Čim su se pomirili odjurili su u spavaću sobu, ljubeći i grleći se razodjenuli su se i sručili na krevet. Odjednom on uzvikne:

- Samo čas!

Skoči s kreveta, izjuri iz sobe i za nekoliko trenutaka se vrati noseći smotuljak široke plastične ljepljive vrpce.

- Evo!

Prihvati je za jednu nogu, podigne je i savine koljenom gotovo do ramena. Zatim prihvati ruku, gurne lakat ispod koljena i brzim pokretima omota vrpcu oko podlaktice i potkoljenice. Zubima otkine vrpcu i baci se na drugu nogu i ruku. I njih spoji na isti način. Učas je ležala na krevetu s razmaknutim nogama spojenim uz ruke i usmjerenima prema stropu. On se odmakne i nekoliko trenutaka je promatrao kako ju je pogodno aranžirao kao svojevrsnu ikebanu. Ležala je nemoćno kao kukac preokrenut na leđa, potpuno izložena. Ipak još nije bio zadovoljan. Otkine desetak centimetara trake i čvrsto je zalijepi preko njezinih usta. Tek tada se opusti i počne je pomno razgledavati.

- To sam želio cijelo vrijeme dok smo se svađali!

Ona, naravno, nije mogla ništa reći već je samo kolutala očima i čujno puhala kroz nos. On zaneseno izusti:

- Krasan prizor. Nadam se da me neće zgromiti infarkt prije nego te oslobodim.

Otac me je odveo autobusom u Zapruđe. Neke zgrade bile su već useljene, a oko nekih su još bile skele po kojima su se vrzmali radnici. Drveće je bilo tek posađeno, izgledalo je kao dva-tri metra visoke šibe. Ušli smo u prazan stan i otac je rekao "Ovdje ćemo živjeti".

Dobio sam ključ i prva stvar koju sam unio bio je gramofon. Mislim da se zvao "Turandot", gramofon, pojačalo i zvučnik sve u jednom komadu. Imao sam samo dvije long-play ploče Leonarda Cohena. Prije nego je stigao ostali namještaj dolazio sam danima i satima sjedio na plavkastom tapisonu u najvećoj sobi i preslušavao ih, iznova i iznova, a kako nije bilo svjetiljaka, kada je pala noć sjedio sam u mraku i prepuštao se šapćućem glasu nepoznatog pjevača. Tada nisam znao ništa o njemu, nisam znao ni engleski da bih razumio što pjeva, ali su mi boja njegova glasa, melodije, anđeoski prateći ženski glasovi i muzika kao takva bili dovoljni.

Kasnije sam naučio engleski, te su pjesme Leonarda Cohena dobile novu dimenziju. Prošla su desetljeća i nisu mi dosadile, a svaka nova ploča (ili kasniji CD-ovi) samo su učvrstili i obogatili ono što sam od njega dobivao. Sjećam se, kada sam prvi puta čuo "I'm Your Man", bez obzira o čemu pjesma govorila, imao sam osjećaj kao da mi već naslovom upućuje neku poruku, upravo meni, iako mi nije bilo jasno što bi to meni trebalo značiti.

Majka mi je zaspala. Ne znam koliko će spavati, pola sata ili sat. Tako to traje već danima i ja nastojim biti uz nju svaki put kad se probudi. Čekajući da se prene, dohvatim neke stare novine koje već danima nisam stigao ni prelistati i okrećem stranice da vidim čega ima. Odjednom - članak o Leonardu Cohenu. Piše Sven Semenčić. (Pa zar taj još piše?) Čitam:

"Još kao 16-godišnjak Cohen je naveo želju za ženama kao razlog bavljenja poezijom: 'Želio sam ih, a nisam mogao imati'… U filmskom intervjuu 1980. priznao je kako je opsjednut ženama otkako zna za sebe… U prvom razdoblju karijere bio je često besramno izravan sa ženama. Novinarkama je govorio da se svuku ili barem ogole grudi tijekom intervjua"… U neko doba zabrazdio je i u scijentologiju "dobrim dijelom i stoga što je čuo da je to 'dobro mjesto za upoznavanje žena'"… Njegova srednješkolska prijateljica Nancy Bacal rekla je za njega: "Leonard je stvarno volio žene iako ljubav nije prava riječ"… Opisujući njegovu vezu s Marianne rekla je "premda je bio s Marianne, nikada nije pripadao isključivo nekome".

Tako dakle! Ako iza grma viri vrh lavljeg repa, nije mi potrebno povlačiti za rep da bih znao tko se skriva u guštari. Znam taj vrh ledene sante da nije potrebno da išta više reći da bih znao onaj najveći dio koji se skriva ispod površine. I premda u pjesmi čiji sam naslov shvatio više od pouke, kao osobnu poruku, ne govori ništa o tome, odjednom mi je sjevnulo što mi se poručuje.

Moj čovjek!

Nikakva zagonetka odakle u takva čovjeka toliko melankolije. Nije ovaj svijet za nas. Tek rijetko sretne se u njemu neka ženska koja nas rado cima za jaja i veseli se pogledu na naše joysticke dok razgovaramo, kao normalno i uobičajeno, pa je svaki takav susret i zaslužio pjesmu koja će ga ovjekovječiti.

WC-i u HZZO



Na gornjim fotografijama zabilježena su vrata toaletnih prostorija u područnom uredu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u zagrebačkoj Jukićevoj ulici. Prva vrata su jedna od onih kakva su na svakom katu i namijenjena su službenicima. Druga su u podrumu, a namijenjena su strankama koje naiđu, dakle bolesnim ili starim nevoljnicima ili njihovim najbližima. Nisam mogao zaviriti iza njih jer su toaletne prostorije za zaposlene zaključane (a wc za stranke nisam imao srca fotografirati), no pretpostavljam po izgledu vrata da i iza njih postoji očita razlika.

Zapisujem:

Sjeo sam na stolicu

Osoba koja mi se naviruje preko ramena kaže:

- Ne kaže se stolica, nego stolac. Nije ženskog roda nego muškog!

Pomislim "Ne bih rekao 'nije ženskog roda nego muškog' nego 'nije ženskog roda nego muškoga', ali kad bih već rekao 'muškoga', zašto ne bih rekao i 'ženskoga'? Dakle, mogao bih reći 'nije ženskoga roda nego muškoga'. Ali isto tako bih i ja mogao reći 'nije ženskog roda nego muškog'".

Imam povjerenja u osobu koja mi se naviruje preko ramena, ali moje povjerenje se osniva na tome da provjerim ono u što nisam uvjeren, da znam čemu vjerovati, a čemu ne. Zato se okrećem knjigama. U "Rječniku hrvatskoga jezika" piše "stolac, komad pokućstva s naslonom, obično s četiri noge, namijenjen sjedenju za jednu osobu", ali isto tako i "stolica, ž, v. stolac", to jest, ista stvar je i ženskog i muškog roda (ženskoga i muškoga). U "Pravopisnom priručniku hrvatskoga ili srpskog jezika" piše "stolac, stoličica", dakle, nešto muškog roda kad je umanjeno postaje ženskog roda. U "Hrvatskom enciklopedijskom rječniku" Navedeno je - pazi sad! - "stolica, ž, komad pokućstva s naslonom, obično s četiri noge, namijenjen sjedenju za jednu osobu", dakle, ista definicija, ali je predmet uvršten u ženski rod. Sve u svemu, zbunjen sam. Je li stolac ili stolica?

Sve je još zapetljanije kad se prisjetim da je za taj dio pokućstva moja baka govorila "štokrl" (muški rod), ali je istovremeno rabila i riječ "štokrla" (ženski rod), dok je za mali štokrl govorila "štokrlica" (ženski rod). Dakle, reklo bi se da postoje pojmovi/riječi koji mogu biti istovremeno i ženskog i muškog roda.

Naposljetku, ni knjigama se ne može bespogovorno vjerovati. I stolac i stolica opisuju se kao "komad pokućstva s naslonom, obično s četiri noge, namijenjen sjedenju za jednu osobu". To mi se čini pogrešno. Naime, taj opis odgovara stolcu, dok je stolica komad pokućstva s naslonom, obično s četiri noge, namijenjen sjedenju za jednu osobu, ali za razliku od stolca ima i naslon. Nije problem u ženskom ili muškom rodu istog predmeta, nego u tome što je riječ o dva predmeta: stolica ima naslon, a stolac nema. Pa i ono "obično s četiri noge" nije izvjesno, jer se stolac s tri noge zove u jednostavnoj izvedbi "tronožac", iako su nekim dizajnerski ekstravagantnim izvedbama i s stolica i stolac mogu imati po tri noge. Uz to, visoka elegantna barska stolica obično ima samo jednu nogu, ali bi se moglo reći za nju i da je barski stolac.

Kad sam zapisao "Sjeo sam na stolicu" kanio sam nadalje napisati nešto vrlo zgodno, ali sada je sve to izvjetrilo i više me ne zanima toliko da bih gubio vrijeme zapisujući to. Toliko me zaokupilo i iscrpilo ovo "stolica ili stolac" da mi se više ništa drugo ne da.

Sva sreća da nisam u gradu Stolcu (ili Stocu?), jer bih ondje sjeo na pod, na prljavo, i žuljalo bi me pod guzicom.

Dan je svanuo i razmotavao se sasvim kao obično, sve je izgledalo kao obično, tramvaji su rondali kao uvijek, sreli smo se kao u nebrojeno navrata ranije i po običaju sjeli u prvi kafić na koji smo naišli. Jedino neuobičajeno bila je njegova izjava da će uskoro umrijeti. Znao sam da izmišljati tako nešto nije njegov način, te sam odmah povjerovao da ne laže, ali njegova izjava je bila toliko u suprotnosti sa svim oko nas da je zvučala neuvjerljivo.

Naravno da mi nije bilo drago kada sam čuo da je ozbiljno bolestan, ali on je izgledao sasvim zdrav, onakav kakvim ga oduvijek znam, te moram priznati da me njegova izjava nije ozbiljno potresla. Uzeo sam je na znanje kao što bih zapamtio da mi je rekao da će uskoro preseliti na novu adresu, da je prije tri godine bio na ljetovanju u Grčkoj ili da kani kupiti novi sudoper. Moglo bi se reći da mi nije bilo ozbiljno stalo za njega jer sam nastavio život po starom, kao da mi ništa nije rekao. Moglo bi se reći i ne bi bilo argumenata protiv.

Moglo bi se isto tako reći i da mi je bilo strašno žao kada sam to čuo, moglo bi se reći i ne bi bilo pogrešno jer mi je zaista bilo vrlo žao. Istina je da u tim trenucima nisam mogao misliti na išta drugo osim onoga što mi je povjerio, ali ubrzo nakon što smo se rastali iznova sam u potpunosti bio usredotočen na dnevne ciljeve koji su toga dana bili preda mnom.

Moglo bi se reći zapravo bilo što jer tako je to u životu: sve se može reći, bez obzira koliko je utemeljeno, istinito, pametno, opravdano ili bilo što. Čim je moguće reći – može se reći, a tek malo od onoga što kažemo ima ikakve stvarne posljedice.

Moglo bi se reći ovako, ovo i ono, no što god da se kaže to ne bi promijenilo da mi je rekao tri mjeseca ranije da će umrijeti i da smo ga tri mjeseca kasnije pokopali i da je život nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo. Zapravo, zaista se ništa osim toga da je umro i nije dogodilo. Nije se dogodilo sve ono što bi se dogodilo da je ostao živ, a ono što se nije dogodilo – moglo bi se reći – kao da se nije dogodilo.

neimar i nesanica


Treba raditi jer se tada ne mora misliti ni o čemu drugome osim o poslu, pa nema prostora ni vremena za One Misli. Kad One Misli spopadnu, jedino ih teški, iscrpljujući, sveobuzimajući rad može potisnuti.

Preko dana treba se toliko izmoriti da navečer čim legneš i sklopiš oči istog časka potoneš u besvijest. Iscrpi se toliko da One Misli ne stignu iskrsnuti, jer ako te zaskoče prije nego zaspiš, do jutra ćeš se bezuspješno okretati na postelji bez obzira koliko si izmožden, a malo je koje mučenje gore od toga.

Da bi bio siguran da si do kraja izmoren, svake noći polaziš kasnije na spavanje. Što kasnije zaspiš, to se ujutro kasnije probudiš. Što se ujutro kasnije probudiš, to navečer moraš ići kasnije spavati. Vrijeme spavanja se pomiče, naposljetku odlaziš na nužni dnevni odmor istovremeno dok se drugi ljudi bude i ustaju. Nastaviš li na isti način ponovno ćeš se jednom uskladiti sa svima ostalima.

Na dnevnim svjetlu, oblačeći pidžamu, primjećuješ da vani počinju padati prve pahuljice snijega i dozvoljavaš si ponadati se da ti je preostalo toliko vremena da ćeš stići napraviti snjegovića, da ostaviš iza sebe neki trag.

Jedna lasta ne čini proljeće, upozorava Inoslav Bešker u tekstu u subotnjem "Jutarnjem listu" na primjeru članka o Karlu Marxu koji se pojavio u vatikanskom oficioznom dnevnom listu "Osservatore Romano". Ne, to što se na jednom mjestu u takvom glasilu Marxu odaje priznanje i hvali ga se još ne znači da ga je Vatikan rehabilitirao.

Podsjetilo me to knjige koju sam nedavno čitao, "Protiv ljubavi" Laure Kipnis, izvrsne knjige koju svakome savjetujem da je pročita, a meni je bila toliko poticajna da je kanim još nekoliko puta spominjati. Za razliku od dugog niza knjiga koje također spominju Marxa, Laura Kipnis spominje ga na neuobičajen način.

Pročitao sam niz sjajnih pametnih knjiga koje su zapadni teoretičari društvenih fenomena napisali u posljednjih nekoliko desetljeća, a koje sve sadržavaju isti element po istom obrascu. Obično se negdje u početku spomene Karl Marx, često i sasvim nepotrebno, interpretira ga se krajnje pojednostavljeno, iskrivljeno i vulgarizirano, zatim se takav Marx ritualno otpiše i popljuje, a nakon toga se neštedimice koristi marksistička dijalektično-povijesna metodologija i klasični arsenal marksističkih spoznaja, što sve rezultira marksističkim uvidima koji se deklarativno ograđuju od svojih osnova.

U vrijeme blokovske podjele svijeta tako nešto bilo je razumljivo. Postojale su snažne države koje su se zaklinjale na Marxovo učenje pretvarajući ga su svojevrsnu religiju, pa je u društvima koja su im oponirala bilo oportuno zanijekati svaku vrijednost onome na što se protivnici pozivaju. Sad u knjizi Laure Kipnis čitam o Marxu "poete maudit industrijskog društva, čovjek kojega tako malo čitaju a tako naveliko blate… Ono što ljudi zaboravljaju kad je riječ o Marxu (prezauzeti su svaljivanjem krivnje na njega za sve one dosadne revolucije) jest to kako evokativno piše o osjećajima…" Marx je odjednom izrazito pozitivan lik u knjizi koja je prihvaćena i uspješna na Zapadu, a svijet koji ta knjiga oslikava sagledan je kroz nedvojbeno marksističku optiku. Imamo kvalitetnu marksističku knjigu koja govori o ljubavi i braku i srodnim pojavama, izvrsno napisanu i vraški pronicljivu.

Vatikanske novine, zapadnjačka knjiga o ljubavi… Evo ga i Živko Kustić u istom broju "Jutarnjeg" s Beškerom... Da li to znači da počinje vrijeme u kojem će se Marxa očitavati bez pretjeravanja i demoniziranja, u kojem će se otkriti njegova prava vrijednost? Ako jedna lasta ne čini proljeće, nema ni proljeća bez prve laste.

Početak je isti u obje priče isti, a ima ih još nekoliko sa sličnima. Mjesto radnje: Zagreb, prijestolnica Hrvata, vidikovac iznad grada na koji danju dolaze izletnici, a kad se smrači ljubavni parovi. Mjesto radnje: oko ponoći. Blaga je noć. No ovaj put je ondje jedino neki pasionirani ljubitelj tjelovježbi koji se uspeo sportskim biciklom, pa ga je prije nego se vrati nazad odložio i uz jednu od klupa od kojih se pruža veličanstveni pogled na noćna svjetla izvodi sklekove, izvijanja, savijanja, širenja i mlataranja rukama i slično. Dugo to traje, a on ne posustaje. Reklo bi se da se kani iscrpiti do kraja, a onda će sjesti na dvokotač i samo se pustiti niz strminu da bez napora stigne kući.

Nakon nekog vremena pojavljuje se i jedan par. Ona je sitna ljupka ženica, nešto viša jer je na visokim petama, a on knjigovođa koji izgleda jednako kršno kao sportaš, jedino što ima idiopatsku plućnu fibrozu, bolest neobjašnjivog skorivanja pluća čija je prognoza smrt tri do pet godina nakon pojavljivanja prvih simptoma, s tim da ih je on uočio već pred već više od tri godine. Njih dvoje se zaustave uz klupu najudaljeniju od one uz koju je sportaš i tiho razgovaraju.

Pet do deset minuta kasnije, dvadesetak metara od vidikovca, cestom prolazi neki automobil. To je skupi, novi, veliki, teški, uglancani automobil, no upravo kad je bio najbliže vidikovcu, stane. Motor se ugasio. Vozač ga pokušava upaliti, ali motor svaki put samo zareži i neće prihvatiti poticaj. Mehaničko rondanje rogobatno narušava tišinu noći. Vozač izlazi, podiže poklopac motora, pokušava nešto vidjeti, ali u mraku niti može išta vidjeti niti bi, da vidi, išta razumio. Zatvara poklopac. U međuvremenu je izašla i njegova suvozačica i stoji pored njega. Njih dvoje se kratko dogovaraju, a zatim ona sjeda za volan, a on odlazi iza automobila i pokušava ga pogurati do nekoliko desetaka metara udaljenog parkirališta da ga sklone sa sredine ceste. Međutim, cesta se blago uspinje i on svim snagama jedva uspijeva održati vozilo da ne klizne unatrag.

Nakon ovoga slijede različiti nastavci. Vozač pokvarenog automobila odlazi do sportaša i zamoli ga da mu pomogne pogurati. Sportaš je već potpuno iscrpljen svojim vježbama i ne da mu se, a vidio je na automobilu i registraciju koja počinje sa ST, pa rezolutno odbija, iako je moguće i da bez riječi pristaje. No njih dvojica nisu dovoljni da preguraju teški automobil. Vozač zato odlazi do para i zamoli muškaraca da se i on pridruži. Muškarac s neugodom uskraćuje pomoć, suzdržavajući se nepoznatom objašnjavati da usprkos izgledu u njemu nema snage pogurati ni dječja kolica znajući da bi to zvučalo potpuno neuvjerljivo.

U jednom od završetaka priče vozač pokvarenog automobila vraća se svojoj suvozačici misleći "Baš su pizde ovi zagrepčani!", ali to ne govori da ga na tom pustom mjestu ne bi još i prebili.

U drugom od mogućih završetaka sportaš se sam upućuje pomoći. Vidjevši to i sitna ženica na visokim petama kreće u istom pravcu. Knjigovođa se prisjeti priče iz djetinjstva kako su baba i djed čupali repu, pa je naposljetku miš pomogao da se ona iščupa, pomisli "Ipak sam ja snažniji od nje", pa kreće za njom. Svi četvero se okupe iza auta i knjigovođa zapita: "Što se ne spustite niz strminu i pokušate zapaliti?" Spličanin objašnjava da je auto dizelaš i da to ne bi valjalo. Nakon toga svi četvero počinju gurati. Spličanin i sportaš bi možda uz teške muke uspjeli i sami, a uz pomoć uspijevaju to napraviti u nekoliko trenutaka. Kad su kotači već bili na ravnome, knjigovođa odustaje. Ostao je bez daha, mozak bez kisika suzio je svijest samo na prizor kako ostali odguravaju vozilo posljednjih desetak metara do parkirališnog mjesta i napor da ostane na nogama i ne sruši se. Vidi da oni nešto razgovaraju, ali u muci ne razabire što. Njegova družica mu prilazi i nešto govori, ali on misli samo na to kako da se održi i pita se hoće li mu to uspjeti. Ona i dalje nešto govori, te kada se on nakon minutu-dvije uspije pribrati, shvaća: "Ponudila sam im da ih prevezemo do grada, ali su odbili. Kažu da će mobitelom nekoga pozvati."

Spličanin možda i nije Spličanin. Možda je samo posudio iz rent-a-cara auto sa splitskom registracijom. A možda se samo potrudio u Zagrebu govoriti zagrebački. Ne zna se.

I sad pisac, u ovom slučaju ja, treba odlučiti: da li dokumentaristički zabilježiti onu priču koja se zaista dogodila, onu koja bi čitateljima prenijela najvrjedniju pouku (ali koju?) ili pustiti mašti na volju i nadodati da su svi petero završili o obližnjem motelu u istom krevetu, pa da čitatelji živnu. Što god odlučio, ostalo treba odbaciti. Tko pogodi cilj, promaši sve ostalo.

UCJENA

Silno me iritira, nervira i ide mi na živce što nekome moram plaćati za vodu. Za istu onu vodu koja besplatno pada s nebesa, izvire iz zemljice, teče po tlu moram plaćati nekome za koga ne znam ni tko je ni što je. Nekom nekakvom poduzeću…

Dobro, još razumijem da mi naplaćuju to što mi dovode vode u kuću. Čak bih mogao zažmiriti na to što to nisam ni tražio. Na pedesetak metara s dvije strane moje kuće teče po jedan potok. Zašto ne bih pio vodu iz njih, sakupljao kišnicu? Jest da bi bilo manje komotno, ali nikome ne bih trebao ništa plaćati.

Ne mogu piti iz potoka jer netko u njega ispušta kanalizaciju, a drugi uz njih ostavljaju smeće. Ne mogu se kupati u kišnici jer je zagađenje zraka toliko da do zemlje stižu samo kiseline i lužine koje bi mi izgrizle kožu.

Osjećam se ucijenjenim. Ako prestanem plaćati vodu, odmah će mi je isključiti i umrijet ću od žeđi daleko prije nego bih uspio nagovoriti one koji truju potoke da prestanu ili zaustaviti one koji zagađuju zrak ili izboriti to sudskim tužbama, ako bi mi to ikada i uspjelo.

Ucijenjen sam ustrojstvom svijeta da budem njegov poslušni podanik, da mi nepristajanje na njega ne može biti više od rogoborenja, inače me nema.

Po tko zna koji put upao sam u Pink Floyd fazu. Prije tri ili četiri sedmice ugurao sam u prorez CD-svirača u autu "Wish You Were Here" i odonda ga ne vadim. Kako upalim motor automobila - zasvira, kako ugasim - utihne. Kada bih spojio zajedno vrijeme koje provedem u vožnji ispalo bi barem trećinu dana. Sad bi se moglo otprilike izračunati koliko puta sam odslušao taj CD od početka do kraja, ali neću.

Ono što izvodi Pink Floyd u prvom je redu dobra glazba. "Welcome my son, welcome to the machine… shine on you crazy diamond!" To ne može dosaditi. Način da s tim prekinem nije da mi dojadi, nego da me nešto drugo zainteresira i obuzme.

To je urbana glazba više nego ijedna druga. Kada je se sluša u gradu, u uobičajenim životnim ambijentima i situacijama, svi oni neizbježni zvukovi okolnog života - šum vodokotlića iz susjednog stana, struganje lifta koji prolazi kroz zgradu, šištanje aparata za kavu u kafiću, škripa tramvaja, cijuk kočnica, udaljena sirena kola hitne pomoći… - nimalo je ne narušavaju, nego se - dapače - u nju uklapaju. Neka ti se zaderu huligani pod prozorom dok slušaš neku klasičnu simfoniju! Osjetit ćeš to kao nakaradni ožiljak. Isti taj urlik, ili bilo koji drugi uobičajeni gradski zvuk, buka miješalice za cement s gradilišta na suprotnoj strani ulice, doimat će samo se kao da se oglasio još jedan zvučnik iz niza njih koji su porazmješteni svuda uokolo.

Osobina glazbe Pink Floyda da poput spužve upija sve okolne zvukove i pretvara ih u svoje sastavne elemente istovremeno ima i drugi učinak. Svi kakofonični zvukovi grada s okosnicom te glazbe odjednom se pretvaraju u jedinstvenu kompoziciju koju izvodi sveobuhvatni orkestar. Zvučni kaos je odjednom organiziran i dobiva smisao.

Slušajući tu glazbu u autu koji otvorenih prozora vozi kroz grad, te apsorbira i sve zvukove koji kroz njih dolaze, uočio sam - nakon više od trideset godina što znam te pjesme - još jednu njihovu osobinu. Kad upalim motor automobila CD svirač krene točno s onog mjesta na kojem je bio zaustavljen. Nije moguće da se varam jer se to u posljednjih nekoliko tjedan dogodilo nebrojeno puta: s kojeg god mjesta da se počne, glazba zvuči kao da je to njen prirodni početak. Nema mjesta s kojeg bi se počelo da se osjeti da se krenulo iz pola takta ili tako okrnjene muzičke fraze da je njezin preostali dio uočljivo nepotpun. Ta je glazba sačinjena od samih početaka, što je čini zvučnom mašinom koja neprekidno vuče naprijed. Čak i njezin tekst je takav da se može početi pratiti s bilo kojeg mjesta, a ne gubi smisao. Slušaš li je pozorno ili rabiš samo kao zvučnu kulisu, nema joj zamjerke.

Razmišljam o tome da sve svoje CD-ove s glazbom Pink Floyda konvertiram u mp3 format, sve upržim na jedan CD, pa kako svirač na kraju automatski nastavlja od početka, ništa mi više od glazbe ne treba do kraja života. Pa kada se riješim potrebe za ostalom glazbom, moći ću i u svoj ostaloj bez ikakve nužde slobodno uživati.

Prvu godinu nakon što mi se rodio sin, supruga i ja držali smo mu krevetić u našoj spavaćoj sobi. S njim nije bilo nikakvih problema preko noći. Kako je zaspao, tako se nije budio do jutra. Eventualno je jednom do dva puta sedmično zakmečao, dali bi mu dudicu da otpije nekoliko gutljaja, odmah je zaspao i nije se više javljao do jutra. Svega dva ili tri puta, kad su mu rasli zubići, probudio nas je plačem i trebalo nam je dva-tri sata nošenja gore-dolje po stanu da ga smirimo, tek da vidimo kako je to onima koji tako nešto doživljavaju svake noći.

Nakon godinu dana uredili smo jednu sobicu za njega i premjestili ga ondje. Stanovali smo u stanu od dvjesto kvadrata i između našeg i njegovog kreveta bilo je petnaestak metara zračne linije, ali su je prekidala tri zida, te smo noću ostavljali sva vrata otvorena da ga čujemo ako zatreba. Pokazalo se da ono na što su nas iskusniji upozoravali funkcionira: roditelji mogu spokojno spavati uz najžešću grmljavinu, ali se bude i na najmanji zvuk svog djeteta.

Pokazalo se još nešto na što nas nitko nije upozorio. U to smo se vrijeme supruga i ja posvećivali u potpunosti jedno drugome otprilike dva-tri-četiri puta sedmično, obično noću u bračnom krevetu nakon što smo uspavali sinca i riješili se svih ostalih dnevnih obaveza. Vrlo brzo nakon što smo ga preselili, čim sam ja svršio mali se nepogrešivo javljao iz svoje sobe. I dok su mene još tresli orgazmički grčevi, supruga se izvlačila ispod mene i trčala u njegovu sobu da ga smiri. Ubrzo smo znali da će se to dogoditi, pa je žena pri kraju uvijek bila ne meni i odmah ustajala, te žurila k njemu. Naposljetku je skakala čim je osjetila da je meni došlo, trčala preko stana i tek na pola puta se začuo njegov krik. Bez obzira u koje vrijeme se upustili u naše igrice, čim je mali zaspao, u ponoć ili pred jutro, moj sin je nepogrešivo reagirao.

Držali smo sva vrata otvorena da bi ga čuli ako zatreba, ali smo imali poseban krevet koji nije škripao, nego upijao sve šumove pokreta, ja sam se kontrolirao da se ne derem kad mi dođe, ali svejednako, nepogrešivo, baš svaki put bez izuzetka, malac se nepogrešivo budio i javljao. Međutim. majčini orgazmi nisu ga ni najmanje uzbuđivali.

Trajalo je to otprilike tri godine. Trajalo je to ne sedmicu, dvije, mjesec ili nekoliko mjeseci, nego tri godine, otrpilike barem tri stotine puta za redom. Naposljetku nismo imali drugog objašnjenja osim - telepatija. Nema srodnijih organizama nego otac i sin, titramo na istim frekvencijama, mali je još toliko mlad da mu racionalnost i nagomilana iskustva nisu potisnuli urođenu sposobnost osjećanja podražaja koju su odrasli odavno izgubili, u trenutku orgazma naglo emitiram veliku količinu mentalne energije, moždanih talasa, tko će znati čega što ga potresa u najdubljem snu dovoljno da ga probudi. Onaj osjećaj da izlazim iz sebe, da se moje biće širi beskrajima svemira - možda to uopće nije varka. Dodatnu zabavu pružala mi je činjenica da ga majčini orgazmi nisu ni najmanje uzbuđivali, što mi je pružalo sjajnu priliku da je zafrkavam da mi ih zapravo glumi.

Kad smo već bili sasvim sigurni da je pojava predvidiva i neizbježna, počeli smo razmišljati da se prijavimo nekim psiholozima, znanstvenicima s "Ruđera Boškovića" ili tako nekome koga znanstveno zanimaju takvi fenomeni. Nismo znali točno kome, malo smo premišljali koliko bi promijenilo naša život da nam se u stan naseli znanstvena ekipa od desetak ljudi s mjernim aparatima koja nadgleda naše seksualne susrete, ali smo se za znanost bili spremni žrtvovati, no kako je iz dana u dan uvijek bilo nešto treće, neprimjetno je proteklo tri godine i stvar se promijenila. Kada je supruga prvi put skočila s mene i stigla pretrčati stan, a da se sin nije javio, te ga zatekla kako spokojno spava, začudili smo se. Nakon što se to ponovilo dva-tri puta za redom, pa pet-šest puta, nakon mjesec dana od prvog izostanka njegovog buđenja više nikada se to nije ponovilo. Time je izostao razlog da tražimo ikoga kome bismo to prijavili.

Svjestan sam da mi malo tko već ovo vjeruje, ali sada slijedi dodatak koji će priču učiniti sasvim nevjerojatnom, koji izgleda kao neuvjerljivi literarni dodatak, a ipak ga moram zapisati u interesu potpune istine.

Otprilike u vrijeme kada je prvi put izostalo djetetovo buđenje nabavili smo psa. On je uskoro odabrao svoje mjesto za spavanje, fotelju u najdaljem uglu stana, tako da nam je noćni raspored spavanja izgledao otprilike kao istostranični trokut. Kad je vidio da smo navečer otišli u krevet i zagasili svjetlo povlačio se na svoju fotelju i pojavljivao iz svog dijela stana tek ujutro kada smo se uzvrtjeli po kuhinji. Međutim, otprilike mjesec dana nakon što se sin prestao buditi nakon mojih orgazama, kada smo već zaboravili na to i ugodno se opustili, prenula nas je tutnjava kroz stan. Nismo ni shvatili što se događa, a pas je banuo u sobu s razrogačenim očima, načuljenim ušima i uzbuđeno zvjerkao na sve strane - što se događa? Kad se to naredni put ponovilo, odlučili smo tome stati na kraj. Tek što smo se riješili sina, a sad da životinja počne! Sljedeći put smo prije nego smo se počeli maziti zatvorili vrata spavaće sobe. Nakon moga orgazma ponovo smo začuli tutnjavu kroz stan, ali se zaustavila pred vratima. Još tri-četiri-pet puta je dotrčao do zatvorenih vrata, a onda je i on prestao.

Znam da sve ovo djeluje kao ne baš odviše maštovita izmišljotina, kao takva nikome ne može biti nikakav dokaz, ali ipak zapisujem jer će biti jedna osoba koja će znati da je bilo upravo tako, a to je upravo moj najvažniji čitatelj na svijetu - moj sin. Kad ovo pročita pitati će majku da li je sve to istina, a ona će mu potvrditi. Neka zna.

