Zamislimo jednog starog, vrlo starog, siromašnog i bolesnog čovjeka. Živi u sklepanoj straćari koja bi se svakog časa, pri prvom jačem vjetru, mogla raspasti, pri svakoj kiši prokišnjava, od hladnoće ne štiti gotovo nimalo. U straćari nema struje, a svijeće i petrolej su skupi i potroše se, pa se budi sa svjetlošću i odlazi spavati kad padne mrak. Teško je pokretan i svakog mu dana donose hranu iz javne kuhinje za socijalne slučajeve. On ima san o tome kako bi se riješio svoje bijede – želi oženiti princezu.

Zamišlja mladu i lijepu princezu koja putuje luksuznim automobilom prema Jadranu, pa je put vodi preko Savskog mosta uz čije se podnožje skutrila njegova potleušica. Princeza svrne autom s ceste, zaustavi se pred njegovim dvorištem, uđe i zamoli čašu vode... ili tako nešto. Smislio je već nebrojene zaplete koji je dovode pred njegova vrata, od kojih će je jedan sigurno jednoga dana dovesti. Možda bježi da se skloni od opakih razbojnika, zavjerenika ili komunista... On je spasi, napoji, nahrani, zabavi, ponudi joj da prenoći, što ona - iznurena – jedva dočeka. Čim ga ona spazi iznenadi se koliko je usprkos godinama šarmantan i usprkos svim bolestima dobrodržeći, ispunjena je zahvalošću i začuđena kako je nenadano naišla na čovjeka kakvog je oduvijek željela, sanjala i bezuspješno tražila. Odveze ga u svoj topli, suhi i ugodni dvorac, kraljevski ga pogosti, okupa ga i obuće u najbolje odijelo i tek tada se iznenadi kako je on pristao, kao da je rođen za kraljevsku odjeću.

Jednoga je dana umjesto princeze naišao neki klošar koji je sakupljao otpatke iz smeća. Pred potleušicom nije imao što naći, ali je zamolio smije li sjesti u hlad ispod drveta i odmoriti se. Bio je i žedan, pa je zamolio vode. Bio je toliko star da se nije moglo reći tko je od njih dvojice stariji, ali je bio još jadniji jer nije imao ni straćaru. Međutim se bolje kretao i donio je svježe novine koje je usput pokupio, pa mu je dao čitati. I narednog dana je donio novine i odmorio se ispod drveta, i narednog... Pridošlica je spavao svake večeri drugdje, po podrumima i nedovršenim zgradama, po napuštenim skladištima i u grmlju u parkovima. Naposlijetku je, jedne većeri kad su se zapričali do kasno, ljubitelj princeza predložio gostu da ostane prespavati kod njega. Klošar je narednog dana donio tranzistor na baterije pa su navečer slušali radio, emisiju Arisa Angelisa, nešto o glazbi bogato ilustrirano zvučnim primjerima.

- A da ostaneš i živiš sa mnom? – predložio je ljubitelj princeza. – Bit će nam lakše i zabavnije... Ionako smo obojica prestari za seks, pa nam to više nije važno...

Ne, ne, ne! Kad već zamišljamo, umjesto starog klošara zamislimo neku babu koja prekapa po smeću. Ona jednog dana predloži:

- Što se ne bih preselila tebi? Moja straćara se već dopola srušila, nema je smisla ni popravljati. A ovu tvoju ću barem očistiti da izgleda pristojnije, pomesti...

- A, ne! – usprotivi se on. – Ja čekam princezu! Kako ću dočekati princezu ako mi se ti vrzmeš ovuda?

Baba se duboko uvrijedila i drugog dana nije došla. Ni narednog, ni narednog... Stari čovjek je sjedio pred pragom straćare i čekao je, a onda se nešto prelomilo u njemu, podigao se i krenuo je potražiti. Nije išao daleko, našao ju je svega dvije ulice dalje, u birtiji iza ugla.

- Oprosti mi – rekao je. – Ja sam star i bedast, više kadikad ne znam što govorim. Nedostaješ mi.

- A princeze? – zapitala je ona.

- To je zastarjelo! Sad je socijalizam! Nema više princeza, a i one što su preostale, te izumiru.

- No ti si govorio da je tebi i jedna dovoljna!

- Ti si moja princeza! Toliko mi je stalo do tebe da sam zbog tebe spreman odreći se svih princeza!

Kad je čula da je zbog nje spreman odreći se svih princeza, baba je bila toliko oduševljena da su odmah otišli do samoposluživanja, kupili flašu jeftinog vina i on se oslonio na nju da mu pomogne vratiti se kući, u njihov novi dom, i ondje su prije spavanja sjedili u mraku, pili vino i slušali emisiju Arisa Angelisa o starim ljudima. Drugoga dana ona je preselila svoje stvari k njemu, a među njima je bila i harmonika, pa mu je često svirala, a on pjevao. Od starog sna ipak mu je ostala jedna pomisao:

- Ako je poljubim, tko zna u što će se pretvoriti?

Radio slušam uglavnom dok sam u automobilu. Obično okrenem koju od stanica s mnogo muzike, sa što manje govornih emisija, i – po mogućnosti – bez reklama. Izuzetak su „Javljanja sa zagrebačkih cesata“ i emisije Arisa Angelisa. Ove prve rijetko čujem jer su prerano, i žao mi što prekratko traju, a kad ulovim Arisa nijedan put mi više nije dug i mnogo puta sam prosjedio u parkiranom autu ispred vlastite kuće ne želeći ga napustiti prije nego njegovo javljanje završi.

Jednom prilikom je Aris razgovarao s nekim vrlo starim muškarcem koji je stanovao u ruševnoj straćari ispod Savskog mosta a prehranjivao se tako da su mu svakog dana donosili obrok iz socijalne pomoći. Pita ga Aris je li mu teško živjeti samome i bi li se rado oženio? Bi. Ima li koga u vidu? One koje mu se nude su samo stare babe, siromašne i bolesne, s njima bi dobio više problema nego ikakve radosti. Pa dobro, koga bi onda oženio? Samo neku PRINCEZU!

Aris kobajagi naivno pripomene da nema više princeza. Kako nema?! – pobuni se stari čovjek. Ako i nije bilo u tadašnjem socijalizmu, ima ih u Evropi! Postoje princeze od Monaka i još neke od Habsburgovaca, a postoje i kraljevske kuće u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, valjda imaju koju princezu! Ako je koja i preživjela, komentira Aris, mora da je vrlo stara. Ma kakvi! – uvjerava ga siroti mladoženja – ima i mladih i lijepih! Pa kako će doći do njih? – zanima Arisa. Ima on plan: sve one dolaze na Jadran, a put ka moru vodi preko Savskog mosta, pa će jednom neka prolaziti i svratiti... mlada, zgodna i bogata... princeza!

U prvi čas sam pomislio – jadnik, kao da mu nije dovoljno što je star, bolestan i siromašan; još se mora opteretiti i takvom nemogućom fiksacijom. No što je razgovor dalje odmicao sve više sam uviđao da je u pravu. Iz razgovora je bilo vidljivo da starog jadnika nitko ne bi htio. Nije bilo tako jadne očajnice koja bi došla živjeti u njegovu straćaru od dobrotvornih obroka, on se samo tješio govoreći da sam takvu neće. Pa kad ga nitko neće, a rado bi našao nekoga, zašto ne maštati o onome najboljem, koliko god bilo nemoguće? Kad već maštaš, čemu se ograničavati? Kad je već život surov, nije potrebno osiromašivati maštu surovom stvarnošću. Neka je barem nešto u životu slobodno od oskudice i ograničenja!

Dobro se sjećam tog razgovora premda je to davno bilo kada sam ga pratio. Stari čovjek koji je živio u straćari ispod Savskog mosta mora da je odavno mrtav. Od sveg srca se nadam da je ipak na vrijeme uspio naći svoju princezu. Zapamtio sam njegovu pouku na kojoj sam mu vječno zahvalan – ako nigdje drugdje, barem se u mašti ne smijemo dozvoliti kastrirati. Tek to bi značilo da smo potpuno beznadni, da smo odustali od svega u životu i živimo iščekujući jedino kraj.

Među gomilom nepotrebnih stvari po kući, počevši od mene samoga, imam dvije kartonske kutije kojih bih se rado riješio. U jednoj su končići za izradu goblena, u drugoj planovi za njihovu izradu, mustre. Pretpostavljam da još mora postojati netko tko se time zabavlja, pa bi mi bilo žao baciti. Bilo bi mi drago da to dođe do nekoga koga bi obradovalo.

I to je sve za danas. Imate li neku baku ili tetku koja voli bockati končićima, ili ako ste i sami zaraženi time, javite se na bablpas(znak)hotmail.com, pa ćemo se dogovoriti o primopredaji.

Jedan od najpoznatijih dobrotvora u povijesti bio je John D. Rockefeller Stariji, naftni magnat iz devetnaestog stoljeća. Već u petnaestoj godini, na svom prvom radnom mjestu pomoćnog knjigovođe, davao je u dobrotvorne svrhe šest posto svoje tričave godišnje zarade. Do njegove dvadesete godine taj je udio porastao na deset posto. 1859. godine izdvojio je dvije tisuće dolara kako bi isplatio hipoteku svoje crkve i tako je spasio od bankrota, a uplatio je i novac u fond za nekog Afroamerikanca u Cincinnatiju za otkup njegove žene iz ropstva. Čak i kada je u svojoj četrdesetoj godini zarađivao više od deset milijuna dolara godišnje u dividendama, izbjegavao je razmetanje tipično za druge američke magnate iz druge polovice devetnaestog stoljeća i draže mu je bilo trošiti novac na ustanove poput Rockefellerova instituta za medicinska istraživanja i Sveučilišta u Chicagu. Nakon pedesete godine Rockefeller je trošio mnogo više vremena na dobrotvorne djelatnosti nego što se posvećivao poslu. Prije smrti u 93. godini života uspio je pokloniti velik dio svog imetka koji se mjerio u milijardama dolara pametno izabranim idejama i plemenitim ciljevima. Stižu nekakve vijesti da se danas i Bill Gates zaputio njegovim putem.

A kako stoji stvar s dobročinstvima i dobročiniteljima u suvremenoj Hrvatskoj?

Dobročinstava koja ljudi svakodnevno rade svojim bližnjima i daljima, a da o njima osim dobročinitelja i onoga kojima je dobročinstvo učinjeno ne zna manje-više nitko drugi, vjerojatno ima kao i bilo gdje drugdje u svijetu jer je dobročinstvo svojstveno čovjeku. Isto tako, svako malo se objelodani u novinama ili na televiziji neka tragična priča koja navede mnoštvo čitatelja ili gledatelja da nesebično pošalju svoju pomoć. Međutim, među onima koji mogu utjecati na to o čemu će i kako mediji izvještavati, kao i među onima koji čine „kremu“ hrvatskog društva, dobročinstvo je vrlo rijetka pojava, a i kada se pojavi javlja se u farsičnim oblicima. Kad god u novinama vidite popise deset ili sto najbogatijih, najuspješnijih ili najmoćnijih, dobročinitelja među njima nećete naći ni za lijek. Svojedobno je dobro poslovao dobrotvorni fond Ankice Tuđman, ali samo dokle je njen pokojni suprug bio živ. Povremeno (rijetko) prirede se neke dobrotvorne aukcije na kojima se preko noći iznikli bogataši bahate pred novinarskih objektivima ili se organizira dobrovoljno sakupljanje za neke moralno, intelektualno ili politički problematične ciljeve, ali i jedno i drugo je – pod maskom dobročinstva – sve drugo nego istinsko dobročinstvo. Dugo ćemo se još načekati dok A.B. osnuje Fond za pomoć samohranim majkama-potplaćenim blagajnicama, C.D. utemelji Zakladu za pomoć nadarenim mladim znanstvenicima ili E.F. počne sponzorirati Institut za iskorjenjivanje endemske gluposti. „Zlatna mladež“ radije izlazi u skupe diskoklubove u kojima se šmrče kokain nego da se okuplja na dobrotvornim balovima. Nekako sumnjam da će se u dogledno vrijeme pojaviti hrvatski Nobel ili netko poput onog Aleksandra po kojem se zovu stube između Dežmanovog prolaza i Rokovog perivoja. Svi bi bili kao Rockefeller, ali nitko ne želi raditi kao on. Jedini poznati dobrotvor u suvremenoj Hrvatskoj je Djed Mraz.

Da se razumijemo, potreba za dobročiniteljima samo je simptom da sa svijetom nešto nije u redu. U iole uređenom svijetu – osim u izuzetnim slučajevima – potreba za dobročinstvima naprosto ne bi postojala. Ali kad već potreba postoji, a dobročinstva su jedan od način kako se utažuje, zašto u Hrvatskoj s porastom mogućnosti opada sklonost prema njima? Dobročinstva svedena na farsu samo su logični nastavak sprdačine kojom su se ti ljudi obogatili. Ako je dobročinstvo svojstveno čovjeku, pitanje je koliko su ti ljudi koji su se nenadano nabrzinu obogatili izbačeni time iz ravnoteže, te koliko je ljudskosti u njima ostalo, ili kakvi su karakteri uopće bili potrebni da bi iskoristili priliku koju im je pružala svojevremena privatizacija.

Naravno, i u Hrvatskoj postoji Crveni križ kojemu bilo tko može poslati donaciju, te mnogi ljudi to vjerojatno i koriste, ali primjer Jelene Brajše i njenih domara u Caritasu je uvelike kompromitirao nakane da se dobročiniteljski nagon utažuje kroz takve organizacije. Jedino što se za sada čini uspješnim je Zaklada Ane Rukavine, ali nju su pokrenuli ljudi koje ne možemo svrstati među bogataše.

Hrvatskoj je potreban dobročinitelj, ali vjerojatno se neće pojaviti dok zemlju ne počnu na svim nivoima voditi ljudi koji dobro rade.

Jedini sport koji posljednjih nekoliko godina gledam na televiziji je rukomet. (Toliko o tome koliko gledam sport na televiziji.) Svojevremeno sam ga i sam igrao, pa znam ocijeniti koliko su naši rukometaši dobri. Zaista su odlični, a Ivano Balić me oduševljava. No gledajući ovih dana kako su mljeli Dance, Poljake i kroz gotovo cijelo prvo poluvrijeme bili bolji od Francuza – bolji od prvaka! – presjeklo me nešto što sam spazio ispisano na majicama njihovih dresova: HEP.

HEP – Hrvatska elektroprivreda. HEP se reklamira na majicama hrvatske rukometne reprezentacije. To mora da nije jeftino.

Mora da nije jeftino, ali što se uopće HEP treba reklamirati? Zar treba uvjeriti narod da su žarulje bolje od petrolejki ili želi navesti pučanstvo da troši više struje? Predstoji li neki općenarodni referendum o samodoprinosu za izgradnju nove atomske elektrane? Ili nas se želi podsjetiti da uredno plaćamo mjesečne račune? HEP je monopolista na tržištu, nema konkurencije, nitko nema izbora – mora koristiti ono što oni naplaćuju. HEP nema ama baš nikakvog razloga da se reklamira.

Ako se već HEP reklamira na taj način, što nikako nije jeftino, mora da ima nekakvog razloga. Koji bi taj razlog mogao biti? Ako je razlog da je rukometna reprezentacija u tako teškoj financijskoj situaciji da joj je svaka pomoć dobrodošla, to je pokazatelj da financijska osnova rukometne reprezentacije nije sistemski dobro riješena jer bi morala biti osigurana na drugi način. Ako je tako, zar je HEP pozvan da to riješi?

HEP je javna služba u državnom vlasništvu, ono što mu svi plaćamo namijenjeno je tome da se bolje osigura snabdijevanje strujom i da ona bude što jeftinija, a ne da te njegovim prihodima financiraju bilo kakve druge javne potrebe. Nije to AGROKOR, privatno poduzeće koje ima interese da se reklamira i radi to vlastitim sredstvima. Pitanje je da li to HEP uopće smije?

U kakvoj zemlji živimo, prvo što pada na pamet jest da je sve smislio neki HEP-ovski Buljubašić koji je našao načina da – „pola tebi, pola meni, a pola voljenoj stranci“ – skrene nešto od onoga što se šalje rukometnoj reprezentaciji u svoj džep. S tim na umu, gledatelju rukometnog prijenosa kad vidi HEP-ov logo na oznojenim majicama odmah prisjedne. Reklamirati HEP toliko očito zapravo je bezobrazluk onih koji su uvjereni da im nitko ništa ne može. Ako je tako – a ne vidim što bi drugo moglo biti – pitanje je zašto im je uopće stalo plaćati rukometašima da ističu sponzorsku oznaku kada ionako mogu sve prigrabiti i bez toga? Potreba je upravo u tome da se svima nama pošalje jasna poruka, pojačana prisustvom državne političke elite u počasnoj loži kojoj se tim bezobrazlukom maše pred nosom, da mogu raditi što hoće i da ih ostavimo na miru da to i dalje neometano rade.

Imam prijateljicu rođenu istog dana kad i ja, pa smo nekoliko puta zajedno slavili rođendan. Jednom od tih prilika dogodilo mi se nešto što sam protumačio na svoj način, ali mi zapravo ni do danas nije jasno.

Tog je dana bilo mnogo posla, i to sve jedno gore od drugoga. Bio sam u uredu od osam ujutro do osam navečer, pri čemu nisam uspio ni pošteno kavu popiti, jedva sam stigao do vecea popišati se, a kamoli da je bilo prilike išta pojesti. Stigao sam navečer do prijateljice sav slomljen i izmožden i gladan kao vuk.

Ondje se okupilo desetak zajedničkih prijatelja. Čestitali su mi i uručili poklone. Odmah se našla i neka boca s whiskeyem, natočili su mi da nazdravim. Rekoh - što da ne? Rođendan mi je, a netko će me nakon proslave odvesti kući. Dok su ženske postavljale stol trgnuo sam dvije čašice, a kako inače gotovo uopće ne pijem, drmnulo me.

Čekajući večeru, sjeo sam u ugao sobe i počeo pregledavati poklone. Kravata, olovka, neka LP-ploča s muzikom, kutija prezervativa s roščićima i okusom tropskog voća… i odjednom - jedna knjiga. Bila je na francuskom i govorila upravo o onome što me je u to vrijeme okupiralo - o povijesti biblioteka. Izvadio sam je iz omota, rastvorio i počeo listati. Bila je bogato ilustrirana, pa sam počeo čitati objašnjenja pod slikama. Usput sam čitao i naslove poglavlja, ponegdje pročitao poneki odlomak, a onda naišao na poglavlje koje je govorilo upravo o problemu koji je tih dana izgledao nerješiv. Polako ispijajući treću čašu počeo sam čitati i pročitao otprilike dvije stanice.

U međuvremenu je jelo izneseno, a svi osim mene sjeli oko stola. Pozvali su me da se pridružim, ali naišao sam na nešto vraški zanimljivo i usprkos gladi nisam se mogao odvojiti od rastvorenih stranica. Čitao sam tečno, doduše onako kako se često čitaju tekstovi na stranim jeziku: svaku desetu ili dvadesetu riječ ne znaš, ali je shvatiš po smislu ostalih ili otprilike.

- Daj, ostavi se knjige! Ponijet ćeš je doma, imat ćeš dovoljno vremena da je proučiš!

- Hajde, dođi, samo tebe čekamo!

- Požuri, ohladit će se!

Ja sam samo mrmljao "Sad ću, evo!", ali se nisam mogao odvojiti od knjige.

- Ne možemo početi bez slavljenika! - ostali su postali nestrpljivi. Lupkali su vilicama i noževima i vabili me na sve mile načine.

- Neće ti knjiga nigdje pobjeći!

- Dođi ili ćemo ti uzeti knjigu i nećeš je nikada više dobiti!

Kao opčinjen sam gutao retke, sve dok jedan prijatelj nije dobacio:

- Daj, ne glumataj! Što se praviš važan? Pa ti uopće ne znaš francuski!

Ova rečenica "Pa ti uopće ne znaš francuski!" probila se kroz sve i zasvrdlala mi se u svijest. Prenuo sam se - zaista, ja uopće ne znam francuski! Čovjek je u pravu! Kako mi je to sijevnulo, tako se tekst premetnuo kao kad se na ekranu promijeni font i postao popuno nerazumljiv. Buljio sam u stranicu koju sam upravo pročitao i nisam razumijevao ni jednu jedninu riječ.

Zgranuto sam ustao, prišao stolu, pružio knjigu jednom od prijatelja kojemu je francuski drugi materinji jezik i zatražio:

- Molim te, prevedi mi odmah što piše na ove dvije stranice, rečenicu po rečenicu!

Prijatelj je vidio po mom izrazu lica i tonu glasa da je vrag odnio šalu, pa je počeo prevoditi dok su se svi ostali prihvatili jela. Sve što je rekao bilo je upravo ono što sam maloprije pročitao. Kad je završio, rekoh:

- Nećete vjerovati što mi se maloprije dogodilo!

Naravno da nisu povjerovali:

- Ne fuliraj! Naravno da znaš što piše na te dvije stranice kad ti je čovjek upravo preveo!

NJih nisam mogao uvjeriti, ali ni sebe razuvjeriti. Ta upravo sam pročitao dvije stranice na jeziku kojeg ne poznam! Kako je to moguće?

Čuo sam priče o ljudima koji su nenadano progovorili strane jezike, o djeci koja su govorila nešto čudno, pa se otkrilo da je to neki davno izumrli jezik kojega nitko u njihovoj okolini ni slučajno ne zna, ali nijedna od tih priča nije dokumentirana na način da bi se moglo u nju pouzdati. Ne vjerujem ni u seljenje duša ni ikakav sličan čiribu-čiriba koji se uz takve priče vežu. Više se ne sjećam što se dalje te večeri događalo, osim onoga što sam razmišljao pokušavajući si sve protumačiti.

Premda nikada nisam učio francuski niti ga ikada pokušao govoriti, ipak sam cijeloga života bombardiran tim jezikom. Pored nekih izraza i izreka koje svi znaju ("vule-vu-kuše-avek-mua?", "ž-tem" itd.) odslušao sam nebrojene popularne šlagere, odgledao mnoštvo filmova u kojima sam slušao glumce što govore dok sam čitao titlove s prijevodom, pregledao mnoštvo-strip albuma u kojima su slike objašnjavale ono što piše u oblačićima. Mora da se mnogo toga nataložilo negdje u podsvijesti, ali uvjeren da ne znam francuski nikada to nisam ni pokušao aktivirati.

S druge strane, došao sam iscijeđen, krepan, gladan, popio oštro piće koje je na prazan želudac djelovalo još jače, brana svijesti koja me uvjerava da pojma nemam o francuskom nije se podigla Uz to sam naišao na sadržaj koji me jako privlačio, bio sam visoko motiviran da pročitam ono što sam imao u rukama, želja da to razumijem bila je toliko jaka da sam se bez razmišljanja i oklijevanja upustio u dešifriranje teksta. Vjerojatno sam na isti način mogao početi čitati i talijanski ili španjolski, ali nikako svahili ili kineski.

Ukoliko je moje tumačenje točno, onoga što ne znamo da znamo mora da je nepregledna količina. Nikada mi se nešto slično na taj način nije ponovilo, ali pametnome je i jednom dovoljno da zapamti.

Posljednja adresa na kojoj sam stanovao u Zapruđu bila je Adamićeva 11, prvi kat u sredini. Adresa je bila značajna zbog toga što upravo ispod tog ulaza ulazi cijev za grijanje iz toplane kojom se griju svi stanovi u svim zgradama na južnoj obali Save. Na prvom katu bilo je toplo kao u terariju. Uživao sam kao gušter. Cijele zime nisam zatvarao prozore, a usprkos tome bilo je toliko toplo da sam cijelo vrijeme hodao po stanu u laganoj ljetnoj majici kratkih rukava.

Na dva-tri metra od prozora bila je krošnja jednog drveta. Ljeti je ta krošnja štitila od sunca, pa u stanu nikada nije bilo neizdrživo vruće kako zna biti u drugim prekosavskim stanovima. Zimi se drvo grijalo od otvorenih prozora, pa iako je to bilo bjelogorično drvo, ni preko zime mu nisu otpadali listovi. Sve uokolo bijelo, a moje drvo zeleno. Volio sam taj stan.

Stan je bio posebno pogodan za ženske posjete. Kad je svratila neka ženska, naprosto sam zatvarao prozore - zimi potpuno prirodan potez koji ne pobuđuje nikakve sumnje. Učas je postajalo toliko vruće da su se topile plastične utičnice za struju u zidovima. Ženske su i ne misleći što rade skidale džempere, pa sloj ispod, pa sloj ispod, i kad su već ostale u kombineima, dalje je išlo po inerciji. Omamljene od vrućine bile su podatne kao plastelin.

Jedne sam se ljetne večeri vraćao kući i upravo kada sam skrenuo u odvojak za Zapruđe spazio sam nekog mladića kako autostopira uz cestu. Stao sam i tek tada vidio da je to neki mladi Kinez. U ono se vrijeme Kineze moglo vrlo rijetko vidjeti, možda jednog godišnje. Htio je autostopom stići do Rijeke. To nikako nije bilo mjesto gdje se mogao zaustaviti automobil koji ide prema Rijeci, već je pao mrak pa bi i na najboljem mjestu teško bilo zaustaviti dobar auto, a počinjala je i neka kišica, pa sam pozvao mladića kući.

Stan je bio mali, jednosobni, trideset i dva kvadrata, soba i kuhinja. On je imao vreću za spavanje, pa ju je prostro ispod stola u kuhinji i bio vrlo zadovoljan smještajem. U razgovoru se otkrilo da se nigdje ne žuri, pa sam mu ponudio da ostane nekoliko dana u Zagrebu. Prvo što je napravio bilo je da pregleda moju zalihu čajeva i, na moje čuđenje, bio je prilično zadovoljan onim što je našao. Insistirao je da on pripravi čaj na svoj način. Nisam neki obožavatelj čajeva niti preveliki poznavatelj, pa ne mogu reći jesu li njegovi čajevi bili posebno dobro. Valjda jesu. U svakom slučaju, bili su drugačiji.

Narednih dana sam ga vodio u razgledavanje grada, pili smo čaj i pred "Zvečkom" i samim čajem nije bio naročito impresioniran, ali grad mu se svidio. Po povratku se zavlačio na svoje mjesto pod stol u kuhinji i nije me nimalo ometao.

Tih dana, kad mi je netko svratio u posjetu, posjetitelja (ili posjetiteljicu) uvodio sam pravo u sobu. Uobičajena stvar je da se prvo popriča što bi se popilo. Nenapadno sam navodio da odluka bude čaj. Kad smo se dogovorili, normalnom snagom glasa sam rekao "Tea, please", računajući da se i u kuhinji sve čuje. Posjetitelji su me gledali kao da sam pobudalio jer se nakon toga nisam micao. Tek na upitne poglede sam objašnjavao: "Sad će donijeti čaj moj kineski batler." Tek tada su me gledali kao luđaka, a kad je nakon nekoliko minuta u sobu ušao Kinez noseći poslužavnik s dvije šalice svježe spravljenog čaja, mislili su da su upali u Monthy Python.

Godine su prošle, zaboravio sam kako se mladi Kinez zvao, a cedulju na kojoj sam zapisao ime odavno sam izgubio. Međutim su se u grad nakon desetak godina doselili prvi Kinezi, pa je stizalo sve više i više i više njih, i meni je nekako drago pomisliti da možda dolaze zato jer je moj kineski batler po povratku izvijestio da je Zagreb prijatan grad sa srdačnim, gostoljubivim ljudima koji je zavrijedilo zabilježiti na kineskim kartama svijeta.

Praprabaka je bila bogatašica, ali je imala razumijevanje i za one koji nisu imali koliko ona. Jedna od njezinih uzrečica koja je ostala zapamćena generacijama je "Zima nije za siromahe!"

LJeti je sve lakše i jednostavnije. Dovoljna je lagana odjeća, nije potrebno grijanje, u nuždi se može ubrati i jabuka s grane koja se nadvija preko ograde ili prespavati u polju. Zimi život naprosto više košta i jao onome koji nema toplu kuću u koju je navukao dovoljno zaliha

Čak i danas u velikim gradovima svake zime pronađu nekoga tko se smrznuo, obično starce, beskućnike ili pijance, to više što je grad veći. Izvještajne agencije javljaju da je ove zime samo u Njemačkoj već pronađeno četrnaest smrznutih nesretnika.

Zima je veselje samo dobrostojećim ljudima i bogatašima. Zabavno je stati na skije u termičkom oklopu skijaškog skafandera u nekom mondenom zimovalištu, ali zimski mjeseci nisu nimalo zabavni onima koji zarađuju krampom, lopatom ili promrzlim rukama u negrijanim prostorima.

Praprabaka je govorila: zima može radovati one koji mogu narediti kočijašu da upregnu konje u saonice, pa sjednu u debelim bundama i pokriju se do brade teškim gunjem. Pa kad konji jurnu, zazveče zvončići, snijeg pršti…

Ovaj tekst ima tri moguća nastavka:

- ipak, nije ni bogatstvo samo blaženstvo. Konj prdne! A kad konj prdne, onima koji se voze iza njegove guzice oči ispadaju! To je užas potpuno nepoznat siromasima koji gledaju izdaleka i zavide ne znajući da nemaju na čemu zavidjeti. Pričaj o zimskim radostima onom koji se vraća s trostrukim prijelomom noge iz St.Moritza!

- svakome je njegova nevolja najgora i ne pada mu na pamet kako je i tuđe blagostanje kadikad teško podnošljivo. Snijeg i zima su drugačiji konju, kočijašu i kneginji u saonicama.

- siromaštvo je problem, a oštra zima zaoštrava problem. Što su okolnosti teže, to su razlike između onih kojima je dobro i onih kojima nije drastičnije. Pouka se može proširiti na sve krizne situacije.

Sva tri moguća razvoja razmišljanja rezultiraju kod mene istim učinkom: ah, što nisam ptica-selica! Jedino zimi požalim što nisam pripadnik jet-seta i glavna mi je misao za uspavljivanje, ona kad se pokrijem preko glave i dahćem pod poplun da se što prije zagrije, kako živim u Caracasu gdje godišnja temperatura varira od dvadeset i tri (zimi) do dvadeset i pet stupnjeva (ljeti).

Nažalost ima neodgovornih roditelja koji zanemaruju ili čak zlostavljaju svoju djecu, tako da im potomci jedva čekaju da ih se riješe ili da dovoljno osnaže kako bi im vratili milo za drago. Isto tako ima i djece koja se usprkos tome što im je sve pruženo izrode u nezahvalna čudovišta. Životne okolnosti često ne omogućuju i brižnim roditeljima da priušte svojoj djeci ono što bi željeli i što je djeci potrebno, kao što viša sila može spriječiti i djecu da roditeljima uzvrate za ono što su od njih dobili. Sve su to nesretni ili čak tragični slučajevi.

Srećom, u najvećem broju slučajeva roditelji ipak uspijevaju omogućiti djeci barem ono najnužnije da odrastu. Da nije tako, čovječanstva ne bi bilo. Od djece se očekuje da se brinu za roditelje koji onemoćaju. To se traži običajima, moralom, pa čak i zakonima. To smatramo prirodnim i normalnim.

U normalnom toku života djeca su radost, ali i teret: zahtijevaju brigu, napor i vrijeme. No djeca su i najbolja uzdanica. Kao što roditelji mijenjaju djeci pelene, tako će djeca (simbolično ili bukvalno) jednog dana trebati roditeljima mijenjati pelene. Kao što su djeca nekoć bila teret, tako će i roditelji jednom postati teret.

Utoliko u našoj civilizaciji roditelji djeci najmanje dvaput daju život: prvi put kad ih rode, drugi put kad sami umru.

----------------------------------------------------------------------------------------
GENEARCIJSKO IZVRTANJE: Suvremena je civilizacija obilja uvelike bešćutna, čak gore nego su svojevremeno bile neke civilizacije oskudice: nepotrebno se odbacuje bez ikakvih obzira zato jer je tako lakše, a nekoć se odbacivalo jer je bilo nužno. Roditelji su dobrodošli dok odgajaju nove rade snage, a postaju nepotrebni kad su toj radnoj snazi na teret. Zato se propagira ideal roditeljstva u kojemu oni podignu djecu na noge, osposobe ih za život, a zatim se zauvijek izgube. I u nekim povijesnim okolnostima oskudice su ostarjeli i onemoćali bivali prepušteni sami sebi, što je značilo propasti, ali to nije bilo rađeno bez žaljenja koje je kadikad rezultiralo čak i smaknućima iz samilosti.

Ideal po kojem roditelji osposobe djecu za život, a zatim nestanu, prvenstveno odgovara suvremenoj industriji i poduzetništvu: tako se dobiva slobodna radna snaga koja, lišena zaleđa, mora pristajati na sve što joj se nudi. Taj ideal je lako propagirati jer se oslanja na nešto što je zaista idealno: da odrasloj djeci više nikada ne zatreba ikakva pomoć, kao i da su roditelji do posljednjeg časa u snazi da im nikakva pomoć ne zatreba. Ideal je osnažen i primjerima u kojima ništa nije idealno: primjerima roditelja koji se po inerciji ili pogrešnoj procjeni iz najboljih namjera ili zbog porodične patologije upliću u život već stasalih potomaka, pa postaju ne samo teret nego i brana normalnom životu.

Idealan slučaj može se ostvariti kad su roditelji toliko dobrostojeći i zdravi do kasnih dana da im nikakva pomoć nije potrebna, a djeca toliko uspješna da im nikakva pomoć također nikada ne zatreba. Čak i u tom slučaju kad roditelji umru djeci daruju novi život. Umjesto da ih odterete, pa time omoguće neopterećeni život, ostave im nasljedstvo koje omogućuje nove uzlete, nove životne kvalitete.

Zahvaljujući zvjerskoj prehladi, ništa ne radim, pa imam mnogo vremena. Glava mi je kao bundeva, sinusi škakljaju iznutra, kad kihnem razdere me od grla do prepona, ne izlazim iz kuće, pa nisam za drugo nego švrljati po internetu.

Iz dubina globalne elektronske komunikacijske mreže donosim vam ovaj rijetki biser kojega bi bila šteta ne podijeliti sa što većim brojem ljudi bez obzira na rasu, spol, nacionalno i vjersko opredjeljenje, imovno stanje ili političko ili ideološko usmjerenje.

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, sugrađanke i sugrađani, kume i kumovi, kolegice i kolege, prijateljica i prijatelji! Svima! Svima! Svima! Obratite pozornost!

Ne pokrećite ovaj klipić ako nemate dvije minute da mu se u potpunosti posvetite. Bilo bi šteta uludo ga potrošiti. Nakon prvog gledanja više ne djeluje. Dakle, uključite zvuk. Zateći ćete se usred kriminalističke zagonetke. Inspektor vodi slučaj… U jednom trenutku inspektor će se okrenuti vama i postaviti pitanje. Kad se pitanje pojavi i u pisanom obliku, savjetujem vam da zaustavite filmić. Ne žurite, razmislite. Tek kad ste spremni za dalje - nastavite. Sve će vam biti razjašnjeno.

Spremni? Krenite…

U Bjelovaru smo stanovali u kući koja se sastojala od trosobnog stana, tavana i podruma. Roditelji su mi bili boljestojeći ljudi u gradu, majka ljepotica s garderobom na kojoj su joj ostale žene zavidjele. Godine 1964. preselili smo u Zagreb.

U Bjelovaru smo ostavili kuhinjsku peć na drva, a sve ostalo iz stana stalo je na jedan kamion osrednje veličine. Najviše prostora na kamionu zauzimao je kuhinjski namještaj, namještaj iz spavaće i ostale dvije sobe . Najveći komadi bili su ormari, a kreveti su se dali rastaviti i složiti. Među namještajem bila su i tri drvena sanduka. Dobro sam ih zapamtio jer su kasnije, ispražnjeni, još desetljećima bili na tavanu kuće u koju smo doselili.

Dva su sanduka bila veličine današnjih kartonskih kutija u kojima se kupuju perilice za rublje, a treća poput kutije u kojoj bi danas donijeli osrednji klasični kockasti televizor iz dućana. U ta tri sanduka stala je sva sitnija imovina dobrostojeće četveročlane obitelji sredinom šezdesetih godina. U njima su bile slike sa zidova, knjige, radio, odjeća i obuća, posteljina, igračke i sve ostalo iz ormara, ladica i škrinja. Smatralo se da moja majka, kaćiperka, ima mnogo cipela. Sve njezine cipele stale bi u kutiju u kojoj se danas kupuje mikrovalna pećnica.

Neki vrag se dogodio u narednih desetak godina. Godine 1975. selio sam sam iz jednosobnog stana od trideset i dva kvadrata u Zapruđu u drugi stan. Za seljenje su mi bili potrebni omanji kamion, dva kombija, jedan „reno četvorka“ i jedna „peglica“, i svi su bili prekrcani tako da osim vozača nitko drugi u njih nije mogao sjesti.

Gledao sam tu karavanu i pitao se – što se to dogodilo da smo u međuvremenu postali hrčki? Sakupljamo, navlačimo, dovlačimo i gomilamo. Sedamdeset i peta je još bila Božja milost kako je danas. Da ne pričam kako je izgledalo kada sam prije tri godine selio iz kuće u kojoj sam živio u stanu od sto i osamdeset kvadrata u veći i koliko smo toga tom prilikom ostavili i bacili! Na čelu kolone vozio je šleper!

Tješi me da ću iz ovog stana seliti jedino na groblje, a nasljednicima ću prepustiti da se nakon mene otarase ogromne gomile smeća.

Ništa čudno da su se svi raspisali o novoizabranom predsjedniku Josipoviću. Dobrodošlo je što će u narednoj godini javnost svrnuti više pozornosti domaćoj ozbiljnoj glazbi nego kroz cijelo proteklo desetljeće, otprilike kao što su se mnogi raspomamili za tenisom u Tuđmanovo vrijeme. Čudno je što svi preskaču jednu pojedinost koja je tolika da je čudno što se na nju ne spotiču.

Josipović je diplomirao 1980.godine, dakle studirao je u drugoj polovini sedamdesetih. Studirao je istovremeno na Pravnom fakultetu i Muzičkoj akademiji. Prisjetite se gdje su jedna i druga institucija smještene. Što se nalazi na pola puta između jedne i druge?

"Zvečka"! Čuveno okupljalište mladih muzičara krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih.

Malo je vjerojatno da mladi student prava, uz to još i muzičar, nije svraćao ondje ili u koju od depandansi tog okupljališta, "Blato" ili "Kavkaz". No u nekoliko dokumentarnih filmova prikazanih u posljednje vrijeme Josipović se ne pojavljuje niti ga se spominje. Reklo bi se da onima koji su snimali te filmove kada su ih snimali nije bio zanimljiv. Tko je tada mogao predvidjeti da će postati Predsjednik? Ili je Josipović, orijentiran na ozbiljnu klasičnu glazbu, izbjegavao sastajalište rokera? Što bilo da bilo - čudno je. Ako je i on jedan iz plejade javnih ličnosti koje su provodile godine mladosti u "Zvečki", kako to da sada - kad već nisu ranije - i njega ne pribrajaju ostalima? Ako je izbjegao sirenskom zovu tog zgubidanilišta, kako da to njegovi biografi ispuštaju napomenuti? Čudno je ono čemu ne znamo objašnjenje.

Možda se budući Predsjednik s prijateljima i djevojkama nalazio u kafiću "Verdi" na početku Gundulićeve ulice, tik uz Glazbeni zavod, pa to onima koji su ovih dana pisali o njemu nije zvučalo nimalo atraktivno. Možda je izbjegavao "Zvečku" jer je u njoj (i ispred nje) bila velika gužva. Kako bilo da bilo, kad se piše povijest, pa makar i tako efemerna kao povijest "Zvečke", povijest se mijenja u zavisnosti koje likove priznaje kao aktere.

Koliko je novaca Bandić u ovih petnaestak godina što se bavi gradskim poslovima spremio na stranu, onako za sebe? Pojma nemam. Za sada to samo on može znati. S druge strane, procjenjujući njega (koliko se moglo vidjeti), prosijavajući glasine i objavljene tekstove, sudeći prema slučajevim besprizornih drpačina o kojima je ponešto procurilo u javnost, te znajući s kolikim fondovima i koliko vrijednom imovinom barata, u dvije sam procjene toliko uvjeren da sam siguran da su točne. Prvo, uvjeren sam da se omastio. Drugo, isto tako sam uvjeren i da je maznuo mnogo.

Naglašavam, nemam ijednog dokaza da je tako. To je samo uvjerenje, toliko jako da sam siguran da je tako, a isto tako sam uvjeren i da velik broj sugrađana vjeruje isto.

Preostaje pitanje – koliko drži na nekim tajnim računima? Prvo, intuitivno-odokativnom metodom procijenio bih da je u posljednjih petnaest godina zamrčio najmanje pedeset milijuna eura. Drugo, vjerujem da je zapravo uspio prigrabiti oko sto i pedeset milijuna eura. Svjestan sam da će mnogima te procjene izgledati drastično visoke. Nadam se da ćemo kad-tad imati priliku saznati koliko sam pogodio. Mogli bi početi sklapati oklade.

Dakle, kako je riječ o nečemu za što nemam nikakvih dokaza, nikada ne bih nešto takvo javno ustvrdio. To ostaje u sferi mojih uvjerenja o kojima, da se nisam ovako izlajao, nitko ne bi imao pojma, ali bi itekako određivalo moje ponašanje u svim prilikama u kojima bih trebao napraviti nešto povezano s njima, kao – na primjer – kada sam išao glasati prošle nedjelje. S druge strane, da Bandić kojim slučajem sazna što mislim i pokuša me razuvjeriti, nema načina kako bi mu to uspjelo. Ni teoretski ne postoji dokaz koji bi mi mogao predočiti da me uvjeri u suprotno, recimo u svoje asketsko poštenje. Moje ponašanje, a najvjerojatnije i velikog broja drugih glasača, određuje nešto o čemu nitko neće ni zucnuti, a kamoli išta napisati.

Naizgled slično, iako suštinski različito, izjavio je B. A., što je zapisao „Jutarnji list“ izvještavajući kako je u Bandićevu taboru dočekano proglašenje rezultata predsjedničkih izbora: „Žao mi je što nije pobijedila katolička opcija nego ona projugoslavenska kojoj su pomogle tajne službe.“ (Dok ja procjenjujem nešto o čemu, osim samoga Bandića, i eventualno nekoga iz tajnih službi, nitko ne može znati potpunu istinu, B.A. procjenjuje nešto što bi svi trebali znati, a tko ne zna bez muke može saznati i razaznati. Da je Bandić predstavnik katoličke opcije, a Josipović nije, naopako je i višestruko nakaradno. Sud da je pobijedila projugoslavenska opcija govori jedino da onaj tko ga izriče pojma nema o čemu se drznuo suditi. To da su se tajne službe na bilo koji način mogle uplesti u individualna tajna glasanja može biti jedino plod sci-fi paranoje.) Ono što ja mislim - koliko se zna - nije ni istina niti nije istina, to je tek realna mogućnost, a ono što zbori B. A. naprosto je sirova glupost. Tko gubi, ima pravo da se ljuti, pa ogorčenje samo po sebi nije upitno. Problematično je kad se B. A. odvažio da javno tako nešto iznosi, što je ono što zapravo misli, a zadržava za sebe? To tek mora da je mrak!

Dva od tri hrvatska građana glasali su za Josipovića, ali je svaki treći htio Bandića. I jedni i drugi moraju i dalje živjeti zajedno, moraju zajedno raditi. Pri tome i jedni i drugi jedno misle, a drugo javno iznose. Pa kad se krenu međusobno nabacivati blatom, ono što govore u skladu je s onim što zapravo misle, ali to što prešućuju - što se krije u tom blatu - određuje kako će se ponašati.

Ovi što danas u Bjelovaru poslijepodne sjednu u auto, pa skoknu do Zagreba na kavicu i u kino, kao i ovi što nakon posla sjednu na autobus i odu nešto kupiti, da se stignu vratiti kući na večeru, pojma nemaju kako je to bilo putovati iz Bjelovara u Zagreb, ili nazad, ne tako davno u povijesnim razmjerima, dok sam još bio dijete.

Kao prvo, u Zagreb se nije išlo bez velike potrebe, recimo doktoru. Neki su išli i poslom ili nekim drugim važnim razlozima, recimo jednom godišnje. Onaj tko je išao jednom mjesečno u glavni grad smatrao se gotovo podvrstom ptice-selice. U nižim razredima osnovne škole dijelili smo se u razredu na one koji su bili u Zagrebu i one koji nikada nisu bili.

Drugo, u Zagreb se putovalo vlakom, satima. U Križevcima se presjedalo na drugi vlak koji je trebalo čekati barem pola sata do sat i pol. Putem je kompozicija stala na svakoj značajnijoj stanici poput Žabna i Banove jaruge.

Zahvaljujući baki i djedu boravio sam u Zagrebu tri-četiri puta godišnje. Bio sam kod njih preko zimskih i ljetnih praznika, za Novu godinu, a kadikad i samo na dva-tri dana prateći oca koji je išao poslom. No koliko god bio iskusan, svako putovanje bilo je pustolovina i veliki užitak.

Najveći užitak bilo je jesti u vlaku. Kako je vlak krenuo, tako nam se otvorio apetit i nigdje hrana nije bila tako ukusna kao u kupeu koji se treskao u skladu s ritmičkim kloparanjem kotača. Majka nije dozvoljavala da se odmah bacimo na košaru s hranom, i kad je to napokon dozvolila već sam bio izbezumljen od gladi. Na meniju su obično bili komadi pohanog piceka, tvrdo kuhana jaja, trokutasti „Zdenka“ sir, eventualno konzerva sa sardinama i, zavisno od godišnjeg doba, pušlek mladog luka ili rotkvice, te breskve, marelice, jabuke ili kruške. Uz to smo uvijek nosili i flašu s vodom. Kad se voda ispila, otac je junački silazio s vlaka na prvoj sljedećoj stanici i punio je na kolodvorskoj česmi. Problem je bio u tome što je na svakoj stanici silazilo još stotinjak putnika s istom namjerom, te se trebalo probiti do vode, natočiti flašu i vratiti se u pet ili deset minuta. Majka i ja smo s prozora vagona ustreptalo promatrali njegovo napredovanje, a ne jednom sam ga gledao kako trči za vlakom koji je već krenuo i skače s flašom vode u ruci – moj junak i idol! - na visoke stepenice ispred posljednjih vrata na posljednjem vagonu.

Jedna stvar mi danas više ne ide u glavu. U košari za hranu bilo je obično pola narezanog kruha, flaša s vodom, škarnicl s voćem i kutija sa svim ostalim namirnicama. Bila je to aluminijska kutija, da se sadržaj ne može zgnječiti, čudo tehnike i dizajna, ponos socijalističke industrije i svojevremeno najsuvremenije dostignuće socijalizma. Sačuvao sam je do danas. Kad je danas gledam, ne mogu se načuditi. Nije veća od podeblje knjige. U nju je stalo – pažljivo složeno - dva pohana batka, krilca i bijelo meso, tri-četiri kuhana jaja, nekoliko trokutova sira, mladi luk, malo soli zamotane u staniol... Neka mi samo netko ne kaže da sam trebao napisati „kuhanih jaja“, nije u tome štos! Ono što me čudi koliko je svega toga zapravo malo. I to „malo“ su dvoje odraslih i jedno izgladnjelo dijete jeli praktički od Bjelovara do Zagreba i doživljavali kao obilje!

Ta kutija je dokaz da su ljudi u ono vrijeme jeli znatno manje, znatno polaganije i da su više uživali u jelu. Na fotografijama iz tog vremena majka i otac bili su vitki iako nisu ni mislili o nikakvim dijetama. Nije bilo specijaliziranih emisija o kulinarstvu na televiziji (nije bilo ni televizije), nije bilo magazina posvećenih egzotičnim jelima. Eventualno se u „Praktičnoj ženi“ mogao naći neki recept za jeftino, a hranjivo i zdravo jelo, ili naputci kako pripremiti zimnicu. Nije bilo govora o tome kako se kuha u pojedinim restoranima, ali se znalo u kojoj se kući dobro jede, a u kojoj slabije. Štrudle od trešanja i zeljanica moje bake bile su nadaleko čuvene.

Danas se, naravno, hranimo iz hladnjaka koji zauzima otprilike četvrtinu kuhinje, ali čuvam aluminijsku kutiju kao mjeru koja se više ne primjenjuje.

Za proslavu dočeka Nove godine sakupilo nas se desetak. Svatko je donio nešto za pojesti i popiti. Zrinka je donijela… Neiskusan sam u kuhanju, kuhinjskoj opremi i alatkama, posuđu, pa ne znam točan naziv: da li tavu, protvanj ili nekako drugačije? Dakle, Zrinka je donijela onu veliku pravokutnu plitku posudu u kojoj se peče jelo, najčešće kolači, u pećnici. Dakle, Zrinka je donijela tu posudu prepunu kremšnita.

To jest, ona je to nazvala kremšnite: "Moje kremšnite". Onako u posudi još je i bilo nekako nalik kremšnitama, ali kada smo razrezali, pri vađenju na tanjure neizbježno se raspadalo u hrpice zdruckanog tijesta, oblatni i kreme. Kao što je poznato, kremšnite su kockaste, što ovo nije bilo, imaju prepoznatljiv ukus, koji ovo nije imalo. Ljudi nazivaju taj kolač i krempitama, kremšitama, ali kako god ga nazivali, to nije bilo to. Međutim, bilo je vraški ukusno, pa su svi navalili jesti i pitati se "Što je to?"

Po kriterijima kremšnita bile su to neuspješne kremšnite (krempite, kremšite), promašaj, kulinarski abortus. Po kriterijima poslastica bilo je to nešto izuzetno, uzbudljivo, originalna inovacija, vrlo dobro, čak odlično. Postupili smo najpametnije i u slast sve pojeli.

Preostalo je pitanje - što je to bilo?

Razumljiva je ljudska želja da poznaju svijet oko sebe. Ljudi vole znati što je što što ih okružuje, pa iz toga mogu znati sve što slijedi. Vole smještati filmove i knjige u žanrove, pridavati nazive i lijepiti etikete, definirati odnose, pa se ponašati u skladu s tim definicijama, grupirati srodne pojave, vrednovati i prevrednovavati. Ali ima toga što se protivi prepoznavanju, definiranju, te svrstavanju, što iskače iz uobičajenog reda stvari.

LJudsko imenovanje stvari i pojava nedvojbeno je korisno, ali ne smijemo dozvoliti da se premetne u ograničavanje. U prostoru nepoznatog i neprepoznatog neprestano iskrsava ponešto novo. Neki ljudi skloni su odbaciti, nipodaštavati, čak zanijekati sve što ne poznaju i ne razumiju. Drugi to pokušavaju ispitati i smjestiti na odgovarajuće mjesto.

(Da bi se nešto odredilo treba se ponoviti tri puta. Prvi puta kad se zamijeti opiše se s onim što nije i/ili onim što mu je slično: trebale su biti kremšnite, ali nisu ispale baš dobro. Drugi puta bi rekli: to je ono što je Zrinka napravila prošli put. Treći put bi pronašli naziv, recimo "Zrinkina poslastica", i stvar bi se kao takva ustanovila i zauzela mjesto u mentalnim mapama svijeta svih koji bi to kao takvo prihvatili.)

Takozvane kremšnite pokazale su da ista stvar istim ljudima po jednom kriteriju može biti loša, a istovremeno je po drugom kriteriju odlična. Zatim su pokazale da je ono što ljudi smatraju zapravo nevažno za samu stvar koja ostaje upravo ono što jeste kako god je nazvali. Naposljetku, onaj tko pogodi cilj promaši sve ostalo, te da su Zrinki kremšnite uspjele kako je naumila ostali bi lišeni jedinstvenog užitka.

Ako se ne varam, sin mi još nije krenuo u školu kada se na televiziji prikazivala ona fantastična animirana serija o dinosaurusima koja je izgledala kao da su u njoj dokumentaristički snimljeni realni prizori. Malac se fascinirao i nakon Pokemon i Digemon faza upao je u dinosaurus-fazu. Nabavili smo nekoliko debelih ilustriranih knjiga o njima koje je marljivo proučavao. Znao je već čitati, pa nije samo zurio u slike nego i sve pročitao. U tom ga je razdoblju, koje je prilično dugo trajalo, zanimalo razgovarati samo o njima. Kuća nam se ispunila realističkim kipićima tih pretpotopnih životinja. Uskoro je znao o njima više od bilo kojeg ukućana ili gosta.

Negdje pri kraju te faze bila je i izložba o dinosaurusima u Klovićevim dvorima na Gornjem gradu. Bila je prilično posjećena, a on se raspametio kad smo ušli. Jurio je od eksponata do eksponata i pred zapanjenim posjetiteljima prepoznavao svaki, bez čitanja objašnjenja pogađao svakog dinosaurusa do kojeg smo došli i sipao podatke kao iz rukava. Jedva ga se vidjelo koliko je još bio mali, a vodio nas je kroz izložbu kao kvalificirani stručni vodič. U dvorištu muzeja bio je postavljen potpuni kostur poprilično velikog primjerka pred kojim se izbezumio. Točno je prepoznao o kojoj je životinji riječ, pričao o njoj, a zatim analizirao dijelove kostura i što se sve može iz njega zaključiti.

Nakon dinosaurus-faze uslijedila je svemir-faza, pa faza automobila, pa su ga zaokupili srednjovjekovni vitezovi, pa Alan Ford, i tako dalje, pri čemu – osim, srećom, Pokemona i Digemona – raniji predmeti zanimanja nisu zaboravljeni, već se područje interesa samo širilo. Zato smo supruga i ja, kada smo početkom prošlog ljeta pročitali da je negdje u Istri izložba modela dinosaurusa u prirodnoj veličini koji se kreću i glasaju zaključili da to moramo otići vidjeti. Dok smo premišljali kada bi nam bilo pogodno krenuti na put, izložba je stigla i do Zagreba. Prvo je bila postavljena negdje uz Bundek, potom se premjestila na Jarun, a mi nikako da je vidimo. Napokon sam jučer pročitao da je na dva dana odomljena u sportskoj dvorani u Sesvetama. Mali je zbog božićnih školskih praznika sjedio doma, pa sam se odlučio „Idemo!“

Rekao sam da mu neću reći gdje idemo. Neka to bude iznenađenje. Naravno da je čim je sjeo u auto navalio da mu odam kamo sam nakanio. Rekao sam samo da sam uvjeren da će ga ondje gdje ćemo doći ono što ćemo naći zanimati i veseliti, ali više od toga sam odbio reći. On je počeo pogađati:

- Paintball?
- Ne.
- Utrka formula 1?
- Ne.
- Turnir u mačevanju?
- Ne.
- Mažoretkinje?

Rekao sam da više neću odgovarati ni „ne“ jer sam siguran da ne može pogoditi. Priznati ću jedino ako slučajno pogodi, pa je nastavio:

- Tehnički muzej?... Akvarij s dresiranim dupinima?... Izložba pasa?... Konjske trke?...

Trebalo nam je pola sata da prođemo kroz središte grada, a nakon Maksimira smo zašli u dio u kojim vrlo rijetko zalazimo. Išli smo glavnom cestom od Dubrave prema Sesvetama i on je sa zanimanjem gledao kuda prolazimo ne prekidajući pogađati. Kao za peh po moje iznenađenje, od Dubrave nadalje svakih stotinjak metara prolazili smo pored velikih plakata na kojima je pisalo „DINOSHOW“, a uz to su bili naslikani jedan ili dva dinosaurusa. Prolazili smo pored tih plakata gotovo pola sata i ja sam očekivao svakog trenutka da će u narednom sinac pogoditi kamo idemo, ali nije. Prošavši pored svakog plakata sve više sam se čudio kako ih ne povezuje s onim o čemu razmišlja:

- Da se nisu spustili vanzemaljci? Leteći tanjur?... Ukazanje Gospe u Sesvetama?... Ondje žive neki tvoji prijatelji koji imaju pitomog lava?... Aeromiting?...

Očigledno, u onom moru drugih plakata, reklama, naziva firmi, saobraćajnih znakova, natpisa nad dućanima i lokalima, putokaza, raznih šarenih ili svjetlećih obavijesti, u onoj gomili fasada svih veličina, oblika i boja, u gužvi vozila i ljudi, plakati za izložbu dinosaurusa naprosto nisu privlačili nikakvu posebnu pozornost. S druge strane, pokušavajući naći odgovor, usredotočio se na prizivanje svega čega se mogao prisjetiti, na vlastite unutrašnje sadržaje, pa problem koji je nastojao riješiti nije povezivao s onim što mu je promicalo izvana, bukvalno pred nosom.

Naravoučenije, kada imamo pitanje koje nas muči, nije dovoljno samo znati odgovor. Da bi odgovor bio prihvaćen kao rješenje, potrebno ga je ne samo znati nego i prepoznati da je upravo to odgovor. Ako smo toga svjesni, možemo se zapitati: na koliko pitanja koja nas zanimaju zapravo znamo odgovor, ali to da znamo ne znamo; za koliko gorućih problema koji nas muče znamo rješenje, ali ga ne možemo primijeniti jer nam nije došlo do glave da ga znamo? Kada smo stigli na ulaz izložbe dinosaurusa, sinac se prisjetio plakata pored kojih smo prolazili i uzviknuo „To je to!“ Koliko smo puta tako u životu tek naknadno, kada je već bilo prekasno, shvatili da nam je neočekivani kraj bio predvidiv od samog početka? Život se čini prepun nepoznanica i raznih pitanja. U kojoj mjeri je njihov broj samo posljedica ograničenosti da sagledamo ono s čim smo suočeni?

Vjerojatno su i dinosaurusi imali isti problem i pogledajmo gdje su sad.