subota, 25.03.2006.

.

>
Upoznao sam ga prije četvrt stoljeća u Crnoj Gori, kamo se vratio uživati američku veteransku penziju. Sudjelovao je u svim velikim zračnim bitkama Drugog svjetskog rata. Otac i on su otišli još prije nego je izbio u Kaliforniju kopati zlato, a završili kopajući kanale s Kinezima, pa je bio jedan od prvih dobrovoljaca za vojsku koji su se javili. Učestvovao je u zračnim bitkama za prevlast nad Pacifikom, letio nad Sjevernom Afrikom, Sicilijom, Italijom, prekidali su nacističke linije opskrbe ruskog fronta i na kraju je sudjelovao u višemjesečnim bombardiranjima Nürnberga, Kölna, Dresdena i Berlina. Od svih tih povijesnih bitaka nije se sjećao ničega. Naime, sve ih je prespavao.


Bio je repni mitraljezac na B-17, "letećoj tvrđavi". Tipična akcija odvijala se uvijek po ustaljenom slijedu. Kretali su obično s mrakom. On se na početku leta kroz usku cijev, kroz koju se moglo provući samo četveronoške, uvlačio u svoju kabinu na samom repu aviona. Kako je dane provodio u vojničkim kantinama ispijajući nepregledne količine piva, onako utopljenog u kožnoj avijatičarskoj jakni jednolično drndanje motora učas je uspavalo. Veliki avion je imao dvije posade: transportnu i borbenu. Transportna ekipa je vozila sat, dva, tri, četiri, pet, šest sati, a prije same borbe posade su se zamjenjivale. Jedni ili drugi trebali su ga probuditi, ali su u žaru neposredno predstojeće bitke to obavezno zaboravljali. Na ušima je imao slušalice kroz koje su ga trebali buditi, te zbog njih nije čuo ni prve detonacije protuavionskih projektila koje su ih dočekivale. Njihov avion je ispuštao bombe visoko nad ciljevima i olakšan bježao pod okriljem zaštite lovaca. Dok bi bombe pale, oni su već bili daleko. Budile su ga tek eksplozije na tlu i jedino što je još stigao bilo je ispratiti pogledom gradove koji su gorjeli u noći ostajući sve dalje iza njih.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker