srijeda, 23.01.2008.

pouka prije ručka


1.
Sredinom svojih tridesetih proveo sam mjesec dana na zajedničkom poslu s velikom grupom ljudi iz različitih nesvrstanih zemalja. Većina ih je bila vraški crnih, ali bilo je i mnogo tamnosmeđih, kafenih i žutih.

Organizator se svojski trudio da nam ništa ne uzmanjka. Smjestili su nas u najbolji hotel i hranili u najskupljim restoranima. Za svaki objed iznosili su na trpezu nevjerojatne količine egzotičnih jela kao da se trude oživjeti tradiciju gozbi na dvorovima orijentalnih despocija. Bez pretjerivanja, našao sam se suočen s pečenim veprovima i pečenim paunovima (ukrašenim perjem), a uz to se nudilo zaista sve i svašta, te je bilo kome bilo nemoguće ne pronaći neku poslasticu.

Usprkos tomu, već prvog dana zapanjilo me je koliko svi prisutni malo jedu i kako to rade. Prvo, svi ostali, a bilo ih je od tri stotine do pet stotina, jeli su znatno manje nego mi. Nisam neki izjelica, (osim kada je grah posrijedi,) ali sam se na trenutak osjetio nelagodno vidjevši da svi za stolom pojedu otprilike trećinu do četvrtinu onoga što ja uobičajeno utrpam u se. Drugo, jedu - za naša mjerila - iritantno polako. Treće, hrane se - tražim najbolji izraz… - vrlo pažljivo.

Najviše sam se družio sa Sedvikom Thobegom iz Botswane, Babwa wa Kaemom iz Zaira, Staleyom Nyamfukudzeom iz Zimabawea i Timothyem Wanguseom iz Ugande. Procijenio ih sam kao mlađariju dvadesetih godina i puštao ih da mi pomažu nositi kofere i slao ih da mi trknu po šibice i slično. U jednom trenutku jedan od njih izjavi da ima pedeset i šest godina. Izgledao je odlično, za klasu bolje od mene i mogao me je nositi u zubima. Rekoh: daj, mali, ne zafrkavaj, no kako nije odustajao od tvrdnje, rekoh: daj trkni do svoje sobe i donesi mi pasoš da vidim! On bez pogovora ode i vrati se s putovnicom. Rijetko kada sam tako blenuo i osjećao se tako blesavo kada su podaci iz dokumenta potvrdili da zaista ima pedeset i šest godina.

Često smo sjedili jedan do drugoga i dobro sam zapamtio kako su se ponašali za objedima. Stavljali su na tanjur otprilike četvrtinu onoga što bih ja stavio. U usta su uzimali zalogaje ne veće od onoga što bi meni stalo na nokat. Žvakali su smireno i polako, nepojmljivo dugo. Tako jedući, uopće nisu gutali jer se nakon nekog vremena hrana potpuno rastopila i nestala.

Već kada sam se svikao da svi tako jedu, zapanjila me ženska iz Gvineje Bisao. Bila je to najljepša žena kojoj sam prišao bliže od tri metra. Bila je teško crna s blještavim pravilnim zubima, savršene linije, elegantnih kretnji, kao neka plemenita zvijer neke nadljudske vrste. Izašli smo u restoran u kojemu smo mogli besplatno naručiti po volji, a jelovnik je bio otprilike kao telefonski imenik Karlovca. Ona je zatražila čaj bez šećera, dva komada preprženog tosta s jednom kockom putra i jedan svježi paradajz. S užitkom je to grickala najmanje sat vremena. Njezine zalogaje nabolje bih opisao s riječju "mrvice". Žena je bukvalno jela kao ptičica. Paradajz je rezala na kockice veličine tri milimetra. Da sam joj spomenuo dijetu ili fitnes, teško bi razumjela o čemu govorim i gledala bi me kao da sam pao s Marsa.

2.
Kad ne znaš - pitaj. Otvoreno sam priznao da me čudi kako se hrane. Ljubazno sam pitao, pa su mi strpljivo i ljubazno objasnili.

Oni su svi došli iz oskudice. Ondje odakle su hrane ima malo i dragocjena je. Sretni su kad ima ičega, a kamoli nečega dobroga i ukusnoga. Zato ono čega ima treba iskoristiti u potpunosti, a s druge strane, ne uzeti više nego je potrebno. Uzme li se više, nekome od bliskih i dragih ljudi ne ostane dovoljno. Zbog toga ni mrvica ne smije propasti.

Probava počinje u ustima. U ustima se hrana treba zubima mehanički usitniti i natopiti slinom da bi bila spremna za dalje faze probave. To zahtijeva vrijeme, ali hrana je toliko značajna da to vrijeme i zaslužuje. Potpuno usitnjeni mali zalogaj toliko se natopi slinom da klizne niz grlo dok se žvače, te gutanje nesažvakanih komada nije potrebno. Na taj način namirnice se iskoriste u potpunosti, te ih je potrebno manje unijeti da bi se dobila potrebna količina hranjivih sastojaka. Manja količina unesene hrane manje opterećuje organizam, manje energije se troši za samu probavu, te to dodatno umanjuje potrebu za obilnom količinom hrane.

Već drugi dan krenuo sam jesti kao i oni i, na moje čuđenje, već treći dan sam se na to potpuno privikao. Dapače, primijetio sam da nakon objeda ustajem od stola jednako lagano kao kada sam sjedao za njega. Inače sam jedan od onih manijaka koji kada se nađe pred zdjelom graha ždere dok sve ne poždere, i još grebem žlicom po dnu lonca, a onda se odvučem do kreveta i svalim na njega kao vuk nakon što je progutao sedam kozlića, te skapavam kao da mi je mlinski kamen u želucu. Razlika je bila više nego uočljiva. Potreba da prilegnem i odspavam nakon ručka nestala je kao da je nikada nije bilo. Štoviše, probava mi je inače vrlo ćudljiva, neuredna i svakodnevno me maltretira. Tih mjesec dana, koliko sam proživio na tom režimu, momentalno se stabilizirala, upristojila i gotovo nisam ni znao da i taj dio mene postoji.

3.
Nasuprot oskudici, mi živimo u obilju. Naspram najvećeg dijela čovječanstva, čak i naši siromasi žive u obilju. Od onoga što mi dnevno unesemo u sebe, u zaista siromašnim krajevima svijeta moglo bi komotno preživjeti tri do pet naših vršnjaka. No obilje nije rajsko stanje. Obilje je pretjerivanje, zavodi u blud, u smislu zablude. Idealno je naći pravu mjeru.

Kada smo se još zbližili, priznali su mi kako njima izgleda kad promatraju tipičnog Zapadnjaka za vrijeme jela. Njima to izgleda bahato, sebično, neodgojeno, barbarski, uništavanje hrane, razbacivanje dragocjenoga… GUTATI hranu je znak primitivizma, barbarstva, to je nekulturno i necivilizirano. Samo životinje žderu bez žvakanja, ne ljudi. Udav guta plijen u komadu. A zapravo, kada se prisjetimo svega što znamo o prehrani, za ljude to i jeste glupo i štetno.

Neko vrijeme sam se često družio s Nevenom Čorkom. On je temeljito izučio sve o prehrani, napisao i neke knjige o tome, nevjerojatno je što taj sve zna o nutricionizmu. Zaboravio sam točne brojke i omjere, ali sam zapamtio za cijeli život da bi trebalo vježbati nekoliko sati sa sto kila utega da se anulira jedna pojedena krmenadla, ali i da sama probava troši toliko energije da procesiranje jedne krmenadle u tijelu utroši više nego nekoliko sati trčanja. Jedna od tajni zdravlja i dobrog izgleda krije se negdje ovdje, u ravnoteži fizičke aktivnosti i zdravoj prehrani.

Pod zdravom prehranom svi mi podrazumijevamo čime se hranimo i količine koje uzimamo. Nitko, nitko, nitko, ne obraća pozornost na to KAKO uzimamo hranu.

Svi mi grabimo velike zalogaje, otprilike onoliko koliko stane u usta, a da još ostane prostora za žvakanje. NITKO od nas ne žvače dok se zalogaj potpuno ne rastopi, već ga usitnimo tek toliko da se ne zadavimo dok gutamo, i onda ga progutamo. To znači da hrana nije mehanički usitnjena, da nije natopljena slinom, da u komadićima zalogaja ostaje nedirnuta jezgra u kojoj je hrana netaknuta. Takva hrana pada u želudac u kojemu je zasipaju želučane kiseline koje bi je dalje trebale kemijski rastvoriti. Kako stiže prevelika količina hrane, želudac mora priskrbiti i veću količinu kiseline. Velika količina hrane opterećuje stomak. Kako je ta hrana neusitnjena, želučana kiselina ne može prodrijeti do svih dijelova hrane, te neki nastavljaju u crijeva iako su se već nedirnuti provukli kroz dvije faze probave, a neki ostaju u stomaku i počinju truliti, od čega se javlja zadah iz usta. Nepripremljenu hranu u crijevima nije moguće apsorbirati crijevnim resicama, već ona samo prolazi kroz nas, otprilike jednako beskorisno i opterećavajuće za cijeli metabolizam kao da gutamo kamenje. Ako mi ne vjerujete, pogledajte vlastiti drek. Neka vam vaše govno kaže! Ako pozorno zagledate, prepoznati ćete u njemu nedirnute komadiće hrane koju ste nedavno pojeli. Tipično zapadnjačko govno ima u sebi toliko hranjivih tvari da bismo mogli preživjeti još danima hraneći se vlastitim govnima!

Usput rečeno, kako ne žvačemo, već se hranimo sokičima, jogurtima, kremama, paštetama i komadima čvrste hrane, iz vrećica, kesica, plastičnog pakiranja i konzervi, ništa čudno da paradentoza počinje oko trideset i pete, a zdravi, nepotrošeni zubi počinju ispadati iz bolesnog zubnog mesa oko četrdesete.

4.
Čovjek je, što se prehrane tiče, kao štakor. Svežder i može pojesti sve, i ono što je za jelo i ono što je potpuno beskorisno ili čak štetno za njegov organizam. No važnije od svega je kako jede. I najkorisniji sastojak, proždrt ovlaš, u maniri površnosti koja je zavladala svijetom, više šteti nego koristi. Budimo iskreni, većina nas jede upravo onako kako ne bi trebalo. Nakon toga mučimo svoje tijelo, sebe, dijetama i svakovrsnim čudotvornim kurama koje bi kao trebale popraviti ono što smo pokvarili. Da nismo pokvarili, ne bi trebalo ni popravljati.

Obogaćen iznesenim iskustvom zarekao sam se da ću od tada nadalje jesti na način kako sam naučio. Nažalost, čovjek je slab, povodljiv. Našavši se iznova u starom okruženju, nisam uspio održati što sam se zarekao. Čovjek se zanese, zaboravi, ponese ga društvo, iznova sam počeo jesti kao i ranije, ali ne sasvim. Danas jedem otprilike dvostruko polaganije nego svi oko mene. I uvjeren sam da mi to dobro čini.

Jasno mi je da će mnogi koji će ovo pročitati reći - da, sve to lijepo zvuči, ali nemamo mi za to vremena. Tko bi sjedio za obrokom sat ili duže? U današnjem tempu života to je nemoguće…

Nije istina. Mislimo da nemamo vremena, a nakon jela pola sata sakupljamo snagu da se možemo ustati od stola. Umjesto toga možemo jesti lagano i smireno, te krenuti dalje čim završimo, umjesto da naručujemo kavicu, pa - ček! - još cigaretu, pa još malo…

Po nekim teorijama mozak je najvažniji seksualni organ. I ne samo to. Glava bi trebala nadzirati i probavu, a ne da crijeva upravljaju mozgom.





<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker