autorski narodni vicevi

nedjelja, 03.08.2008.

Ni dva-tri dana nakon uhićenja Radovana Karadžića, Nemanja je na blogu Vaseljena objavio vic:

Mujo dolazi do doktora Dabića na tretman i učini mu se poznat:
- Oprostite, ja vas znam od nekud… Ma jeste li vi Radovan Karadžić?
- Paaaa… jesam!
- Ma nije moguće! - odgovori Mujo.
- Izvin'te, a odkud se znamo? - upita Karadžić.
- Pa iz Srebrnice.
- Ma nije moguće! - reče doktor Karadžić…

Ovom prilikom me ne zanima je li ovaj vic uopće duhovit, koliko je duhovit, kakav je njegov humor, koliko je u njemu morbidnosti i, moguće, neukusa. To može svatko za sebe prosuditi. Dozvoljavam da je možda nastao prilagodbom nekog ranije postojećeg, meni nepoznatog vica. Dok se to ne pokaže, smatram ga - poučen mnogobrojnim ranijim primjerima - originalnom brzom reakcijom na aktualni događaj.

U jednoj od ranijih životnih faza nekoliko sam se godina bavio humorom. Između ostaloga, čitao sam zbirke viceva sa svih strana svijeta, od japanskih prevedenih na engleski, preko svih mogućih europskih, do južnoameričkih i australijskih. Ono što sam vrlo brzo uočio jest da su svi vicevi svagdje uglavnom jedni te isti ili na isti kalup. Mijenjaju je likovi: Bobi i Rudi, Max i Moritz, Škoti, Poljaci, Židovi, Meksikanci… Svi preuzimaju viceve jedni od drugih i prilagođavaju ih domaćem terenu. Rijetki su oni zaista originalni i pri tome zaista smiješni.

Jedni od rijetkih koji su uvijek originalni su oni o Muji i Hasi, (pri čemu se smijemo zaboraviti ni Fatu.) Kadikad je zapanjujuće koliko brzo poprate neke događaje, pri čemu su uglavnom vrlo duhoviti.

Vicevi o Muji i Hasi izvorno su blago, endemska vrsta, svojevrsno čudo narodnog duha. Da je pameti i dobre marketinške organizacije, mogli bi biti izvozni artikl.

Ovom prilikom palo mi je na pamet još nešto. To nisu narodni vicevi u klasičnom smislu, toliko su svježi da mora da postoji i njihov tvorac, za svaki vic ne više od jedne osobe. Koliko je tih osoba koje smišljaju viceve o Muji i Hasi? Mnoštvo, mala grupica, ili jedan jedini? Ako ih je više, znaju li jedan za drugoga, smišljaju li zajedno ili su raspršeni i ne poznaju se? Klasičnim SUP-ovskim metodama, idući od čovjeka do čovjeka i pitajući od koga su čuli najnoviji vic, za nekoliko dana moglo bi se to otkriti.

Zamišljam jednog od tih ljudi na vrhu brežuljka, izvaljenog u travu u sjeni drveta, ćibući i ispija mekanu šljivovicu, i ako bih ikoga rado sreo i upoznao, to je on.

- 21:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>