Meni je bilo četrdeset, a njoj ni dvadeset, pa sam je smotao na brzinu, i sve bi to bila kratka ljetna romansa da nešto nije bilo čudno. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da nešto nije uobičajeno, te još neko vrijeme da shvatim što. U ponečem je bila nespretna kao da to radi prvi put, recimo, vrlo se loše ljubila, dok je drugo nešto radila virtuozno, kao vrhunska profesionalka. To još ne bi bilo ništa čudno da je u tome bilo nekog sistema. Kao što veze počinje tako da se ljudi prvo gledaju, pa se drže za ruke, pa se zagrle, pa se ljubakaju, pa tako dalje, tako i ono što mladi ljudi znaju o seksualnim igrama raste po nekom slijedu: nauče jedno, pa drugo, pa uvježbaju treće, pa su u nečemu već pravi majstori, dok do nečega još nisu ni došli i imaš priliku izmamiti priznanje "Ovo je mi je prvi put da tako nešto radim!" Sa njom je bilo… pa - čudno. U jednom trenutku imao sam osjećaj da je upućujem u elementarno, dok se već u sljedećem pokazala toliko vješta da sam pomislio da je dobrano iskusna, a čas zatim ponovo ne bi znala što s rukama i nogama i sva se zapetljala. Imao sam osjećaj kao da se nalazim pred ljestvama kojima je netko bez ikakvog sistema izbio neke prečke. No brzo je učila i već treći put što smo bili zajedno sve je teklo glatko da ne može glatkije. Ipak, zapamtio sam kako je bilo u početku i to me kopkalo.

Kopkalo me i kopkalo, sve dok nije stekla u mene dovoljno povjerenja, a vjerojatno i zato jer je bilo izvjesno da se nakon tog ljetovanja više nikada nećemo vidjeti, te mi je ispričala priču koju nikada ranije nikome nije povjerila.

Imala je seksualne odnose s vlastitim djedom od sedme godine, pa sve do osamnaeste, kada je djed umro. Na samrtnoj postelji ga je mazila, kad nitko nije gledao, onako kako je znala da on voli.

Grlo mi se u trenu osušilo. "Pa kako?"

Djed je bio vrlo pažljiv, zapravo je nikada nije na ništa prisiljavao, samo ju je mazio i tražio da i ona njega mazi. Vremenom su ta maženja bivala sve raznovrsnija. Ne, nikada se nisu ljubili onako "filmski", a kako je djed bio vrlo tradicionalan jako je pazio da ostane nevina. (Himen je kasnije potrošila s nekim dripcem iz susjedstva koji je bio sušta šeprtlja.)

Ona - curica - u tome nije vidjela ništa loše, dapače - bilo je ugodno. Svi su znali da je djedova ljubimica, uvijek je od njega dobivala bolje darove nego ostala unučad, djed ju je uvijek uzimao u zaštitu pred ostalim odraslima i sva djeca su znala da ne smiju ništa protiv nje ili će imati posla s njim. I djed je bio stvarno dobar djed: vodio ju je i u cirkus i u kino i na izlete, neumorno učio s njom i pomagao joj raditi domaće zadaće, igrao se s njom kad god je htjela i pribavljao joj sve što je poželjela.

Od nje je tražio prvenstveno jedno, što je ona - usprkos godinama - dobro shvatila i još bolje se toga pridržavala: nitko ne smije saznati za ono što se događa kada su nasamo. Možda je upravo nju odabrao između brojne unučadi jer je procijenio da bi ona mogla to izvesti. Mnogo je riskirao. Da je itko saznao, njezin otac, njegov sin, prvi bi mu sjekirom raskolio glavu. Nema govora da bi preživio. Da nije njezin otac, ostali bi ga linčovali da je išta procurilo.

Dva su me elementa u priči gotovo fascinirala. Prvo, kako je čuvala tajnu, tako je izoštrila osjetila da uoči ako netko drugi skriva neku tajnu, a - govorila mi je - toga je bilo na sve strane. Recimo, bili su neki bratić i sestrična, poznati kao nesnosna djeca, koje nikako nisu mogli smiriti osim da ih ostave na miru zajedno. Nikome to nije bilo ništa sumnjivo, na porodičnim okupljanjima njih dvoje su obično smještavali u posebnu sobu i ujutro su se njihovi roditelji isčuđavali "Kako ih stavimo zajedno tako postanu kao bubice! Evo, uskoro će podne, a oni još ne izlaze iz sobe, još spavaju kao anđelčići." To je počelo dok su još bili prava djeca, a nastavilo se i dok su bili dobrano porasli. Na isti način je uočavala da postoje neke tajne između šogora i šogorica, tetke i kućne pomoćnice, a jedan stric, okorjeli samac, bio je izuzetno privržen svojoj kujici. U toj tradicionalnoj i vjerski zadrtoj obitelji sve je bilo ispremreženo tajnim vezama. Dapače, ako je ona, kao dijete, to primjećivala, lako moguće da je i netko drugi od onih koji su nešto skrivali također to uočavao. Pa ako ih je dobar broj znao ili naslućivao što se zaista događa, tajne su morale ostati neotkrivene samo za onu nekolicinu koji bi se odmah prihvatili sjekire da su išta saznali.

Drugo, još fantastičnije - i djed je imao baku. Pričao je unuci da je bio ljubimac svoje bake kao što je ona njegova. Recimo da je i djedova baka imala takvog djeda i eto ti tajne incestuozne linije koja traje u obitelji već dvjesto godina nastavljajući se kroz svako drugo koljeno! Pa ako traje dvjesto godina, zašto ne bi trajala i - lako moguće - i četiri stotine godina!

A jeste li primijetili što sam napravio s dva veznika "i" na kraju prethodne rečenice? Neki revni lektor u trenu bi bez krzmanja prekrižio jednoga od njih, ugladio rečenicu da ostane bez očigledne zamjerke, ali time bi nestala ova nepravilnost kojom je zabilježeno kako je ono što sam želio reći najbolje rečeno i kako najbolje zvuči.

Svi mi unoisono povezujemo neke crte lica s istim crtama karatera i osobinama ličnosti. Svi očitavamo poneku fizičku osobinu ili element izgleda kao znak lukavosti, nježnosti, sirovosti ili prefinjenosti, inteligencije ili tuposti, i sve tako dalje, koliko god da se kasnije – ako zaista upoznamo osobu – uvjerili da smo bili u krivu. Isto tako doživljavamo neki lik kao prijatan, drugi kao zastrašujući, treći kao smiješan, četvrti lijep, privlačan, peti autoritativan...

Nisam osoba koja ima fobiju od ogledala, ali vrlo rijetko se odmjeravam u njemu. Nisam žensko da bih svaki dan trebao buljiti u vlastito lice dok se macakam i trackam. Gledam se svaki treći-četvrti dan dok se brijem, ali i to namjenski usredotočeno, pogledam se na trenutak ako trebam istisnuti poneki prištić, na sekundu uočim svoj lik dok prolazim pred ogledalom u predsoblju, ali ne zastajem da bih se proučavao. Sve u svemu, prosječno se ne gledam u ogledalo sve zajedno više od minute na dan, a i to ovlaš. Ono što stalno vidim od sebe su ruke, noge, trbuh, ali lice ne, a kako mi izgledaju leđa i stražnjica nisam nikada vidio. Kad neočekivano spazim svoj odraz u nekom izlogu, često se iznenadim - zar sam to ja? Neke fotografije na kojima sam su me šokirale!

Na isti način kao što kod drugih očitavamo neke fizičke crte kao odraz psihičkih, karakternih i drugih osobina ličnosti, tako ja - ne odviše familijaran s vlastitim likom - dobro se znajući iznutra imam osjećaj kako mora da izgledam, a često se zaboravim pa se tako i ponašam. Taj moj unutarnji ja visok je metar i osamdeset i pet, petnaestak godina je mlađi i nalik na Roberta Redforda. Čak ima i njegove madeže po licu!

Ta neusklađenost stvarnog lika s onim kojega zamišljam počesto stvara probleme. Ljudi saobraćaju sa mnom u skladu s onim što vide, a ja se ponašam i reagiram onako kako mislim da jesam, i eto nesporazuma. Isto tako sam svjestan da i niz ljudi koje znam izgledaju sasvim neprikladno: neke ljepotice su zarobljene u suvišnu debljinu, kod nekih mladenačkih ljudi prvo vidiš bore, neke gadure izgledaju vrlo umilno, neke zvijeri sasvim ljudski, a neki vrlo muževni muškarci se glasaju takvim falsetima da ih ne možeš doživjeti drugačije nego kao hemafrodite.

Kako bi sve bilo drugačije kada bismo bili sposobni da izravno komuniciraju unutarnji likovi bez posredništva vanjskih obrazina! Kada bismo svi bili slijepci… Vid nam pomaže da se krećemo i djelujemo u svijetu i istovremeno nas zavarava i laže nam kad su drugi ljudi u pitanju. Pa kad još pridodamo da se mnogi ljudi namjerno krivo prikazuju, prikrivaju, vješto glume… - teško je naći srodnu dušu.

U toj potrazi mnogi odustaju i zadovoljavaju se onim što mogu doseći, zadovoljavajućim tijelom i ugodnim ambijentom, sigurnošću i uhodanošću, a one koji se ne pristaju pomiriti samo s tim gledaju kao čudake.

Na sprovodu mog prijatelja Čotara mnoge su lijepe stvari rečene o njemu, ali jednu su i oni koji su znali izostavili jer su smatrali da nije prigoda. I danas ljudi koji o njemu govore to ne spominju jer naprosto ne znaju. On je bio veliki ljubavnik, a to je rijetka kvaliteta. Svi znaju tucati kako-tako, ali on je u pristupu ženama bio među najboljima.

Ja sam to znao, ali moj mladi kolega Pajalić, s kojim sam se vraćao sa sprovoda Edi Budiši u Rovinju, pa smo oko jedan ujutro prolazili pored Pazina, pojma nije imao tko je Čotar. Kada sam rekao "Ovdje mi živi jedan prijatelj, rado bih da mu svratimo", uzrujao se.

- Pa kako - sada? Jesi mu se najavio? - Bilo je to vrijeme prije mobitela, a ni javnih govornica nije bilo toliko da bi se ijedna mogla pronaći, pa nije bilo načina da to napravim.

- Jesi li mu javio da ćeš prolaziti ovuda, pa te očekuje?

- Ne.

- Pa kako ćeš mu samo tako u ovo doba banuti na vrata?

- Bez problema.

- Kada ste se posljednji puta vidjeli? - Otkako se Čotar preselio u Istru viđali smo se otprilike jedanput godišnje, nismo se nazivali niti izmjenjivali pisma. Eventualno je on prespavao kod mene kada je svratio u Zagreb. Doduše, nešto ga dugo nije bilo…

- Mislim da ima oko dvije godine…

- I ti bi banuo čovjeku kojega nisi čuo ni vidio dvije godine u dva ujutro bez najave? Jesi li siguran da neće biti problema ako sada nenajavljeni banemo?

- Siguran.

Pajalić je za svaki slučaj stao iza mene kada smo se uspeli na Čotarov kat i ja pozvonio na vrata. Očekivali smo da će trebati ponoviti zvonjenje i čekati da se domaćin probudi, ustane, nečim zaogrne, dođe do vrata, ali - na naše iznenađenje - on je otvorio za manje od desetak sekundi potpuno obučen.

I on se iznenadio kada me je ugledao s nepoznatim čovjekom.

- Slobodno? - upitao sam. Obradovao se kad me je vidio, ali je ipak djelovao nekako razočarano. - Smetamo? - upitao sam, ne zato što nisam znao, nego zato da Pajalić čuje odgovor.

- Ma kakvi! Nego, malo sam se razočarao. Jedna djevojka je otišla prije petnaestak minuta, pa sam se ponadao da se vratila… Imate sreće što sam krenuo malo pospremati nakon nje, pa se nisam skinuo za spavanje.

Sjeli smo i nešto prezalogajili i popili, a kako je već razgovor na vratima naveo na tu temu, ispričao je da je djevojka bila kod njega dva dana, a kako je naredni dan radni, morala je otići kući. "Ipak šteta što se nije vratila", prokomentirao je. "A možda još i bane, pa ćete je vidjeti."

NJegov stan bio je mali, četrdesetak kvadrata, asketski oskudno namješten. Pajalić se sumnjičavo osvrnuo oko sebe i zapitao:

- I što ste radili - dva dana?

Čotar ga je sažaljivo pogledao i procijedio:

- Tucali se.

Na to je Pajalić blenuo, a ja sam, da razjasnimo mladom kolegi, zapitao domaćina:

- Koliko tebi traje tucanje?

Čotar, sjajni pedagog, odmah je shvatio da ne pitam radi sebe, pa je odgovorio kao da predaje pred školskom pločom:

- Pa tako, najviše volim dva-tri dana, pa zato to obično radim preko vikenda, od ponedjeljka popodne do nedjelje navečer, da se ipak stignem naspavati prije posla, ako stignem…

Ali ni Pajalić nije bio od jučer. Drčno je čačkao:

- Dobro, toliko ste zajedno, ali koliko traje sam spolni čin?

- Pa sve to vrijeme! Ako počnemo tako da prvo zajedno uđemo u kadu i operemo se, i to je spolni čin. Pa i kad prispavamo da se odmorimo i prikupimo snage, i to je dio intimnosti i igre.

- No, no, a jedna penetracija?

- Tako… - nisam nikada mjerio - …sedam-osam sati.

Pajalić je izbečio oči i pala mu je vilica na prsa. On je tada bio tipični mladi ambiciozni i radišni čovjek koji je jeo na brzinu gutajući nesažvakane zalogaje i vječno bio u žurbi.

- Pa kako?

- Polako… Polako… - pojasnio mu je Čotar. - Ne treba žuriti. Samo na to da curu pripremim mogu potrošiti cijelo poslijepodne.

Pajalić nije mogao vjerovati što sluša.

- I sedam-osam sati ti stoji?

- Naravno, kad ne žuriš. A ako ne stoji, ni ne treba stajati. Dam mu vremena da se oporavi dok se igramo na druge načine…

- Pa zar nikada ne obaviš to onako na brzinu… za petnaestak minuta?

- Kako da ne? Kadikad, preko tjedna, nema vremena više od pola sata. Ali to samo s onima koje su već bile kod mene nekoliko dana i za koje znam da ću za dan-dva imati vremena da im posvetim koliko treba! To je tek kao foršpan. Nadam se da nisi od onih koji to obavljaju na brzinu uz plot ili broje recke opaljenih na parkinzima!

- Ne… ne… nikako… To ne! - fufljao je moj mladi kolega.

Nadam se da Pajalić i danas pamti taj razgovor u gluho doba noći i da je izvukao prave pouke - da mu je život promijenio. Ono što je njemu bilo uobičajeno ili vrhunac, nekom drugome je bio tek "foršpan" - petminutna najava onoga pravog.

Dva puta u životu naletio sam na žene koje su prošle kroz Čotarove ruke. Osjetio sam to na njima. Uživale su u svemu i dobro znale što je dobro, jer su pamtile uzor prema kojemu su mogle usporediti, predavale se u potpunosti i savršeno surađivale, titrale kao dobro ugođeni instrumenti dostojni svakog virtuoza i zato su bez žaljenja odbacivale sve pacere i bez dvojbe prepoznavale majstore vrijedne da im posvete vrijeme.

Nevjerojatno kako je pseća vrsta preživjela desetke ili čak stotine tisuća godina do danas! - bio je zajednički zaključak četiri vlasnika pasa u čekaonici veterinarske ambulante. Sva četiri psa su iskoristila priliku i nažderali se kostiju. Dva su dobila takav proljev da su dehidrirali toliko da su jedva disali, a dva takav zatvor da jedan nije srao tri, a drugi već pet dana. Zaključak je bio potkrijepljen primjerima koje su vlasnici znali iz druge ruke o psima koji su se zadavili jedući kosti.

Otkako su se kao vrsta pojavili na zemaljskoj kugli jedu kosti, ali pojedu li kost moraju ići na liječenje!

Psi su se promijenili živeći uz čovjeka - bilo je jedino objašnjenje koje je vlasnicima padalo na pamet..

Istina da su se psi promijenili uz čovjeka, ali veterinar je imao drugo objašnjenje: kosti su se promijenile!

Sjetite se djetinjstva - obratio se meni kao starijem čovjeku. U ono se vrijeme psu bacila kost i on ju je glođao cijeli dan i nakon toga je ona ostala oglodana, ali cijela. Danas pas srednje veličine smaže kost iz teleće potkoljenice od pola metra u pet minuta da ne ostane ni trunčica. U međuvremenu je počeo industrijski uzgoj životinja za hranu na farmama i kosti su postale mekane tako da ih je moguće smrviti. Umjesto minerala, zbog kojih su nekada bile kao kamen, danas su kosti prepune masti koje ranije nije ni bilo, pa su uz smanjenu čvrstinu psima još i daleko ukusnije. Hrana im se pretvorila u smrtonosnu opasnost. Preostalo je samo hraniti pse industrijskom hranom, konzervama i dehidriranim kuglicama ili im kuhati i izdvajati kosti iz porcija.

Sad razmišljam čime obradovati psa za rođendan. Nabavit ću kost od medvjeda. Nadam se da barem kosti od divljači nisu smekšale u međuvremenu.

Od vremena djetinjstva nisam se promijenio samo ja, nego i svijet oko mene. Ako u djetinjstvu rasteš i učiš da bi postao odrastao čovjek, kao odrastao čovjek moraš i dalje učiti jer je mnogo toga naučenoga postalo nešto drugo i tako čak i kad tijelo počne propadati i dalje ostaješ dijete koje se čudi gdje se našlo.

Ovu posljednju rečenicu bilo je moguće napisati i sa nekoliko zareza više, a da jednako funkcionira:

Ako u djetinjstvu rasteš i učiš da bi postao odrastao čovjek, kao odrastao čovjek moraš i dalje učiti jer je mnogo toga naučenoga postalo nešto drugo, i tako, čak i kad tijelo počne propadati, i dalje ostaješ dijete koje se čudi gdje se našlo.

Dodamo li previše zareza, postaju opterećenje i rečenica postaje čak zbrkana:

Ako u djetinjstvu rasteš i učiš, da bi postao odrastao čovjek, kao odrastao čovjek moraš i dalje učiti, jer je mnogo toga naučenoga postalo nešto drugo, i tako, čak i kad tijelo počne propadati, i dalje ostaješ dijete, koje se čudi gdje se našlo.

Promjene na kostima, zarezi i mnogo toga drugoga ima isti zajednički nazivnik: koja je prava mjera na kojoj bi se bilo najbolje zaustaviti?

1.
Početkom devedesetih godina bila je svjetski hit knjiga F. Williama Engdahla "Stoljeće rata", prevedena je u mnogim zemljama, o njoj se govorilo i na nju pozivalo, pa je godine 2000. prevedena i kod nas. Nakon što sam je pročitao, uz niz zamjerki ipak sam je smatrao vrijednom preporučiti nekolicini prijatelja. Jedan od njih, s kojim sam kasnije razgovarao o napisanom u knjizi, nedavno se našao u inozemstvu, pa je svratio u knjižaru naći nešto, te naletio na "Stoljeće rata" u originalu, te odlučio pročitati ponovo. Nakon toga mi se javio. "Znaš ona knjiga o kojoj smo pričali? Ona zapravo ima dva poglavlja više!"

Zamolio sam ga da mi skanira i pošalje ta "dva poglavlja više" koja nedostaju u hrvatskom prijevodu. Bilo je zanimljivo pročitati ih, kao i razmisliti zašto u knjizi koja je ponuđena hrvatskoj čitateljskoj publici ta dva poglavlja - nema.

2.
Već sam početak poglavlja "YUGOSLAVIA GETS THE SHOCK THERAPY" ("Na Jugoslaviju primijenjena šok-terapija") mnogima bi mogao biti šokantan. Kaže se da je značaj uništenja jugoslavenskog ekonomskog modela bio glavni razlog zbog kojeg se Washington okomio na našu bivšu zemlju. Davno prije pada Berlinskog zida, Bijela kuća je, zajedno s IMF-om, rovarila protiv Jugoslavije. Iako je cijela Engdahlova knjiga posvećena značaju nafte u suvremenoj svjetskoj politici, u slučaju Jugoslavije kaže da je bilo nešto značajnije od nafte - ekonomski model. (Prisjetimo se, taj je bio spoj društvenog vlasništva i samoupravljanja, tj. poseban jugoslavenski put u socijalizam.) Zašto je to toliko smetalo centrima svjetske moći? U doba hladnog rata, oba bloka su se nadmetala za prevlast u svijetu, ali su morala i surađivati da bi opstali i napredovali. Jedan od putova kroz koji su trgovali i saobraćali bila je upravo Jugoslavija, od čega je zemlja dobro profitirala. Slabljenjem istočnog bloka to je gubilo na važnosti, a raslo je što je Jugoslavija bila uspješan model društva koje se razvija po principima suprotnim kapitalističkom ustroju. Sovjetski savez je doživio kolaps, ali centri svjetskog kapitalizma nisu mogli dozvoliti da preostane oaza koja je samim svojim postojanjem njihova kritika i uzor svim nezadovoljnicima. SSSR je ionako bio uvelike kompromitiran kod svjetske ljevice, a upravo je Jugoslavija bila zemlja za koju su mnogi tvrdili da se u njoj razvija autentični, prihvatljivi i perspektivni socijalizam. Zato je ona bila trn u oku koji je trebalo uništiti. Zapadni blok nije mogao dozvoliti da uništi suparnika, a preostane ono što je od suparnika ideološki još vrjednije.

3.
Način na koji se potkopavalo Jugoslaviju bio je da ju se pritisne raznim ekonomskim mjerama koje su rastakale njezin ekonomski model. Zemlja koja je nakon drugog svjetskog rata doživljavala brzi rast, u kojoj se iz godine u godinu živjelo bolje, pod kraj je upala u ekonomske teškoće. Međutim, te teškoće nisu bile posljedica toga što je ona bila loša, već zbog prepreka koje su joj postavljane i podvalama na koje je nasjela. To je otprilike kao da se neki div ovjesi na patuljka, a zatim zafrkava patuljka da loše trči.

Da bi sve to proveli, oni koji su vodili operacije razbijanja Jugoslavije i uništenja njezinog društveno-ekonomskog sistema potpirivali su postojeći nacionalizam i oslonili se na razne opozicione grupe, vrbovanje novinara i financiranje takozvanih boraca za ljudska prava.

To bi pak značilo da oni koje danas slavimo kao nacionalne osloboditelje i osnivače osamostaljenih država nastalih iz ex-Jugoslavije nisu ništa drugo nego budalaste marionete, strani plaćenici ili naprosto štetočine. Kako su sve današnje vlade u svim tim državama izravno proistekle iz tih ekipa, to bi značilo da su i oni samo nastavljači posla narodnih izdajnika, te nije nimalo čudno kako se i danas ponašaju.


4.
Da dalje ne prepričavam i komentiram sadržaj dva nedostajuća poglavlja, za one koji znaju engleski postavio sam ih na poseban blog, pa mogu sami sve pogledati i razmisliti o tome.

Preostaje još pitanje - kako to da nas je izdavač poštedio ta dva posljednja poglavlja? (Knjiga je izdana u biblioteci "Svjedoci vremena". Svjedok vremena pokazao se vrlo nepouzdan.) Možda je odgovor krajnje banalan. Recimo, prevoditelj je želio što prije svršiti posao jer ga je pritisnuo rok predaje materijala, pa je izdavaču prešutio da nije sve preveo. Ili je dostavljač kojemu su dali da fotokopira jedini primjerak originalne knjige u kafiću izgubio posljednja dva poglavlja. Ili nešto tako. Ili su urednici zaključili da su posljednja dva poglavlja potpuno bez veze pa su njihovim izostavljanjem zapravo poboljšali inače intrigantnu i dobru knjigu? Vrag će ga znati. Vraga bi trebalo i pitati jer je u ovaj slučaj najvjerojatnije upravo on upleo svoje prste.

1.
U mojoj obitelji i po majčinoj i po očevoj strani svi u krvnoj vezi imali su fantastične zube. Pradjeda mi je pokopan u osamdeset i šestoj godini sa svim zubima i bez ijedne plombe. Moji zubi bili su ne samo zdravi, snažni i svijetli, nego i savršeno pravilni. Komotno sam mogao snimati reklame za zubne paste. Kad smo u srednjoj školi išli na stomatološki pregled na stomatološki faks, profesor je okupio studente i pozvao ih sve da pogledaju u moja usta:

- Pogledajte, ovo su idealni zubi! Ovo čete rijetko sresti u praksi, to je ono kako je nacrtano u udžbenicima.

2.
Dok su svi moji prijatelji i kolege živjeli u strahu od zubara, ja sam jedva čekao kada ćemo svi sa školom na obavezni pregled, znajući da će stručnjak zaviriti i reći "Sve je u redu. Sljedeći!" Naravno, kao prema svakom bogomdanom blagostanju, odnosio sam se prema tome s krajnjom nepažnjom. U srednjoj školi bavio sam se modelarstvom, imao sam radionicu u podrumu. Često mi se nije dalo napraviti korak-dva da dohvatim kliješta, pa sam čupao čavle zubima. I, također naravno, okrhnuo sam caklinu na kutnjacima. Kad je to počelo bolit - bolilo je za svisnut! Prisjećajući se kako se svi boje zubara, ja - bez ikakvog lošeg iskustva s njima - bojao sam se još i više. Panično se bojeći zubara, pokušavao sam sa svim mogućim lijekovima: nijedne tablete koje sam mogao nabaviti u ljekarnama nisu djelovale, premda tada još nepušač umakao sam vrh cigarete u šećer i grgljao dim po krnjcima, lokao rakijetinu, ništa nije pomagalo. Obično je bilo najgore od ponoći pa prema jutru. Obično sam ujutro - odhrvavajući se porivu na samoubojstvo - ne zaspao, nego se obeznanio od iscrpljenosti, tableta i rakijetine koju sam polokao.

Napokon nije bilo druge i otišao sam zubaru. To je učas sređeno, ali sam zauvijek zapamtio.

3.
Iz tog razdoblja sjećam se jednog recepta koji je izuzetno efikasan, čudotvorno djelotvoran, zapamtite ako vam ikada zatreba. Ako vas ikada zaboli koji od GORNJIH zubi, a ne možete odmah zubaru, umjesto da se ubijete, izlijte na dlan što čišćeg alkohola: može medicinski alkohol, rakija prepečenica, votka, whiskey, u nuždi pali čak i parfem. Izlijte alkohol na dlan i usrčite ga kroz nos.

Pazite, to djeluje samo kod GORNJIH zubi. Prvi učinak je kao da vas je netko opalio čekićem po čelu, bljesne vam pred očima, ali kad to - nakon četiri do pet sekunde - mine, i najgori bol je nestao kao nožem odrezan. Nakon toga ne boli još četiri-pet-šest sati, a za to vrijeme trebate naći zubara.

Isprobao sam to na sebi i nekoliko puta i na drugarima iz vojske kada je koji od njih u divljini, u dubokim šumama ili na vrhu planine počeo zavijati, zapomagati i tražiti bojeve metke da si skrati muke. Zapamtite, djeluje.

4.
Isprepadan i podučen patnjama kroz koje sam prošao postao sam manijak pranja zubi. Neprestano sam nosio u džepu malu keficu za pranje zubi i prao ih nakon svakog jela. Vjerojatno sam prvi u Jugoslaviji saznao što je "dental floss", nabavljao ga i redovno koristio prije nego sam oprao zube keficom. Za trideseti rođendan dobio sam "water pick", pumpu za vodu za ispiranje desni i redovno je rabio kupujući svakih nekoliko godina novu. Svake godine išao sam na redovnu kontrolu zubaru, da bih me svake godine umirilo kada bih čuo kako je sve u redu.

Prema ostatku tjelesnog ustroja nisam se odnosio ni približno tako brižno kao prema zubima. Dapače, mogu reći da sam se bespoštedno drapao. Danas osjećam posljedice i toga, ali nije mi žao. Zavrijedilo je. No zamislite moje zaprepaštenje i očaj kada su me sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, prije petnaestak godina, odjednom zaboljeli zubi, i to odjednom svi. Počelo je to nekako čudno, prvo kao nekakva nelagoda na koju sam se privikavao kako je rasla, a i bio sam u nekakvim gužvama da nisam odmah otišao zubaru nego tek nakon nekoliko mjeseci. Prijatelj mi je pogledao u usta i rekao:

- Paradentoza. Ostat ćeš bez svih zubi u šest mjeseci.

- Kakva? - zgranuo sam se, znajući da ih ima više vrsta.

- Rapidno progresivna - rekao je moj zubar.

- Ne govori mi više o tome - rekao sam. Neka ništa ne govori, samo neka radi sve što treba. Kad je već neizbježno, neka barem znam i mislim o tome što manje.

5.
Obišao sam još nekolicinu prijatelja-zubara, sve jedan bolji od drugoga, i svi su se slagali u dijagnozi. Znajući povijest mojih zuba, sjeli su i raspravljali: odakle meni paradentoza? Genetski nije - po predcima imam zube koji bi trebali trajati vječno. Zarazna nije - to se odmah vidi. Od nehigijene? Isključeno. Svi su znali kakav sam manijak pranja zubi. Pa odakle onda?

Jedino moguće rješenje ukazalo se kada mi se jedna od djevojaka koje su ostajale kod mene preko noći rekla da u snu stravično škripim zubima. Rekla je, i podsjetila me na nekolicinu drugih koje su isto rekle, da spavajući cijele noći tako meljem zubima da sam je u više navrata probudio, da se prepala da ću ih samljeti, razmišljala je da me probudi, ali ipak nije… Kada sam rekao zubarima, rekli su - to!

Škripanje i meljenje razlabavljuje zube u ležištu, u razmak između zuba i zubnog mesa uvlače se komadići hrane koje nikakvo čišćenje zubnim konce, pranje keficom ili ispiranje vodenom pumpom ne može istjerati, ta hrana truli, truljenje zahvaća okolno meso… Na kraju su mi zubari vadili potpuno zdrave zube, a i sami su ispadali, uključujući one kutnjake na kojima su još bile prvotne plombe postavljene prije nekoliko desetljeća. Sve ih imam u jednoj kutijici u ladici pisaćeg stola.

6.
Preostalo je pitanje - zašto škripim zubima? Živci, govorili su prijatelji, to je od živaca, od nerviranja. Ali kako da nerviranje tako djeluje na mene, mene koji sam poznat po živcima kao konj, da me malo što može izbaciti iz takta?

A da je bilo nerviranja - bilo je. Bilo je to nakon vrlo gadnog razdoblja života koje tada još nije ni završilo. Još osamdeset i četvrte naslutio sam da će biti rata. Osamdeset i pete bio sam siguran. Prevario sam se samo u dva predviđanja. Vjerovao sam da će rat izbiti ranije, i to građanski rat, najgori od svih ratova. Jugoslavija se pokazala žilavijom nego sam i ja mislio. Drugo, mislio sam da će borbe zahvatiti i Zagreb. Bez muke sam mogao zamisliti nekoliko oklopnih vlakova koji zasjednu na željezničku prugu koja presijeca grad i tenkove koji zauzmu mostove preko Save, a artiljerija i pješadija sve okruže. Što je najgore, svi oko mene kao da su pomahnitali. Moja upozorenja smatrali su neutemeljenima i zlonamjernim, svi su vjerovali u nekakvu hrvatsku Arkadiju - drugu Švicarsku! - prema kojoj nezadržljivo hrlimo, a ja sam smutljivac koji bi najradije da do toga ne dođe.

Iz dan u dan sjedio sam s euforičnim bliskim i dragim ljudima koji su me trpjeli kao maloumnog jadnika, dok sam ja kao na dvostrukom filmu neprekidno preko slika uređenih stanova vidio granate koje ulijeći kroz krov i prozor i rasprskavaju se u dnevnoj i dječjoj sobi, pred prizora ljudi koji slave razmišljao sam: ovaj bi mogao ovoga priklati, ovaj bi mogao ovu silovati, ovoj se nitko ne bi u nevolji smio obratiti za pomoć jer bi ga izdala… Da, užasno sam se živcirao.

A onda, kada je rat počeo, nije se znalo kada će i gdje stati, a zbivale su se i druge stvari zbog kojih mi se nije sviđao ni svijet u kojem sam živio ni onaj koji se izgrađivao iz njega i više mi se uopće nije živjelo. Godinama mi je gotovo svake večeri prije nego bih zaspao posljednja misao bila "da se barem ne probudim". Ostao sam u Zagrebu prvenstveno iz inata, znajući da ima mnogo onih koje nimalo nisam volio, a koji bi se svi obradovali da su čuli da su me se zauvijek riješili. Živio sam praktički u ilegali, a povremeno su do mene dopirali odjeci likovanja nad tračem koji se raširio da sam pobjegao rodbini u Ameriku.

Preko dana sam sve to dobro hendlao (a nije bilo jednostavno preživjeti), u okviru prilika funkcionirao maksimalno efikasno, ali noću, kad je popustila kontrola svijesti, sve što se preko dana nakupio je izbijalo - i škripao sam zubima.

7.
Sada navečer prije spavanja izvadim zube i spremim ih u čašu. Smješkaju mi se kroz vodu i staklo s noćnog ormarića. Srećom, Zagreb nisu zahvatile borbe i ratna razaranja, i ja sam toga bio pošteđen, ali ipak - smatram da su moji zubi žrtve rata.

No sve se to nikoga osim mene ne tiče, a naročito one rođene nakon rata ili koji su bili tako mala djeca da ga se ni ne sjećaju. Oni vide samo bezubog starca, ali - vjerujte - u dubini duše ja mogu još itekako dobro zagristi.