utorak, 18.09.2007.

majstor u akciji - 3.dio

ako niste vidjeli početak ove priče, bolje da krenete od 1.djela, dva posta niže...
Image Hosted by ImageShack.us

Marta se nadnijela nad papire rasprostre po radnoj površini i počela ih proučavati. Krivila je glavu, mrštila se, coktala, pravila grde grimase i kreveljila se. Jedva sam disao da ne ometam radni proces. Nakon otprilike tri minute reče:

- Pa ovdje je sve u redu! - kao da se razočarala.

- Pa jeste - rekoh skromno.

- Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da sve to završimo… - otužno je utvrdila. Zagledala se kroz prozor i ukipila. Vidio sam da gleda, ali ne vidi, da joj misli blude daleko od prostora i vremena u kojima smo se nalazili. Ulicom su projurila kola Hitne pomoći zavijajući sirenom, ali niti to je nije prenulo. Nakon nekog vremena obazrivo se nakašljem:

- Kha! Kha!

Razmišljao sam da joj kažem: - Ovo moramo završiti - da je podržim. - Ali nakon toga nam preostaje još mnogo toga, cijeli život je pred nama, mi smo u najboljim godinama, a svaki dan nosi nova iznenađenja koja nagrizaju kolotečine uhodane rutine… Pred nama su nove pučine i novi izazovi, otkrića novih kontinenata i neizbježni brodolomi… - mefistofelovski da joj počnem šaputati, ali nisam. Prenula se sama od sebe i zakukala:

- Koliko posla! Vidite li Vi koliko imamo posla, koliko radimo?!

- Vidim - suglasim se.

- Uh! - teško je uzdahnula, razgrnula papire i oslobodila tastaturu. Kao da su joj ruke od olova počela je teško kucati po njoj s dva prsta ispunjavajući rubrike pripremljenog formulara. Otprilike u svakom petom redku trebala je upisati riječ-dvije ili neki broj. Nije koristila miša već prelazila iz redka u redak pritišćući strelicu na desno. Kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc- novi red. Kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc- novi red. Kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc- novi red. Upiše dvije riječi. Kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc- novi red. I tako. Napokon je završila i prihvatila se miša. Kliknula je za ispis i bzzzzzzzzzzzzzzzzzz, bzzzzzzzzzzzzzzzzzz, iz printera su iscurila dva papira.

- Evo! - ozarila se. - Već gotovo!

- Sad to trebam potpisati…- objašnjavala mi je što radi. Položila je papire pored tastature, prihvatila pisalicu i potpisala jedan, pa drugi.

Brzopleto sam pružio ruku da uzmem papire.

- Treba još staviti pečat! - siknula je i presijekla me pogledom.

- Pa zapečatite! - gotovo vrisnuh.

Pogledala me je kao zadnjeg kretena i objasnila s visoka:

- Ovlaštena sam za potpisivanje, ali ja nisam ovlaštena da dajem pečat! Po pečat moram ići ovlaštenoj osobi!

Osovila se na noge, stisnula ona dva papira na prsima i krenula prema izlazu:

- Odmah se vraćam!

NJene riječi su mi u trenu prizvale sjećanje na sablast Ivana Milasa, famoznog Čuvara državnog pečata, onoga što cijeni mozak po dvije njemačke marke kilo. Nešto takvo drže u podrumu u formalinu i sada ona ide ondje po pečate! Zatvorila je vrata za sobom.

Odjeci njezinih koraka još nisu utihnuli po hodniku, a već sam skočio s švicarskim nožićem u ruci, zaobišao stol i čučnuo do stolice još tople od njezine stražnjice. Izvukao sam najdužu oštricu. Odlučno sam je zabio po sredini prednje strane tapeciranog sjedišta, otprilike pola centimetra niže od gornjeg ruba. Oštrica je ušla do kraja, a kada sam je izvukao samo onaj tko bi pomno promatrao iz blizine mogao bi uočiti centimetar široki tanki rez, a i to jedva. Iz drške nožića izvukao sam pincetu. Sa stola sam uzeo rajsnedlu, prihvatio je pincetom za rub široke glave, drugom rukom raširio prorez i s bodljom prema gore ugurao rajsnedlu najdublje što se dalo. Prstima sam oprobao s gornje strane je li dobro uglavljena. Je. Već na lagani pritisak na tkaninu sjedišta čelična bodlja je izbijala iz mekane podloge. Kada se sjedne na stolicu na uobičajeni način, butine nalegnu pored rajsnedle i ona se ni ne osjeti, ali jednom kad Marta bubne guzičetinom bliže prednjem rubu sjedišta nasjest će na oštri metalni trn izravno klitorisom!



završetak OVDJE



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker