NA NASLOVNOJ STRANICI?


1.
Naslovna stranica današnjeg "Jutarnjeg lista" primjer je koliko se nivo domaćeg novinarstva srozao ispod svakog ukusa, dobrog odgoja i civiliziranih kriterija. Ne može se reći da je to najgore od svega viđenog, jer je primjera u izobilju, a kriteriji nisu egzaktni i precizni, ali da se dosegnulo dno dna nije u pitanju. Velika fotografija na naslovnoj stranici prikazuje Dešu Mlikotin-Tomić u šest sati i četrdeset i pet minuta ujutro, bunovnu i raščupanu, tek iz kreveta, kako se vidi preko glava policajaca kojima je otvorila vrata. Prvo je trgnuta iz najdubljeg sna, ne zna tko zvoni tako rano, a ono policija - tko nije vidio može zamisliti kako je žena izgledala. Fotografiju žene iznad pedeset godina snimljenu u takvom trenutku nehumano je obajaviti. U povijesti našeg novinarstva postoji jedan pandan tome - objavljivanje fotografije privođenja Ninoslava Pavića u lisicama koje je "Nacional" bezočno ponavljao i kad je imao izgovor i kad nije imao.

2.
Da se razumijemo, Dešu Mlikotin-Tomić znam tek iz viđenja, ne prijateljujemo, nikada nismo imali nikakvih poslova, nemam nikakav osobni interes da je branim. Dapače, i ja smatram da to što njezina kćerka radi kod Sanadera nije u redu. Nisam u nikakvom sukobu interesa kad pišem o njoj ili cijelom slučaju. Uvjeren sam da je takva policijska akcija bila već odavno potrebna i rado bih da što skorije rezultira ozdravljenjem sveučilišta i doprinosom iskorjenjivanju korupcije iz cijelog našeg društva. Ako je predsjednica saborskog povjerenstva za sukob interesa kriva, treba je primjereno kazniti. Ono što me brine i plaši da akcija nije dosljedna jest što se zaustavila pred vratima medicinskog fakulteta, kao da time naznačuje do koje granice društvene moći onih koje će zahvatiti se usudi ići. Budimo realni, doktori su moćniji od ekonomista i saobraćajaca. Da ima svega i na Medicini upućuje me što o tome slušam već godinama na isti način kao što sam godinama slušao o prometnom fakultetu, pa se sad pokazuje da gdje ima dima ima i vatre. Zašto je akcija (zasad?) poštedjela medicinski fakultet nije samo simptomatično, nego i apsurdno. Neusporedivo je manja društvena opasnost ako plaćanjem dođe do diplome neki knjigovođa ili saobraćajac, nego ako na taj način počne ordinirati neki kirurg ili ginekolog. Dakle, podržavam akciju, kao i to da mediji što iscrpnije javljaju o njoj, ali se gnušam fotografije na današnjoj naslovnoj stranici "Jutarnjeg lista".

3.
Zašto je ta fotografija, pored gnjusnosti njezina objavljivanja, uopće iole značajna? Ovom prilikom me ne zanima kako se "Jutarnji" našao u pratnji policije koja je upadala u stanove osumnjičenih i privodila ih. To jest novinarski posao, da budu na licu mjesta, iako to pobuđuje neugodne usporedbe. Novinari su se isto tako našli i u trenutku Pavićeva privođenja, što je pokazalo da je samo uhićenje režirano zbog medijskog učinka u sklopu tko zna kakvih političko-konkurentskih nadmetanja medijskih magnata i njihovih zaleđa. Fotografija je značajna zbog načina na koji se pokušalo obraniti njezino objavljivanje koji je pokazao ne samo da nije objavljena slučajno, nepažnjom, nepromišljeno, već namjerno i svjesno, te time više od toga što prikazuje pokazuje karakter, svijest, svjetonazor i profesionalni nivo onih koji su je objavili.

4.
Na primjedbu glasnogovornika Vlade Zlatka Mehuna da je "ispod svake razine snimiti nekoga u kućnom ogrtaču, na vratima stana, dok ta ista osoba nije još ni optužena, a kamoli osuđena", u ime EPH odgovorio je Boris Vlašić, novinar kojega inače vrlo cijenim jer je ispisao mnoge vrlo kvalitetne stranice. Ovom prilikom je njegov odgovor toliko šupljikav i prepun slabih mjesta, kao da se sam sramio onoga što radi, pa se nije potrudio više nego prenijeti argumente onih koji su tekst naručili. Potpuno je previdio i prešutio bitnu ogradu iz zamjerke "dok ta ista osoba nije još ni optužena, a kamoli osuđena", te time njegov odgovor sadržajno nije ni odgovor, nego je izgovor da se navodno odgovara zapravo prilika za iznošenje vlastitih stavova.

Tvrdnja da je "Privođenje … bilo jednako privođenju koje bi zaslužio svaki diler droge ili kamatar" autistički previđa problem da li je privođenje uopće bilo potrebno. Nije li umjesto privođenja bilo dovoljno pozvati osumnjičenu, naročito nakon što joj je stan već pretresen, na "obavijesni razgovor"? Zatim, nije ni svako privođenje isto. Na jedan se način privodi manijakalni serijski ubojica, a na drugi način se privodi raspravi svjedok koji se ne pojavljuje na brakorazvodnoj parnici. Na jedan se način privodi višestrukog ubojicu, "naoružanog i opasnog", a na drugi osamdesetogodišnju staricu ili paraplegičara. Na jedan se način privodi opasnog tipa za kojega se očekuje otpor, a na drugi osobu za koju se može opravdano pretpostaviti da bi sama došla u policijsku stanicu kada bi je se pozvalo. Ovu posljednju ne treba ni privoditi, dovoljno ju je pozvati. Zar je policija toliko slijepa u psihološkim procjenama da smatra da bi se Deša Mlikotin-Tomić fizički opirala privođenju, te joj je trebalo staviti lisice? Želi li se time reći da je svojevremeno bacanje Ninoslava Pavića u negve također bilo opravdano?

Pored potpuno ispravnih tvrdnji da je "Vladin … posao da hvata kriminalce, a ne da brine o njihovo imidžu ili, pak o sadržaju novina", te "Premijer je plaćen da osigura građane pred kriminalcima", zaboravlja se na nešto daleko značajnije, elementarno, a pri tome se još i pravi blesav zamjenjujući ono o čemu se govori. Nitko nije zamjerio ni borbu protiv kriminala, pri čemu bivaju osumnjičeni i oni za koje se kasnije ispostavi da su nevini, ni borbu protiv korupcije, ni da novine o svemu tome pišu. Zamjereno je nešto vrlo konkretno. Objavljivanje fotografije "u kućnom ogrtaču, na vratima stana, dok ta ista osoba nije još ni optužena, a kamoli osuđena". Čak da se ustanovi da je ta ista osoba najgori kriminalac, da je se osudi u najpravednijem suđenju, to nikako ne znači da je nakon toga ta osoba prepuštena javnom linču. Ni najgoreg manijaka-serijskog ubojicu ne prepušta se nakon presude svjetini da je kamenuje, osim u društvima kojima ne bismo željeli biti ni nalik. To nije pitanje ni demokracije, ni pravne države, ni slobode štampe. To je pitanje elementarne civiliziranosti, ono na kojemu se "Jutarnji" iskazao poput najzadrtijeg talibana. Posao Vlade jest da se brine o zaštiti digniteta svakog građana, pa tako i onih osumnjičenih i čak i onih osuđenih za kriminalna djela. Utoliko jest i premijerovo zaduženje da zamjeri novinama koje umjesto civiliziranog ophođenja nastoje zavesti zakone rulje.

5.
Ovo je presedan, i to opasan. Zlorabljenjem fotografije Pavića u lisicama "Nacional" se toliko diskreditirao da je poništio željeni učinak svoje rabote. Pokušaj da se nešto isto takvo opravda, ukoliko bude uspješan, otvara mogućnost moćnoj medijskoj kući da to uvede kao uobičajenu praksu koju će slijediti i svi ostali. Kako bi se "Jutarnji" mogao iskupiti ako se pokaže da je Deša Mlikotin-Tomić nevina? Tako da objavi na naslovnoj stranici njezinu fotografiju dotjeranu PhotoShopom na kojoj bi izgledala kao Nives Celzijus? Nema načina. Prvo zgaze ženu, a zatim prepuste "institucijama da rade svoj posao" i provjere je li to ona zaslužila, potpuno zanemarujući da njihov postupak nitko nije "zaslužio". U srednjem vijeku bi se ti ljudi bavili provjeravanjem navodnih vještica: baciš ih zavezane u vodu, pa ako isplivaju, onda su nevine.

6.
Ovaj post nema uobičajeni naslov s ilustracijom. Umjesto toga ilustrirat ću ga sramotnom fotografijom Pavićevog privođenja u lisicama. Ne zato jer mislim da je on iole kriv za objavljivanje fotografije na današnjoj naslovnoj stranici. Tko zna gdje je on bio kada se to kuhalo? Objavljujem ponovo tu fotografiju zato jer je on jedini čovjek koji može pozvati pred sebe sve koji su tome kumovali i tako im istrljati nosove da nikada više na išta slično ni ne pomisle.

Ukoliko smatrate da je moj izložen stav utemeljen i opravdan, možete ga jednostavno podržati tako da prenesete tu fotografiju na svoj blog. Nije potreban ikakav popratni tekst. Dovoljno je da u komentare na mom blogu ostavite link na svoj, ako to napravite. Ako bi se na stotinjak blogova pojavila ta fotografija koju Pavić mrzi više od ijedne druge u povijesti fotografije, doprlo bi to do njega i natjeralo ga da razmisli. Ne zaboravite, on je jedini čovjek koji može zaustaviti da se novinarstvo s dna dna do kojega se srozalo zakopa još dublje, u mulj.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker