Nives C. i oštri žalac

ponedjeljak, 08.09.2008.

Sad, kad su već mnogi rekli što misle o knjizi Nives Celzijus, povodom knjige o Nives Celzijus, a još brojniji u komentarima što misle o samoj Nives nezavisno od bilo čega, a prodano je izuzetno mnogo primjeraka knjige – nameće mi se jedno pitanje. Tko je uopće pročitao tu knjigu? (Dobro, pročitao ju je Željko Špoljar i napravio odličan intervju u "Metrou", ali jedan kao nijedan. Pročitao sam i ja, do pola, ali ja se ne računam.)

Nema toga tko zahvaljujući brojnim medijskim prezentacijama njenog lika i djela, u cjelini i pojedinostima, nema mišljenje o tome tko je i kakva je Nives C., te sukladno tome i stav prema njoj. Čak i don Kaćunko koji je prijetvorno brani, licemjerno i do zla boga huljski pjeva u zboru onih koji smatraju da je riječ o grješnici, te je koristi da bi pokazao svoju velikodušnost podajući joj razrješenje grijeha pod izlikom da se nada se da se prosvijetlila i preobratila. Čak da je životni put prsate ljepotice u suštini zaista onakav kakav je opisan u knjizi koju je potpisala, koliko je ona sama za to zaslužna (ili kriva)? Što drugo joj se pružalo? Trpjeti, šutjeti i biti sretna ako dobije posao blagajnice u samoposluživanju? Što drugo je mogla izabrati? Skloniti se u samostan kao druga istaknuta medijska figura koju se slavi zbog te odluke, dok kroz medijske kanale nezadrživo prodire da je riječ o nasilju organizacije koja iz propagandnih razloga prigrljuje neuračunljivu osobu, ili da se sklonila u ludnicu kao što je Krleža za vrijeme Drugog svjetskog rata utekao pod okrilje doktora Vranešića?

Ono što nedvojbeno ostaje je - knjiga. Otužan je to test, slabašna literatura, ali ipak jest literatura i iz toga izvire ono što zaista jest intrigantno. Naime, većina osvrta po medijima i postova i komentara po blogovima očitala je knjigu kao autobiografiju, što ona nije. Nije to ni dnevnik, ni romansirana biografija, niti su sjećanja ili ispovijedi. Koliko god bilo možda inspirirano stvarnim događajima koji su se dogodili tko zna kome, pa čak i kada autorica vjerojatno svjesno ide prema efektu (pseudo)autobiografije koristeći podudarnosti iz vlastita života da bi zagolicala publiku, usprkos marketinškim izjavama za medije, ipak je sve to - u odnosu na njezin stvarni život - gomila izmišljotina. No upravo to - što je većina onih koji su imali knjigu u rukama brzala kroz nju uvjerena da je sve crno na bijelom čista istina - rađa intrigantno pitanje. Očitavajući knjigu kao faktografski točnu, prihvaćajući sve zdravo za gotovo, tako je to i nikako drugačije, nešto se ocrtava kao žaoka velika poput tornja Katedrale - i svi to previđaju. Gledam tu žaoku i čudim se - kako je moguće da je nitko drugi ne vidi? Zapravo se ne čudim - živimo u okružju kolektivnog selektivnog sljepila, pa rijetkima koji vide nije nimalo probitačno ukazivati na ono što nitko oko njih ne zamjećuje. Zaslijepljeni ne vide, a to što ne vide im je dokaz da ono što bi se moglo i trebalo vidjeti ne postoji, te su spremni gnjevno se obrušiti na svakoga tko narušava njihovu sliku svijeta tvrdeći da vidi ono što oni ne vide.

Taj otužan tekst, ta slabašna literatura, u jednom pogledu je izuzetno hrabar, izravan do bola. Mladi ne mogu znati, ali stariji bi se trebali prisjetiti, ukoliko se nisu potrudili zaboraviti. Dobar dio radnje smješten je, riječima Denisa Kuljiša u predgovoru " …u ono surovo doba, dok se po gradu još kretalo s dugim cijevima". Približavanje tog doba naznačuje literarna heroina sljedećim odlomkom:

Spominjali su nekakav rat, ali mi djeca to nismo uzimali ozbiljno. Odrasli su stalno živjeli u nekakvom strahu. Sve te priče: ne udaljavaj se od kuće, ne pričaj sa strancima, a sada i ta priča o ratu… Imali smo osjećaj da se loše stvari ne događaju nama ovdje, nego samo na filmovima, tamo negdje, u dalekoj Americi ili negdje još dalje. Vrlo brzo bit ćemo razuvjereni. (str.17)

Kakvo je bilo to doba govori epizoda u dva odlomka o jednom od sporednih likova:

Teta Jaca bila je jedna od svakodnevno uznemiravanih osoba. Njezin muž bio je Crnogorac, uredno mobiliziran, odazvao se pozivu i nalazio se na bojištu. Našli su se neki Veliki Hrvati koji, naravno, nisu bili na bojištu, nego su vrijeme kratili maltretirajući građane. Jaci su, u rane jutarnje sate lupali na vrata, prijetili telefonom, nacrtali križ na zidu pored ulaznih vrata… Jaca se tako, zbog straha za malog Sanjina i dijete koje je nosila tek nekoliko mjeseci, odlučila privremeno vratiti k nama na Srednjake. (str.19)

Šlag na torti bila je prisilna odluka moje Jace i njenog muža da se odsele iz Hrvatske u, tada dalji nego ikada, Beograd. Bomba postavljena u njihov kafić, drugi put u nekoliko dana, više nije značila samo upozorenje. (str.26)

Junakinji romana, vrlo mladoj djevojci, u tom vremenu nije bilo nimalo lako:

Isto tako sam odlučila prešutjeti kako mi često na putu do i iz škole, dobacuju "četnikušo" i "srpska droljetino". Nisu to bile samo provokacije klinaca. I odrasli, ozbiljni ljudi često bi mi znali dobaciti: "Gdje ti je sada otac da širi svoje velikosrpske ideje? Pobjegao je kao kakva pičkica, a majku i dijete ostavio da trpe posljedice… (str.27)

Svi kvartovski delikventi koji su me bez razloga mrzili, sada su našli razlog. Vrijeđanje je ubrzo preraslo u pljuvanje i prijetnju, nerijetko bih se vraćala kući obraza zažarenih od usputne pljuske.

Najneugodnije iskustvo bilo je kada me je nekolicina dječaka od dvadesetak godina naguravalo i bacalo kao probušenu nogometnu loptu, a potom, uz glasan smijeh i vrijeđanje, zagnjurilo u lokvu blatnjave vode. Bilo je to hladnog jesenjeg dana 1991. godine. Cvokotali su mi zubi, tresla sam se od straha i hladnoće, mokra i blatna, i čekala da se odmaknu dovoljno daleko kako bih mogla ustati i, što neprimjetnije, pojuriti kući na toplo. Jer ako odmah krenem opet će me baciti u blato. Blatnjava voda slijevala se niz moj najdraži roza kaputić koji mi je majka jedva jedvice priuštila, a velika debela glista izgmizala mi je iz rukava. Imala sam dojam da svuda po meni plaze. Čvrsto sam zagrizla usne kako ne bih nekontrolirano ispustila bilo kakav zvuk i time još više skrenula pažnju na sebe. Srećom, u blizini nije bilo mnogo ljudi, tek neka grupica tinejdžera na obližnjoj klupici koja je iz straha cijeli događaj ignorirala, a poslije se naslađivala prepričavanjem po kvartu. Bezglavo trčeći prema kući, nagazila sam u neku udubinu na pločniku, izgubila ravnotežu, pala i razderala koljeno, što je izazvalo dodatni smijeh neke dječurlije. (str.28)

Čekajte, ljudi, nije li ono što se ovdje čita opis maltretiranja djeteta, mobing, nedopustivo, i to na nacionalnoj osnovi? Jest da to maltretiranje provode tek neki, ali ostali ne samo da ih ne sprečavaju, nego i uživaju u tome da svjedoče. Ako se ikada nešto takvo događalo nekoj mladoj djevojci, još djetetu, što bi osoba u takvoj situaciji mogla misliti o svijetu oko sebe i perspektivama koje je očekuju u životu u koji se sprema zakoračiti? Može li netko tko je još teenager računati da to da će se za petnaestak godina - neizvjesno i iz te perspektive nakon cijele vječnosti – situacija normalizirati i da će oni koji su preživjeli, ostali i opstali moći ponovo normalno živjeti pod uvjetom da prežale sve gubitke i ne žale se na ono što su prošli? Literatura je to, tješite se, ali što s tim da je svi doživljavaju kao istinu? Svi šute, kao da su suglasni, nemaju išta primijetiti, nadodati. Da li to znači da je zaista bilo tako ili da nemaju ništa protiv da je bilo tako?

S nevjerojatnom lakoćom svi prelaze preko toga i obrušavaju se na Nives Celzijus da je loša književnica i pripisuju joj da je njezina romaneskna heroina zapravo ona, te likuju nad time da ono maltretirano dijete ipak nije uspjelo postići ništa više u životu. Loša je književnica, koliko god da je po broju prodanih primjeraka uspješna, vidim i sam, ali mi je žao. Daleko bih radije da je vrlo dobra književnica. Kolika je podudarnost autoričina života i priče njezine literarne junakinje - ne zanima me. Novinama kojima je Nives C. udarna tema ne vjerujem čak ni onoliko "gdje ima dima, ima i vatre". Jedino što znam je da gdje ima dima – teško je disati.

- 10:18 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (62) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>