PISCI, PROTESTI


i POVIJEST


…otprilike u to vrijeme u mom životu se ponovo pojavio Nenad Prelog. Točno se sjećam gdje i kako se to dogodilo. Na uglu Klaićeve i tadašnje ulice braće Kavurića i danas se nalazi apoteka. Iz apoteke je izašla neka stara žena, spotakla se i ispružila koliko je duga i široka. Odmah je pritrčao neki čupavi, bradati i brkati mladić koji se nalazio u blizini i nadnio se nad nju da vidi je li se polomila. Prešao sam raskršće da mu pomognem vidjevši da je pokušava podići. Tek kad sam došao blizu prepoznao sam da je čupavac Prelog. Stara drugarica opružila se kao vreća krumpira bez kostiju i grdno smo se namučili da je podignemo na noge, uvedemo nazad u apoteku i spustimo na stolicu. Kako je i dalje bila ošamućena natjerali smo apotekarke da nazovu Hitnu pomoć, te pričekali dok nisu došla kola i odvezla je.

Najbolje u cijeloj toj epizodi bilo mi je što se tada smatralo da su svi takozvani „čupavci“ problematična mladež, huligani i besprizorni, pa je i mene, obzirom da je ono malo kose što mi je prelazila preko ušiju bilo dovoljno da i mene smatraju čupavcem, ta objeda kačila. Dakle, kad je ta starica pala na cesti, jedino smo nas dva čupavca priskočili pomoći, dok su svi ostali pristojno podšišani prolaznici prolazili mrtvi hladni. Kad smo uveli stradalu u ljekarnu, ženske u bijelim kutama iza pulta su toliko nadzirale kanimo li je opljačkati da su potpuno previdjele što se zaista događa i skamenjeno su zvjerkale u strahu da ćemo opljačkati i njih. Morali smo se izderati na njih da nazovu Hitnu pomoć i napravile su to prvenstveno iz straha da nam se usprotive.

Nakon što su kola Hitne pomoći otišla Prelog i ja smo nastavili zajedno. Nismo se vidjeli najmanje tri-četiri godine, još od vremena „Redakcije Andersen“ na Školskom radiju kada smo obojica još bili vrlo uredno podšišani. Pitao sam ga što radi. Studira sociologiju i filozofiju. Bez pitanja je nastavio o tome što još radi. Radi u nekim novinama. Kakvim novinama? Omladinskim novinama. Kojim omladinskim novinama? „Omladinskom tjedniku“. Nikada čuo. Odmah je izvadio iz naprtnjače primjerak i poklonio mi. Nikada ranije to nisam vidio. Što radi u tom „Omladinskom tjedniku“? Urednik je kulture.

Što radim ja? Rekoh da još idem u gimnaziju. Koju? Četvrtu. Što radim još? Ništa posebno, pomalo piskaram. Što pišem? Uglavnom pjesme. Što radim s njima? Recitiram ih na tulumima kad se napijem, neke sam uglazbio pa ih izvodim svirajući na gitari, a neke dajem nekim VIS-ovima (tako smo tada nazivali bendove: VIS-ovi, vokalno-instrumentalni sastavi) da ih oni uglazbljuju. Kadikad zapišem i neku priču. Napisao sam i jedan roman. I on je napisao roman! Bilo je odlično hodati po osunčanoj ulici prema Hrvatskom narodnom kazalištu, imati ni osamnaest godina i biti romanopisac u društvu ne mnogo starijeg romanopisca. Nas dva romanopisca! Mi pisci! Zamolio je da mu posudim svoj roman da ga pročita, a svoj je već dao jednom izdavačkom poduzeću koje ga je prihvatilo tiskati, pa će mi dati primjerak kad izađe.

Vratio mi je snop papira na kojemu je bio otipkan moj roman za tako dva tjedna zajedno s najnovijim, još svježim primjerkom „Omladinskog tjednika“ u kojem je objavio tako dvije stranice mog romana koje su mogle funkcionirati kao zasebna cjelina. Ja sam pri sebi imao nekoliko svojih pjesama ispisanih pisaćom mašinom, pa sam mu ih poklonio. Sljedeći put kad smo se vidjeli donio je najnoviji, svježe otisnuti primjerak „Omladinskog tjednika“ u kojem je bila objavljena jedna moja pjesma. Zamolio me da mu pokažem priče koje sam napisao. Izabrao sam ih nekoliko i odnio mu, a on bez pitanja odabrao dvije-tri i objavio. Jednog dana smo se sreli neposredno nakon što sam izišao iz škole. Posljednja dva sat su bila vrlo dosadna, pa sam na tri stanice teke iz geometrije nacrtao nekakav ubibože strip. Pokazao sam mu, a on se odmah popalio koliko mu se svidio. Nije prošlo ni pet dana, a strip je već bio objavljen u „Omladinskom tjedniku“. Onda me Prelog zamolio da mu napišem nekakav članak, pa sam mu to nabrzinu zbrljavio. Kao što se vidi, kultura u „Omladinskom tjedniku“ se uređivala otprilike tako kako danas ljudi uređuju svoje blogove.

Preko Preloga upoznao sam i ostale mladiće koji su u to vrijeme radili u zagrebačkim omladinskim novinama. Kažem „mladiće“ jer je novinarstvo tada još bilo muško zanimanje, djevojke su bile rijetke ptice, ako ih je uopće bilo. U Zagrebu su izlazili „Omladinski tjednik“ i „Studentski list“, revija „Polet“, a nekako u to vrijeme je pokrenuto i „TLO“ - tjedni list omladine. Ipak, najviše mi se svidio „Pop expres“. Glavni urednik bio je Darko Stuparić, a redakcija je bila u Gundulićevoj ulici, usred područja kojega je obuhvaćao moj krug uobičajenog kretanja. Kad sam prvi put unišao u njegovu redakciju i spazio da usred prostorija imaju veliku škrinju-hladionik prepunu „Coca-cole“, koju je proizvođač svakodnevno punio iz reklamnih razloga, a suradnici su se mogli besplatno posluživati, te da imaju i fliper u uglu, odmah sam prepoznao da samo ja ondje nedostajem. Simpatije su bile obostrane. Darko Stuparić je pročitao moj neimenovani roman i jako mu se svidio. Počeo je objavljivati odlomke iz njega iz broja u broj „Pop expresa“ kao podlistak. Što je najbolje, za to mi se još i plaćalo.

U proljeće šezdeset i osme bilo je u Zagrebu nekoliko protestnih demonstracija protiv militarističke politike S.A.D.-a, za prekid rata u Vijetnamu. Čitali smo i vidjeli fotografije kako to izgleda u Francuskoj, Njemačkoj, pa i samoj Americi, a tako nekako je izgledalo i kod nas. Najveće demonstracije bile su na Zrinjevcu gdje je tada bila američka ambasada, a završile su tako da nas je milicija zasula suzavcem. Osim završetka bilo je dosta zgodno. Sreo sam gomilu prijatelja i poznatih, a bila je i gomila zgodnih cura, što je vjerojatno bio razlog zašto sam se priključio. Nedavno me je iznenadio i razveselio Mladen Grbić, još jedan prijatelj iz „Andersena“, pronašavši fotografiju na kojoj se upravo tom prilikom bekeljim usred kolone demonstranata. Torba preko ramena pokazuje da sam došao pravo iz škole.

Krajem šestog mjeseca, kasno poslijepodne ili već predvečer nazvao me je Prelog. Bio je vrlo uzbuđen i pozivao da odmah dođem u Studentski centar. Imao sam već drugi poziv na neki tulum koji je obećavao biti vrlo opak, pa sam bio prilično hladan prema njegovom zazivanju. Dođi, sakupljaju se studenti! Ja nisam još student, rekao sam rezervirano. Nema veze, dođi, biti će zanimljivo! Znao sam za neke vrlo zanimljive ženske koje su rekle doći na tulum na koji sam bio pozvan, pa sam rekao da sam uvjeren da će biti zanimljivije ondje gdje kanim ići. Pokazalo se da sam bio u pravu. Tulumarilo se do jutra, a onda se glavnina društva preselila u neku vikendicu u blizini Zagreba gdje smo ostali narednih pet dana i uglavnom se nismo trijeznili, a nije nam padalo na pamet čitati novine ili slušati vijesti na radiju.

Da smo pratili što se događa u svijetu uokolo vikendice vidjeli bi da je i Prelog bio u pravu. Te prve večeri su iz Studentskog centra krenula prema Beogradu dva automobila. U Beogradu je policija već počela tuči studente koji su demonstrirali protiv socijalnih nepravdi u Jugoslaviji i istupali s parolama koje su kasnije nazvane „šezdesetiosmaške“. U ta dva automobila bili su Prelog, Inoslav Bešker, Slobodan Šnajder, Ante Rumora, Ognjen Čaldarević i ne znam tko još. Da sam došao, bio bih i ja. Vratili su se čim prije i izvijestili okupljene u Studentskom centru što se događa u Beogradu. Tako su se „lipanjska gibanja“ preselila i u Zagreb. Ovdje je bilo svega i svačega što danas spada u povijest, ali kad sam se vratio s tuluma sve je već bilo gotovo.

Nisam mogao vjerovati Prelogu kad mi je pričao što se sve dogodilo dok me nije bilo. Ispalo je da sam zamalo bio u centru „lipanjskih gibanja“, ali sam ih zamijenio za karlične pokrete. Umjesto u povijesne tokove ja sam zaranjao u ženske sokove! Ipak, ne mogu reći da sam ijednog trenutka ikada požalio. Prelog je bio sav zažaren onim što su studenti govorili, atmosferom koja ga je zarazila, snagom brojnosti, parolama koje su isticali… Mene sve to nije moglo odviše fascinirati. Ja ondje ne bih saznao ništa novo: sve s čime su istupali studenti šezdeset i osme već sam ranije napisao u svojim školskim zadaćama i borio se za svaku rečenicu. Masovna okupljanja nisu bila okruženje kojem sam težio. Ja sam bio skloniji akciji u manjim grupama i u četiri oka. Nisam imao nikakvu želju da budem avangarda povijesti, više me privlačilo biti junak privatnosti. U povijest se stignemo uključiti. Nasuprot tome, prilika koja promakne kod neke ženske gotovo se nikada ne ponavlja, a svakome je u životu važno znati do čega mu je zaista stalo.

Baka je donijela u miraz „Singericu“, šivaću mašinu. Od svega u kući što je bilo samo njezino, to je bilo najvrjednije. Djed je kupio pisaću mašinu. Ona je bila najvrjednije od onoga što je bilo samo njegovo. Kad se ona oglasila s jedne strane stana taka-taka-taka, a djeda s druge tuk-tok-tuc znao sam da ja u sredini mogu do daljnjega raditi što me volja ukoliko ne izazovem tresak koji bi ih privukao ili iza mene ne ostanu tragovi onoga s čim sam se zabavljao.

Šivaća mašina me uopće nije privlačila, ali mi je pisaća bila vrlo zanimljiva. Kad djeda nije bilo doma odvlačio sam je u svoju sobicu, da baka ne čuje, i zabavljao se kuckajući svoje umotvorine. U početku su to bile pjesmice, kasnije tekstovi za uglazbljivanje za bendove iz okolnih garaža, pa falsificirane doktorske ispričnice za izostanak s nastave, anonimni dopisi i ljubavna pisma.

Treći razred gimnazije započeo je kao da ne može dobro završiti. S pola profesora bio sam na ratnoj nozi, otac mi je bio ogorčen, a majka očajna, baka i djed tugovali, nepoznati odrasli su me gledali s gnušanjem, bio sam nesretno zaljubljen, a ovo zadnje me je uvjeravalo da me nitko ne voli. Prijatelji s kojima sam dijelio dobro i zlo bili su više-manje u istoj situaciji. Svijet je izgledao kao neprijateljsko mjesto, svako jutro budio sam se s pomišlju na gadarije koje me očekuju, u budućnosti nisam vidio ništa privlačno. Bilo je to teško izdržati.

Izvukao sam se iz toga pomoću pisaće mašine. Uobičajilo se da sam se vraćao oko ponoći ili kasnije lagano podnapit, totalno iznuren, ali često dobre volje jer je večer bila vrijeme za landranje s prijateljima i ganjanje i natezanje s vršnjakinjama. Često se dogodilo nešto zgodno, nešto čime sam bio zadovoljan, netko je izveo neki štos koji sam htio zapamtiti, netko je rekao nešto duhovito… Počeo sam to zapisivati. Uvukao sam se na prstima u kuću, tiho prenio pisaću mašinu iz djedove radne robe u svoju sobicu i ondje - siguran da me nitko neće čuti, da neću nikoga probuditi - s dva prsta kuckao da zabilježim što se tog dana dogodilo. Tako je počeo nastajati nekakav moj kao dnevnik.

Pisao sam na poleđini papira na kojima je bila šapirografirana televizijska drama Ive Štivičića „Mediteranska klima“. Mislim da sam je dobio od Zlatana Preloga, starijeg brata Nenada Preloga. On je već radio kao nekakav televizijski urednik i negdje smo se jednoga dana sreli, kratko popričali, a on mi pružio kopiju drame i rekao: „Uzmi. Pročitaj. Dobro je.“ Pročitao sam i zaista je bilo dobro, a kad sam počeo pisati koristio sam praznu poleđinu debelog ciklostila na kojem je bila šapirografirana Štivičićeva drama jer mi je to bilo najjednostavnije. Nema u tome nikakva značenja niti je iz toga proistekla ikakva posljedica; spominjem to samo kao pojedinost koja me uvijek razveseli kad je se prisjetim.

Dvije do tri sedmice kuckao sam tako svoj dnevnik, a onda me jedne večeri, možda čak pod utjecajem alkohola, nešto ponijelo… Umjesto da šturo pribilježim što se dogodilo zaigrao sam se s pomišlju što bi bilo da je bilo, kako bi se događaji dalje razvili da je nešto u nekom trenu bilo drugačije, kako bi večer protekla da je u nekom trenu krenulo kako je moglo, a nije, da je netko došao ranije, a netko drugi otišao kasnije… Odjednom se preda mnom otvorilo nepregledno polje kombinatorike. Sljedećeg dana više nije trebalo zapisati samo ono što se stvarno dogodilo nego i ono što se moglo nastaviti na jučerašnju izmišljotinu. Stvarnost se počela ispreplitati s maštom, s tim da sam se trudio da sve i dalje ostane u sferi mogućeg i na taj način realnoga. Pisanje je postalo zanimljivije od stvarnog života i zatekao sam se kako prvi napuštam zajedničke zabave da bih se u sobici bacio na pisanje. U žaru nadahnuća kucao sam s dva prsta brzinom kojom je baka štepala „Singericom“: taka-taka-taka-taka…

Ta igra je imala jednu vrlo korisnu posljedicu. U izmišljenim pustolovinama koristio sam stvarne likove mojih prijatelja, prijateljica, profesora, susjeda, prodavačica u dućanima, profesora, roditelja, odraslih…, te je valjalo dobro razmisliti kako bi se oni ponijeli u situacijama u koje sam ih dovodio. Razmišljajući tako o njima odjednom sam ih počeo razumijevati, odjednom mi se ukazalo da ono kako jedni na druge reagiramo nije jedino moguće, nego može i drugačije. I što je najvažnije - i ja sam bio jedan od tih likova. Bilo mi je gotovo smiješno kada sam otkrio kako se neki od svakodnevnih sukoba koji su izgledali nerješivi mogu lako ukloniti. Prva stvar koju sam odlučio bila je da se ne zajebavam više s lošim ocjenama u školi, već da ih sve popravim kada je to daleko jednostavnije nego podnositi sve posljedice loših ocjena.

Nakon nekoliko mjeseci moji zapisi su premašili više od stotinjak gusto pisanih stranica bez proreda i tankih margina. Odbacio sam prvih desetak stranica na kojima su bili početni dnevnički zapisi i prvi put to pokazao nekom drugom. Od nesvrhovitog, slučajnog zapisivanja tekst se zapravo pretvorio u roman. Naravno, prvo sam ga pokazao prijateljima s kojima sam provodio svaki dan, koji su se pojavljivali kao likovi u tekstu.

Svatko je reagirao na svoj način, imao svoje primjedbe, ali to mi nije ništa značilo naspram dvije reakcije koje su svima bile zajedničke. Prvo, iako su moji prijatelji bili dečki kojima čitanje nije bila jaka strana, a sa svakom knjigom za lektiru mučili su se po petnaestak dana, ono što sam napisao pročitali su munjevito, u dan-dva. To sam protumačio time da im je bilo zanimljivo, što i nije bilo čudno samo po sebi jer su se i oni pojavljivali u tom tekstu, a sve su druge likove znali. Prva reakcija dobivala je puno značenje tek u vezi s drugom. Svi, ama baš svi, komentirali su otprilike istim riječima: „Sve je dobro napisano, ali zašto je sve o meni izmišljeno?“ Ono što sam doživio kao kompliment bilo je što su svi bili uvjereni da je sve o svima drugima bilo istinito!

To je zaista bio kompliment. Ako su oni koji su poznavali stvarne ljude vjerovali da sam zbivanja samo zapisao, znači da je sve bilo maksimalno uvjerljivo. Spojeno s brzinom kojom su pročitali, suma sumarum, značilo je da sam to dobro napisao. Bez obzira na ostale primjedbe, više od toga mi nije trebalo.

Otprilike u to vrijeme u mom životu se ponovo pojavio Nenad Prelog, mlađi brat Zlatan Preloga. Točno se sjećam kako se to dogodilo…

OPIRANJE ZABORAVU


Pretpostavljam da se obraćam ljudima kojima je jasno zašto čitati knjige. No zašto je kupiti prije nego se pročita, a još više zašto je kupiti nakon toga? Nije li jednostavnije, a u svakom slučaju jeftinije, knjigu posuditi u knjižnici ili od nekog poznatoga? Zašto potrošiti novce da bi je se nabavilo, a zatim odvojiti prostor – kolik bio da bio – da bi je se čuvalo?

Odmah valja napomenuti da ima mnogo knjiga koje sam pročitao, pa znajući o čemu govorim mogu reći da je bilo šteta truda, da je šteta što su uopće objavljene, žali bože truda i papira. Naravno da takve knjige ne ulaze među one zbog kojih vrijedi trošiti prostor na policama, iako i one imaju nekakvu vrijednost u tome da se stekne pregled čega sve ima, kakve zablude mogu ljude zaluditi, da se dijagnosticira nevaljalo mišljenje ili niska razina ukusa, ispraznost ili blefiranje.

Velik broj knjiga koje sam pročitao bile su posuđene. Za jedan broj njih procijenio sam da su mi značajne, da bih nešto od njihova sadržaja želio usvojiti kao trajno znanje. U tim slučajevima potrudio sam se knjigu nabaviti na bilo koji način: kupiti, iskamčiti, dobiti zamjenom, sugerirati prijateljima što da mi daruju za rođendan... Nakon toga sam ih pročitao još jednom, ovaj put s podcrtavanjem, ispisivanjem primjedbi na marginama i ispisivanjem svojeg kazala na unutrašnjoj strani stražnjih korica s naznakama na kojim stranicama su za mene značajne teme. Na taj način je obrađena većina knjiga koje imam u osobnoj biblioteci koje smatram „stručnima“: sociologija, psihologija, filozofija, filozofija, politologija, povijest, komunikologija... Pored stručnih knjiga imam i dobar broj raznih monografija i albuma: likovnih, fotografskih, stripovskih, geografskih... To su naprosto lijepe knjige koje je prijatno povremeno ponovo prolistati, razgledati ili izvući s police kada se s nekim razgovara o onome što se u njima prikazuje. No zašto kupiti knjigu koja spada u literaturu, roman, zbirku pripovjedaka ili pjesama, nešto što se pročita jednom i najvjerojatnije nikada više?

Prvi je i osnovni razlog ako je riječ o knjizi za koju ste zainteresirani iz bilo kojeg razloga ili imate indicija da ju je vrijedno pročitati, a nema načina nabaviti je ikako drugačije. U knjižnici je lista čekanja tolika da nećete doći na red za dvije godine, nitko od poznatih je nema da bi je se moglo pročitati... Što drugo preostaje nego izbrojati novce u novčaniku i ocijeniti koliko vam je stalo da je nabavite?

Drugi je razlog ako pročitate knjigu i ocijenite da biste je kad-tad željeli ponovo pročitati. Za godinu dana ili deset godina, možda i kasnije, jednom kad odete u penziju... Nema garancija da ćete je tada moći ponovo naći, nabaviti. Najbolja garancija je ako je sačuvate u osobnoj biblioteci.

Sljedeći razlog je ako ocijenite da je knjiga takva da zbog nečega poželite da je pročitaju i vaši prijatelji, vaši najbliži... Najsigurniji način da se to dogodi je da im posudite (ili čak poklonite) knjigu. Poklonite li ili posudite ionako se najčešće svodi na isto, posuđene knjige se rijetko vraćaju. Ima naslova od kojih sam zbog toga vremenom kupio i više od desetak primjeraka.

Najvažniji uzrok zbog kojega se isplati kupovati knjige je zaborav. Zaborav je strašna pojava, sve briše, ali može se i protiv njega donekle boriti. Ima knjiga koje su mi pružile mnogo užitka, mnogo mi značile, a koje sam u potpunosti zaboravio, čak to i da sam ih ikada pročitao. Povremeno postanem svjestan tog procesa kad mi slučajno koja od njih dopadne u ruke, pa se prisjetim zaboravljenoga, s tim da povremeno nisam siguran jesam li knjigu zaista pročitao ili sam je pročitao do pola, pa odustao, ili sam samo svojevremeno mnogo slušao o njoj. Nasuprot tome, ako je koja od tih važnih knjiga na mojoj polici, svaki put kad mi klizne pogled po hrbatima ondje posloženih svezaka, prisjetim se – a, i to sam čitao! I obradujem se – aha, baš sam uživao! I prožme me odjek onih emocija kojima su me njene stranice navele da zatitram.

Poseban slučaj u okviru gornjega naročito dolazi do izražaja kod zbirki poezija i priča, a kadikad i kod romana. Kadikad mi se dogodi u gluho doba noći da ponovo poželim pročitati samo jednu pjesmu, samo jednu priču, samo jedan odlomak. Znam u kojoj su knjizi, znam otprilike i gdje su, znam kako ih pronaći. Kao ovisnik odjurim do kućne biblioteke (sve je u njoj posloženo po abecedi) i ako otkrijem da nedostaje knjiga za koju sam bio uvjeren da bi se ondje morala nalaziti padam u apstinencijsku krizu. No kakav užitak ako bez gubljenja vremena glatko pronađem ono čega sam se zaželio!

Neke knjige definitivno treba nakon nekog vremena pročitati ponovo. Ne samo da je kroz vrijeme većina onoga u njoj zaboravljeno, nego nakon nekog vremena dobre knjige i očitavamo na drugi način, pa je ponovljeno čitanje na neki način kao da čitamo prvi put.

Nekim ljudima je posjedovanje knjiga i način izražavanja osobnosti. Na isti način kao što odjeća govori o onome tko je nosi, naslovi u kućnoj biblioteci govore o karakteru i povijesti njihovog vlasnika. Izvježbanom oku već ovlašni pogled na hrbate knjiga govori da li su nabavljani po nekom sistemu ili naplavljeni slučajno, u kojoj mjeri jedno ili drugo, govore o interesima vlasnika, sistematičnosti i dubini kojom je zadro u pojedinu problematiku.

Oni što gledaju u dlan ili talog šalice za kavu ni približno ne mogu s tolikom točnošću i preciznošću procijeniti ikoga kao onaj tko baci pogled na kućnu biblioteku. Kod nekih ljudi je kućna zbirka knjiga produžetak njihovog ja. Kakvo je to ja kod onih koji imaju mnoštvo knjiga koje nisu pročitali, u drastičnom slučaju knjige od stiropora?

Pretpostavljam da se ne obraćam onima čije knjige pokazuju da su čitane. Po mojoj procjeni (koju bih mogao opširno elaborirati) kulturna osoba razvijene intelektualne znatiželje ima potrebu jednom mjesečno ili jednom na dva mjeseca neku knjigu i kupiti.

Posljednje, ali ne najmanje važno, kupovinom knjiga pomažete upravo onakvu literaturu kakvu volite i upravo onakve knjige kakve cijenite da postoje, opstoje i nove takve se pojavljuju. Izdavačima je prodaja knjiga jedan od najvažnijih najvažniji kriterija uspješnosti (iako je kod nas još i važnije može li naslov dobiti što veće donacije i sponzorstva), pa će prodavana knjiga na razne načine povući za sobom i sebi slične. Kupovinom knjige na tržištu na kojem se i bestseleri prodaju u nekoliko stotina komada utječete na odluke izdavača daleko više nego što bi se reklo na prvi i površni pogled.

Mora postojati još neki razlog zbog kojega nije dovoljno samo pročitati knjigu, nego je zavrijedilo i kupiti je, ali nema jačega od onoga ako netko sam osjeća tu želju i potrebu bez ikakvog obrazloženja. Pojava elektronskih knjiga u svemu tome u suštini će malo promijeniti, osim što će nam trebati manje prostora za pohranu onoga do čega nam je stalo.

Jedno od rijetkih predavanja iz gimnazije koje sam zapamtio za sva vremena bilo je na prvom satu tjelesnog odgoja, fizičkog odgoja, ili kako se to već tada zvalo, iako smo svi zvali samo „gimnastika“. Po školskom rasporedu moj se razred za gimnastiku spajao s jednim od paralelnih razreda. Djevojke su imale svoju profesoricu, a momke je vodio Ivan Kuzmić zvan - naravno - Kuzma.

Prvi put sam ga vidio kad je ušetao u razred i počeo govoriti odmah s vrata dok se galama još nije ni stišala. Govorio je „muški“, izravno, grubo i s povremenim blagim psovkama, onako kako se u to vrijeme i očekivalo od profesora tjelovježbe.

- Što vi mislite, kreteni, da je gimnastika manje važan predmet za koji se nije potrebno truditi?! Znam ja što mislite, mislite - vi ćete biti intelektualci, što vam je to potrebno?! Mislite: gimnastika, to bumo malo protrčali i igrali se loptom, nogometa…

- Što ovaj sere? - rekao sam Đeli Hadžiselimoviću koji je sjedio pored mene. Đelo je odabrao strateški dobro smještenu klupu u posljednjem redu gdje smo mogli kunjati ili igrati šnaps ako bi nam se prohtjelo, ali nismo mogli ništa jer se Kuzma govoreći ushodao po razredu i obilazio ga i prolazio uzduž i poprijeko.

- Upravo zato što ćete biti intelektualci, gimnastika vam je jako važna! Velik dio života, najveći dio svakoga dana, provoditi ćete sjedeći za stolom buljeći u knjige i prevrćući papire. Mislite - za to vam nije potrebno snažno, zdravo tijelo? Ljuto se varate! Upravo zbog toga vam je potrebno da se gibate, da se zdravo razvijete, održavate kondiciju… Mislite da je lako sjediti za stolom ako vas pri tome bole leđa? Nije dovoljno imati samo debelu guzicu, da ne žulja, potrebno je imati i jaki kičmeni stup da bi se to moglo izdržati!

Koliko sam se puta kasnije u životu sjetio njegovih riječi! Predavanje mu se oslanjalo na ono „u zdravom tijelu zdrav duh“, ali je išlo i dalje od toga konkretizirajući životne situacije u kojima ćemo se neizbježno naći, a u kojima će dosezi na raznim područjima ovisiti o spremnosti i mogućnostima fizičkog organizma.

Mislio sam da me se sve to nimalo ne tiče. Imao sam metar i osamdeset i četiri centimetra, bio u odličnoj kondiciji, odgovarajuće snažan i vrlo izdržljiv. Bio sam uvjeren da ću samo još dalje rasti i jačati. Kuzma se obradovao kad me je prepoznao među svojim učenicima. Prisjetio se da me je uočio kako sam igrao rukomet za školu na nekim osmoškolskim utakmicama i zapamtio me, pa me je odmah uvrstio u gimnazijsku rukometnu reprezentaciju. Dečki su igrali vraški dobro. Udarna snaga bili su oni iz četvrtih razreda, ali smo se Zdravko Zorko i ja, iako još u prvom razredu, mogli s njima nositi. Zdravko je kasnije igrao rukomet čak u reprezentaciji Jugoslavije, desetljećima bio značajni trener i izbornik, a mislim da je i dalje značajna osoba u hrvatskom rukometu, ako nije već u penziji. Moram priznati da ja nisam odviše revno trenirao. U to vrijeme je uvijek bilo nešto značajnije zbog čega sam propuštao i treninge i utakmice. Kuzma je ipak ocijenio da sam talentiran i zalagao se za mene među prvima kada su me počeli pokušavati izbaciti s gimnazije. Te godine je gimnazijska ekipa izborila odlazak na europsko srednjoškolsko prvenstvo negdje u Njemačkoj ili Francuskoj, ne sjećam se točno. Direktor gimnazije, pozivajući se na ocijene, vladanje i neopravdane izostanke s nastave, zabranio je da i ja idem. Iz protesta sam sasvim prestao odlaziti na treninge, a kad su se dečki vratili s prvenstva ovjenčani titulom prvaka Europe, nisam imao osjećaj da me se to imalo tiče.

U mladosti sam se stalno bavio nekim sportom, ali nisam mislio da sam sportski tip. Znao me je ponijeti žar igara s loptom, ali zapravo sam najviše volio trčanje i to najviše ono usamljeničko, na duge pruge. Napravio sam nebrojeno krugova oko Srednjoškolskog igrališta i nebrojeno puta pretrčao od početka Tuškanaca do Cmroka. Imao sam svoj tempo kojim je tijelo ubrzo postajalo automat koji je samo grabio, a ja sam se nesmetano mogao posvetiti svojim razmišljanjima i tako sam mogao trčati beskrajno. Obično sam prestajao kad više nije bilo vremena, a ne zato jer sam se umorio.

Možete zamisliti moje iznenađenje, ili - bolje - ne možete ni zamisliti moje iznenađenje kada sam se jedne noći dok sam još išao na fakultet probudio usred noći da odem na zahod i nisam se mogao ni pomaknuti. Iznenađenje je slabo rečeno. Zaprepaštenje. Htio sam se ustati i naprosto nisam mogao. Ležao sam u mraku na leđima kao onaj Kafkin kukac i nisam mogao shvatiti što se događa. Bio je tu i bol u sredini leđa, jači od bilo kojega koji sam ranije osjetio, ali od zaprepaštenja na njega nisam obraćao previše pozornosti. Mislio sam da sanjam. Potpuno nepripremljen na tako nešto ležao sam obliven hladnim znojem. Što se dogodilo? Zar se više nikada neću moći pomaknuti?
Polako sam se pribirao. Trebalo mi je valjda sat vremena da se stišćući zube od bola uspijem osoviti na noge i nekako odteturati do zahoda. Kad sam se svalio nazad na postelju od umora sam odmah zaspao.

Ujutro sam se probudio zdrav zdravcat, kao da se ništa noću nije dogodilo. Ipak sam otišao do doktora i poslali su me da rendgenski snimim leđa. Sa snimkama sam otišao specijalisti koji me se odmah prisjetio jer sam dva-tri tjedna ranije bio kod njega dovevši svog osamdeset i petogodišnjeg pradjeda. Doktor je ovlaš pogledao ime na papirnatoj omotnici iz koje je izvadio metar na pola metra velike razvijene filmove, prikačio ih na osvijetljeno mutno staklo i zadubio se u proučavanje. Zabrinuto je kimao glavom:

- Gadno!... Gadno!... Ali nemojte se odviše brinuti. U njegovim godinama tako nešto je sasvim prirodno i očekivano…

Prekinuo je spazivši moje blijedo lice i shvativši zabunu naglo ušutio i progutao knedlu. To što me je kasnije pokušavao tješiti više nije imalo nikakvog učinka.

Konstatirao je da imam na kičmi skoliozu i spondilozu i još nekoliko „oza“, iznenađujuće rano za svoje godine i u iznenađujućoj mjeri. Odakle to? Jedino moguće objašnjenje izviralo je iz one godine kada sam u sedmom razredu osmoljetke porastao više od dvadeset centimetara i počeo se intenzivno baviti veslanjem. Mnogo smo radili s utezima, natjecali se tko će teže podići, pravili po stotinjak čučnjeva s trećinom svoje težine na ramenima, kadikad to povećavali na pola težine… Mlada, još mekana istegnuta kičma teško je to mogla podnijeti bez trajnih posljedica. Bilo je to udarničko vrijeme kada se gledalo samo na postignuća, a o zaštiti na radu i sličnim stvarima gotovo se uopće nije razmišljalo, a kamoli o zaštiti u sportu. Tako mogu reći da su mi leđa žrtva sporta, ali prekasno je bilo kajati se. Preostalo mi je samo pobrinuti se da se degenerativni procesi uspore i naučiti kako živjeti s tim.

Leđa su mi kroz život priuštila mnogo patnje i bezbroj sam se puta prisjetio Kuzminih riječi, upravo zato ih do danas nisam zaboravio. U više navrata sam proveo ne pomaknuvši se po desetak dana, mjesecima spavao na ravnom, tvrdom parketu, naučio sam koje pokrete moram po svaku cijenu izbjegavati da se ne ukočim. Nosim svoja leđa kao bolnu ciglu, kao da sam neka nakaradna kornjača. I smanjujem se.

Pršljenovi se izvijaju, hrskavica između njih se stanjuje, tamo gdje bi trebalo biti podmazano stvaraju se kristalići, gravitacija me stlačuje, nekoć ravna linija kičme vijuga na obje strane…

Maloprije sam se otišao izmjeriti. Visok sam sto sedamdeset sedam i pol centimetara. Da li se trebam radovati što neću živjeti dovoljno dugo da budem jedan od onih sasušenih skvrčenih starčića? Usput sam izmjerio još nešto. I to se smanjuje. Ne znam koliko, nisam izmjerio i zabilježio početne vrijednosti, ali nema sumnje da se smanjuje. U cjelini polakše se dižem, usporeniji sam, nesigurniji na nogama, učas se umorim. Moja dobra prijateljica Sonja Manojlović ima sjajan naslov jedne svoje zbirke pjesama kojeg se sve češće prisjećam. Naslov je tako dobar da me svako malo navede da ponovo prelistam cijelu zbirku. „TAKO PROLAZI TIJELO“.

Knjiga je debela, a odlomak je kratak. Odlomak je šokantan, ali u knjizi nije. Naime, knjiga je prepuna takvih odlomaka, a cijela je daleko šokantnija od njega, pa kad se na njega naiđe u njoj lako je preći preko njega kao da nije ništa posebno ni značajno.

U jednoj od priča jedan od likova kaže ovako (a dalje se radnja odvija u tom smislu):

- Trebaš samo znati vrhunsku tajnu svih muškaraca, onu zbog koje bi se rađe ubili nego da priznaju! - Muškarci su zapravo drkađije! Ma kakvi jebači?! Mastur-batori! Što misliš, kada im jaja prorade? U četrnaestoj, petnaestoj ili ranije. A kad ga prvi puta umoče? U dvadesetoj ili kasnije. Ono, ako, dva-tri puta ranije ni ne računamo. A što rade u međuvremenu? Drkaju, drkaju i drkaju! I to im se osladi za vječita vremena. I kasnije kad jebu, koja im je omiljena maštarija pritom? Da drkaju! Navedi muškarca da drka, i tek tada će potpuno uživati. Ako se ne da, natjeraj ga - i postat će ovisnik o tebi. Izdrkaj mu sama i voljet će te!

Odlomak djeluje šokantno zato jer je drastičan, ali i zato jer je pored te drastičnosti zapravo istinit.

Zapadna civilizacija, u koju i mi spadamo, nije egzotični tropski otok na kojemu mladež veselo stupa u seksualne odnose čim spolno sazri. Ne živimo više u vrijeme kad su se djevojke udavale s trinaest, četrnaest godina, a momci sa šesnaest, sedamnaest… Kod nas se ide na vjeronauk, propagira čednost prije braka (a brak odgađa u nedogled), djeca odrastaju u spolnom neznanju, plaši ih se spolnim bolestima i nadzire da bi sama što manje saznala, umjesto znanja puni ih se predrasudama i tovari opterećenjima… Od razdoblja kad se jave spolne potrebe do onoga kad se počnu zadovoljavati treba se dugo načekati, a svaki dan tog odlaganja nije lako izdržati. Senzacionalistički izvještaji o onima koji se vrlo mladi odaju razvratu nisu pokazatelj općeg stanja, nego napuhavanje iznimaka da bi se moralizatorski i dušebrižnički obeshrabrilo ostale. …43% ispitanika prvo seksualno iskustvo imalo prije 16. godine, a njih 16% s 14 godina ili manje. Nemojte se šaliti! Kako je uopće definirano „prvo seksualno iskustvo“? Nasrtajem pedofila? Je li to poljubac? Je li to odlazak u bordel u pratnji oca ili strica, kao u klasičnom građanskom društvu? Ako i jeste bilo nečega što bismo mogli prihvatiti kao „prvo iskustvo“, koliko vremena je proteklo do drugoga? Iz vremena svog odrastanja sjećam se vršnjaka koji su ponosno tvrdili „ja sam jebao!“ i živjeli na slavi te tvrdnje godinama.

Kako to mladež izdržava, psihički i fizički? Bježe u maštarije i masturbaciju.

Za profiliranje seksualnog karaktera prvi je, formativni period najvažniji. Danas je možda najteže jer su mediji prisutniji i erotiziraniji nego ikada ranije, ali u suštini je tako već nekoliko generacija, gotovo cijelo stoljeće. Osvrnite se oko sebe - što vidite? Mnoštvo masturbatora, sve same drkađije! Pravog jebača jedva da ima na vidiku… Naravno, kad je iskustvo formativnog seksualnog perioda dominantno vezano uz buljenje u ilustrirane erotske magazine i pornografiju na ekranu. Biljka koja iskrivljeno raste teško će se kasnije ispraviti.
Ako su muškarci seksualno primarno masturbatori, što je sa ženama? Nije daleko od pameti da rezultat mora biti posljedica istog uzroka - seksualnog osujećenja u okviru društva maksimalnog erotskog izazova.

Počeo sam s knjigom koja priča priče na tragu traženja odgovora postavljenim pitanjima. Knjigu je možda moguće naći u ponekoj knjižnici, ali srećom se može nabaviti još nekoliko primjeraka… Uspomene urednika erotskog magazina - tko će znati više od urednika erotskog magazina?

Baka mi je svako jutro pripremala što ću obući i nikada nije zaboravila napomenuti da svakodnevno valja promijeniti donji veš jer „što bi bilo da te na ulici zgazi auto, odvezu te na Hitnu pomoć i ondje vide da imaš posrane gaće!“ Time mi je poručivala da je nečisto rublje daleko strašnije od toga da me zgazi auto, da me odvedu na Hitnu pomoć, a čak i da sve to ne preživim manje je važno od toga da se ne osramotim.

U ljeto između petog i šestog razreda roditelji su me poslali „s kolonijom“ na more. Ne znam je li to organiziralo društvo „Naša djeca“ ili bjelovarska općina, a nije ni važno. Važno je da je to tada za djecu s kontinenta bila rijetka prilika da uopće vide more, a ni odrasli ga nisu češće viđali. Na more se tada išlo kao na hadžiluk. Običaj je bio da se po povratku donese flaša morske vode, sasušena zvjezdača ili trokutasta školjka periske, što se čuvalo kao dragocjenost i izlagalo na vidljivom mjestu u staklenoj vitrini kuhinjskog kredenca. Nasuprot svemu, bilo je to prvi put da me kane odvojiti od majke i oca, a da neću biti s bakom i djedom, i nimalo me nije privlačilo, ali nisam nalazio djelotvornog argumenta kojim bih naveo roditelje da se predomisle. Ne mogu opisati koliko sam bio loše volje dok su u kofer spremali odjeću i sve što bi mi moglo zatrebati, a baka je dometnula još petnaest komada gaćica da imam dovoljno da svakog dana mogu odjenuti čiste.

U svakoj je smjeni stotinjak djece pod nadzorom nekoliko odgajatelja provodilo po dvije sedmice u kući u Kaštel Kambelovcu. Ono što mi je prvenstveno išlo na živce bio je kolektivizam, iako tada nisam imao naziv za to. Svi smo trebali ustati u isto vrijeme, ići na doručak zajedno, ići na kupanje u koloni po dva, vraćati se zajedno s kupanja, u isto vrijeme ići na spavanje… Jedno od obilježja kolektivizma je da se stalno nekoga čeka. Ne može se ići na doručak dok se i posljednji ne probudi, ustane i obuće, ne može se ići na kupanje dok se i posljednji ne priključi, nema povratka s kupanja dok se i posljednji ne izvuče iz vode… Pola dana provodili smo u čekanju, pri čemu je onaj tko je bio revniji i poslušniji čekao više. Omrznuo sam kolektivizam za vječna vremena.

Jedino što mi je olakšavalo taj režim bila je Nena Markovac. Nenu Markovac sam ondje vidio prvi put i mislio sam da je ona nešto najljepše što sam ikada vidio. Bila mi je tako lijepa da sam uživao gledati je i pored nje mi nije bilo ni najmanje dosadno. Na moju sreću i njoj sam ja bio drag, pa smo od prvog dana kad su nas tjerali u „kolonu po dva“ stajali jedno pored drugoga, a dok smo hodali držali smo se za ruke, što mi je bilo neobjašnjivo slatko. Na kupanju smo nastojali biti zajedno, u blagovaonici smo sjedili jedno pored drugoga… Uskoro su nas svi naokolo počeli zafrkavati da smo „cura i dečko“, ali se na nikoga nisam mogao naljutiti jer mi je to podbadanje zapravo bilo prijatno.

Najgora stvar na boravku na moru s kolonijom bile su starije djevojčice predvođene zloglasnom Brankicom. Njih pet-šest bile su za glavu veće od mene, jače i brže i nisam im mogao ni pobjeći ni obraniti se. One su zaključile da sam ja vrlo sladak, odvlačile me kad god su prohtjele, okružile me i igrale se sa mnom. Govorile su mi da sam njihova lutkica, češljale me i dirkale, pokušavale su me maziti dok sam se ja otimao i pokušavao pobjeći na sve načine. Govorio sam im svašta, vrijeđao, prijetio i molio, ali moje opiranje kao da ih je još više razgaljivalo da budu još upornije.

Najbolji dio dana bio je nakon ručka, takozvani „popodnevni odmor“. Svi smo se rasporedili po krevetima, pokrili plahtama do brade, odgojitelji su naš obišli i izgubili se svojim poslovima, a mi smo nakon toga bili slobodni dva sata. Brankica i njena banda koristile su to da provale iz ženske spavaonice, zgrabe me, odvuku i maltretiraju sve dok se odgojitelji ponovo ne pojave na obzorju. Najbolji dio dana bio mi je najgori.

Otprilike desetog dana sam ih preduhitrio, skotrljao se pod susjedni krevet, pod krevetima otpuzao na drugi kraj spavaonice, a odande na jedna vrata van dok su one na duga nahrupljivale unutra. Sakrio sam se u sklonište za metle ispod stubišta gdje me je čekala Nena Markovac i uživali smo daleko od svih. Furije su pobješnjele kad me nisu vidjele niti je itko znao gdje sam nestao. Bile su dovoljno pametne da odmah potraže Nenu Markovac, a kad su otkrile da je i ona iščeznula, bjesnilo je eskaliralo u ludilo. Nas dvoje smo najviše uživali slušajući njihovu nemoćnu ciku dok su pretraživale kuće od tavana do podruma. Čak su otvorile i vrata spremišta za metle, ali smo mi bili tako dobro skriveni u najdaljem uglu da nas nisu spazile. Koliko ih je jedilo da sam im izmakao, još više ih je kinjilo što su znale s kim sam i da nam je dobro.

Kada sam se napokon vratio u spavaonicu i prišao svom krevetu, neposredno prije nego će prvi odgojitelj gurnuti glavu kroz vrata da provjeri je li sve u redu, zatekao me prizor koji me je zgromio. Svi ostali su ležali na svojim krevetima pokriveni do brada, a na mom krevetu su bile razastrte sve moje prljave donje gaćice, desetak njih, uredno posložene tako da je ono „žuto naprijed, a smeđe pozadi“ bilo u sredini, okrenuto prema gore, pravilno raspoređene. U prvi mah je izgledalo kao da su mi se po krevetu raširili lopoči. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. Skrivao sam prljavi veš na dnu kofera, bijesne furije nisu znale kako mi se osvetiti, pa su mi prekopale stari, našle ono što sam sakrivao i izložile to na vidjelo. Presjekao me taj prizor kao da me munja proparala, jedva sam napravio sljedeći korak. Zemljo, otvori se i progutaj me! Nebo, sruši se i zdrobi sve! Svi uokolo promatrači su što ću. Razlog zašto ih nisam na mjestu pobio bio je što ih je bilo više i svi su bili za glavu veći od mene. Na znam od kuda sam sakupio snagu da učas pokupim svoju sramotu, gurnem je pod poplun kojim sam se i sam pokrio i u sljedećem trenu je odgajatelj već šetao između redova kreveta.

Trudio sam se da ne vrištim i ne rasplačem se, svjestan da bi tek tada beštije likovale. Taj užitak im nisam želio priuštiti. Osjećao sam jedino da bih se odmah želio naći što dalje, da ondje ne mogu ostati ni trenutka više, ali nažalost mi ništa drugo nije preostalo. Da je onda bilo telefona odmah bih nazvao roditelje da dođu po mene. Kaštel Kambelovac je bio predaleko od Bjelovara, a ja bez novaca, pa nije bilo načina da se sam vratim. Razmišljao sam o tome da se smjesta zaputim pješke, ali dok se odgojitelj još vrzmao naokolo stigao sam se predomisliti. Morao sam ostati zajedno sa svim tim ljudima koji su mi se omrznuli još sedam dana.

U tih sedam dana sedam stotina sedamdeset i sedam puta sam naučio sve o sramoti. Prijetnja sramotom je jedna od najsnažnijih kočnica kojom se kontrolira najveći broj ljudi. Povijest je prepuna ljudi koji su radije umrli nego se osramotili. Bio sam osramoćen, ali nisam sam osramotio, nego su me osramotili. Prvo otkriće bilo je da sam to preživio, da mogu i dalje živjeti koliko god bilo gorko.

Preživjevši, počeo sam i razmišljati. Što ostali rade sa svojim prljavim rubljem? U koloniji nije bilo organiziranog pranja odjeće i veša, neke su starije djevojčice prale svoje krpice i sušile ih po konopcima u vrtu, ali većina ostalih (a dječaci svi), nisu to radili. Dakle, velika većina ostalih mora da je također imala po svojim kuferčićima i torbama iste tajne zalihe kao i ja. U čemu se ja razlikujem od ostalih? Po tome što je moja tajna izišla na vidjelo, a njihove nisu. Kao da oni ne seru i pišaju kao i ja!

Izašli smo na dvorište pred kuću nakon popodnevnog odmora. Gnjusna Brankica i njene gadure bile su na uobičajenom mjestu ispod smokve i zurile. Prošao sam pored njih ni ne pogledavši ih. Vjerojatno su osjetile da je vrag odnio šalu. Da mi je ijedna prošla, krvi bih joj se napio! Možda su mislile da su se dovoljno osvetile, a možda me je čuvala i aureola sramote zbog koje su se svi oko mene razmicali.

Uskoro sam otkrio i jednu prednost sramote - svi su me izbjegavali. Nitko se nije htio pokazati u društvu posranca. Na zafrkantske primjedbe koje su neprekidno dolijetale sa svih strana nisam se osvrtao, pa su i one uskoro presahnule. Jedva sam dočekao da me svi ostave na miru.

Jedino mi je bilo stalo do Nene Markovac. Klecavih koljena i suhih usta prišao sam joj prvi put nakon što je sramota pukla. Nisam znao da li je već čula ili nije, ali po njenom napetom držanju sam shvatio da jeste. Pružila mi je ruku i povela me na začelje kolone koja se zaputila prema kupalištu. Ništa nije rekla i nikada „ono“ nismo spomenuli. Da nije nje bilo, ne znam kako bih preživio.

Dobar čovjek je onaj koji bi posljednji komad kruha podijelio s onim kome je potrebno ne tražeći ništa za uzvrat. Još bolji čovjek je onaj tko bi gladnome dao cijeli posljednji komad kruha, zanijekavši da je i sam gladan. Onaj kojeg smo ocijenili kao „još bolji čovjek“ nesumnjivo je dobar čovjek, a prema njemu je onaj kojeg smo na početku nazvali „dobar čovjek“ naprosto samo čovjek, kao što su i dvije mačke koje složno dijele isti komad mesa naprosto samo mačke, ni dobre ni loše.

Loš čovjek je onaj tko bi sam pojeo kruh, iako je već sit, uživajući ako ga pri tome gleda netko tko je gladan.

Loš čovjek je po tome samo biološki čovjek, a po ljudskim mjerilima je nečovjek.

Koliko god izgledalo da govorim o krajnje pojednostavljenim hipotetskim primjerima, upravo takvi primjeri su surova stvarnost za velik dio čovječanstva na velikom dijelu svijeta. No to ne znači da nisu primjereni i za ostatak svijeta. Na ostalom dijelu svijeta, na njihovu/našu sreću, ljudi nisu prisiljeni da im se život vrti oko komada kruha, životne situacije su daleko složenije, zamaskiranije, ali u suštini je svugdje isto.

Prijatelj je onaj tko bi s prijateljem podijelio ne samo posljednji komad kruha ne tražeći ništa za uzvrat, nego je spreman ponoviti to koliko god puta bilo potrebno, a i kad nisu zajedno brine da li njegov prijatelj ima štogod za pojesti i veseli se ako zna da ima.

Po tome ispada da prijatelj može biti samo dobar čovjek.


Loši ljudi nisu i ne mogu nikome biti prijatelji, a kako je prijateljstvo uzajaman odnos, niti ne mogu imati prijatelja.


Na onim dijelovima svijeta u kojima je razlika između bogatih i siromašnih velika, a siromašni nisu u opasnosti da bi umrli od gladi, već samo prepoznavanje što je posrijedi je složenije i lakše je pogriješiti. Nemoguće je i besmisleno, nepotrebno, podijeliti bogatstvo kao što bi se podijelio posljednji komad kruha. Dobar čovjek i prijatelj se prepoznaju na druge načine.

Dobar čovjek neće uzeti ono što nije njegovo i što nije zaslužio, a dati će koliko može komu je potrebno. Prijatelji će se pogostiti ribom, a zatim će onaj koji zna podučiti kako se lovi riba onoga koji još ne zna. Onaj koji će ugostiti samo onoga tko mu može uzvratiti nije prijatelj, nego trgovac. Trgovci ne mogu imati prijatelje, nego samo mušterije, partnere ili konkurenciju.

No i u svili i kadifi suština ostaje ista: samo dobar čovjek može biti prijatelj, loš čovjek ne može imati prijatelja, a čovjek bez prijatelja je zapravo nečovjek.

propast


Costa


concordie






Vijest o nesreći luksuznog turističkog broda, kruzera Costa Concordia, doživio sam tim dramatičnije što sam prije petnaestak dana sišao s MSC Magnifice, plovila jednakog formata. Gotovo je nevjerojatno koliko je to veliko! Ti su brodovi poput SuperAndrije iz Sigeta, ogromni, a uz to još ne da se miču, nego jure. Pored toga, fascinantno je koliko su složeni, sofisticirani, na njima su sva čuda najsuvremenije tehnologije, nema čega nema, a organizaciono su primjer savršenstva.

Da takav brod nastrada prvenstveno je nevjerojatno, ali - kao što smo vidjeli - i nevjerojatno se može dogoditi.

Žao mi je i što i ovaj primjer dokazuje nešto što sam u pet godina postojanja ovog bloga nekoliko puta pokušavao objasniti. I najveće zamisli, poduhvati ili stvari mogu propasti zbog male pojedinosti, sitnog previda, koji se tek u završnici pokažu krucijalni. Utoliko ne mogu propustiti ovaj slučaj kao školski primjer.

Suvremeno kruzeri poput Costa Concordie građeni su tako da praktički ne mogu potonuti. Ni torpedom ih se ne bi uspjelo poslati na dno. Možda bi izravni sudar dva takva plovila mogao imati takav učinak, ali su višestruki navigacioni sistemi nabrušeni da je tako nešto isključeno. Možda bi neka superoluja mogla biti pogubna, ali je povezanost sa satelitskim meteorološkim nadzorom takva da svaku vremensku nepogodu brod može pravodobno izbjeći.

Costa concordia i MSC Magnifica napravljene su s Titanikom na pameti tako da isključuju mogućnost sudara i mogućnost potonuća.

Ono što graditelji očito nisu imali na umu je mogućnost nasukavanja.






Ovo što slijedi nije „funny video“. To je početak katastrofe gledan iznutra.



Ova nesreća ima i dobru stranu - u narednom periodu će putovanja na takvim luksuznim kruzerima jako pojeftiniti.




P.S. - Po noći sam postavio ovaj post i uključio na njegovu kraju filmić od nekoliko minuta koji sam pronašao na YouTubeu. Filmić pokazuje u neprekinutom kadru kako sav nepričvršćen namještaj, a ima ga sva gomila, klizi s jedne strane na drugu kako se brod naginje, zajedno s ljudima koji se nisu uspjeli prihvatiti za išta učvršćeno. Ujutro sam išao pogledati komentare i otkrio da je filmić u međuvremenu uklonjen. Kompanija čija je Costa concordia je vjerojatno nekako nagovorila onoga tko je postavio filmić da ga ukloni. Što da sad napravim? Uklonim taj dio posta? Ipak, za sada, neka i dalje ostane kao pokazatelj kako oni koji imaju načina (čitaj - novaca) utječu na informacije koje kolaju i sliku svijeta koje javno mnijenje na osnovu njih stvara.

P:S.2 - Pronašao sam isti klipić na drugom mjestu...

RAZDIRANJE



Tri mjeseca nakon što sam se oženio zazvonio je telefon na mom radnom stolu. To je vrlo dobra prva rečenica, vraški dobra. Ne znam da li bih i sam mogao napisati tako dobru prvu rečenicu.

S druge strane linije začuo sam prijatan, nepoznati ženski glas. Kao druga rečenica to je odlično, ne može bolje. Ono - čitatelj zamisli prijatan, nepoznati ženski glas i sav se naježi kako sam se i ja naježio.

Nepoznata žena prijatna glasa tražila je upravo mene. Odmah sam se razbudio. Da, ja sam, izvolite… Pristojno se predstavila i započela svoju priču: ona je Njemica, studirala je slavistiku, magistrirala, jedna prijateljica joj je donijela jednu knjigu koju sam objavio, pročitala je, oduševila se, naposljetku je napisala magistarski rad o mojoj knjizi i meni kao književniku. Sad je u Zagrebu i rado bi me upoznala. Za treći odlomak ovo je sasvim dovoljno jer objašnjava neočekivani telefonski poziv i time smo već zašli u radnju.

Da nije bilo jedva primjetnog stranog naglaska u njenu glasu ništa joj ne bih vjerovao, a da glas nije bio tako prijatan ne bih olako pristao da se nađemo na kavi. Trebalo bi me duže nagovarati. Dogovorili smo se naći naredne večeri u kafiću „Velvet“ u Dežmanovom prolazu.

Naredne večeri, malo prije dogovorenog vremena sjedio sam na dogovorenom mjestu. Bila je ugodna ljetna večer, ljudi su jedva dočekali da mine sparina i masovno izašli na ulice, pa je uokolo sve vrvilo dobro raspoloženim, dotjeranim i minimalno obučenim mladim ženama. Gradom su se širile dobre vibracije.

Od telefonskog poziva iz prve rečenice proteklo je već dvadeset i četiri sata pa sam se stigao pribrati. Očekivao sam da će se pojaviti neka otromboljena slavistica s debelim staklima naočala i ovješenim sisama i počeo zdvajati nad vlastitom sudbinom. Uokolo mene sve jedna ljepša ženska od druge, a mene čeka sastanak s tako jednom repom koja će me gledati s obožavanjem i htjeti razglabati intelektualnu problematiku. Pored toga, kod kuće me čeka slatka zaljubljena mlada supruga - koji me vrag naveo da pristanem? Odlučio sam pomiriti se sa sudbinom, platiti ću joj piće, pristojno ću odgovarati na pitanja, izdržati sat vremena i tako se iskupiti za vječna vremena.
Iznenada sam primijetio da se iz pravca Ilice primiče ženska prilika koja je odskakala od svih ostalih. Bila je odjevena u nekakvu ogromnu plahtu koja je dopirala gotovo do poda, nešto između grčke toge i arapske pustinjske odjeće, to se uvijalo i kovitlalo oko nje da je potpuno skrivalo sve oblike. Nedostajala je samo burka da ugođaj bude kompletan. Jedva sam se othrvao porivu da ustanem i pobjegnem.
To nešto je stalo na drugoj stani ceste i ogledavalo se tko sjedi za stolovima. Slutio sam da je to moja huda sudba, božja kazna što sam zapostavio mladu suprugu, pa sam podigao ruku i mahnuo. Da nisam to napravio ionako bi me vjerojatno prepoznala po nekoj od fotografija na poleđina i klapna knjiga.

Krenula je pravo prema meni i kad je bilo otprilike točno posred ceste zapuhnuo je vjetar sa Sljemena, tkanina se na trenutak pripila uz tijelo i koliko god da je to kratko trajalo uspio sam se iznenaditi kako se vitka i privlačna figura ocrtala ispod tog čadora. Usprkos cipelicama ravnih potplata uočio sam da su joj noge duge i pravilne. Oho-ho! Ustao sam da je dočekam.

Pružila je ruku i službeno smo se upoznali. Lice joj je bilo kao isprano, bez ijednog zrnca kozmetike, kosa masna i ispremiješanih nepočešljanih vitica, padala je tako da joj je gotovo prekrivala oči. Sjela je tako da joj je svjetlost dolazila s leđa, pa sam je vidio samo kao siluetu. Začudilo me sve to. Ženske se obično dotjeraju kad se idu upoznati s bilo kojim muškarcem. Čak i najružnija će se barem počešljati makar je očekivao prodavač osiguranja, ali ova ne da se nije uredila, nego je izgledalo da se namjerno zakrabuljila u strašilo. Ludača! – bio je prvi dojam.

Započeo sam konverzaciju vrlo konvencionalnim pitanjem – kojim dobrom se našla u Zagrebu? Dobila je stipendiju na godinu dana da sakupi materijale za doktorski rad. Lijepo. Koliko dugo je već u Zagrebu? Gotovo godinu dana, boravak joj se približio kraju, pa je poželjela da me upozna prije nego ode. Dobro, ali kad je već došla u Zagreb sa željom da me upozna, zašto me nije potražila odmah na početku?

Malo se krzmala prije nego je odgovorila. Naravno da joj je to bila prva želja. Međutim, koga god je upitala kako da me pronađe, svi su se užasnuli i skandalizirali. Mene! Pa zar ona ne zna tko sam ja? Ne zna, pa su se potrudili da joj objasne. Sve najgore! Bog te sačuvao da se takvom pojaviš i na obzorju! I to su joj govorili svi od reda...

To mi je zvučalo prihvatljivo. Znam da sam momak na lošem glasu u ovom gradu, a u to vrijeme je to bilo još izraženije. Iako mi nije rekla mogao sam pretpostaviti da se kretala po Sveučilišnoj knjižnici, Filozofskom fakultetu, Akademiji, Društvu književnika... Znam što oni koji su ondje zasjeli misle o meni. Tko se ne bi prepao? No kako je onda ipak sakupila snage da me potraži?

Ponovo je oklijevala prije nego je odgovorila. Godinu dana koje je provela ovdje bile su dovoljne da shvati kako su svi koje je sretala jedan nepregledan niz idiota, da su to krugovi glupana koji glume autoritete, veličine i značaj, splet mediokriteta, hoštaplera i blefera. Pa kad je već shvatila da su svi debili, pomislila je – kad su sve te nakarade suglasne da sam netko koga valja izbjegavati, možda je zavrijedilo da me ipak upozna? Kako joj je to sijevnulo, tako nije htjela da napusti Zagreb a da me ne vidi.

NJena priča me oraspoložila i potpuno sam zanemario kako izgleda. Sjajna cura! Vidjevši da na život i ljude gledamo isto počeli smo pričati kao da se oduvijek znamo. Za desetak dana se vraća u Njemačku, ondje je čeka zaručnik, čim se vrati prirediti će vjenčanje. Ja sam joj povjerio da sam se nedavno oženio, da mi je supruga trudna, da se vrlo veselim djetetu... Nismo ni primijetili kako je došlo vrijeme za zatvaranje kafića u kojem smo sjedili.

Naposljetku su nam konobari izvukli stolice ispod stražnjica, pa smo se morali pokrenuti. Ponudio sam da je odvezem do kuće gdje je stanovala, ali mi se nikako nije rastajalo od nje, a niti njoj od mene. Umjesto da sjednemo u auto uspeli smo se na Gornji grad i krenuli lutati uzduž i poprijeko srednjevjekovnih ulica. Imao sam osjećaj da sam sreo srodnu dušu na kakvu nisam naletio u životu. Da me nije čekala trudna voljena supruga odmah bih je odveo kući i više je nikada ne bih pustio.

Desetak godina ranije bio sam upleten u neke političke sukobe. Strana za koju sam se opredijelio je temeljito poražena. Doći u političku nemilost ima višestruke neugodne posljedice, od kojih se neke očituju na iznenađujućim razinama i mjestima. U prvom redu, oni koji se time okoriste pričaju o gubitnicima sve najgore. U drugom, velika većina onih kojima si ikada u životu išta dobro napravio, nečim ih zadužio ili ste bili u bliskim ili samo dobrim odnosima takmiče se s onim prvima u ocrnjivanju da bi otklonili moguću optužbu da su ti i dalje skloni. Najveći dio ljudi koji te niti pozna niti znaju o čemu se zapravo sporilo slušaju što im se govori, iskazuju svoju revnost time da to dobro nauče i dalje prenose. U tom javnom linču se potpuno gubi meritum spora, činjenice se brišu, izmišljaju i prekrajaju po potrebama priče, a na kraju ostaje samo opće uvjerenje javnog mnijenja da si takva stoka od čovjeka da si zaslužio sve što te je snašlo i da te svatko pljune. Ono što me je veselilo u svemu tome bilo je da očigledno u priči koja mi se kači ima i dio da sam opasan sa ženama, pa je moja sugovornica, kad se napokon odvažila da se susretnemo, za svaki slučaj poduzela sve da se nagrdi, otprilike onako kako su u srednjem vijeku na područjima pod turskom vlašću roditelji krščani često sakatili i ožiljcima nagrđivali izrazito lijepe kćeri da ih janjičari ne bi ugrabili, a age ostavili na miru.
Usprkos svemu što je poduzela, nisam mogao ne primijetiti kako moja nova poznanica ima milo lice, slatke usne, lijepe oči, a rendgenskim pogledom prodro sam u balu tkanine kojom se omotala. Uopće nisam sumnjao – to je preslabo rečeno – bio sam uvjeren da bi nam se i tijela slagala kao što su se duše razumjele. Bio sam uvjeren da se zagrlimo da nas više ništa ne bi uspjelo razdvojiti.

Napokon smo već padali s nogu i nije preostalo više ništa nego da je odvezem ondje gdje je stanovala. Vozio sam polako kroz pusti grad, ali nikada brže nisam stigao od jednog kraja na drugi. Zaustavio sam nedaleko njene kuće, izašli smo i otpratio sam je do ulaza. Pred ulazom smo stajali i pričali i nikako da kažemo posljednju riječ. Onda smo krenuli u novu šetnju oko njenog kvarta, jedan krug, pa drugi, pa treći... Mislio sam: ona je došla u Zagreb prije godinu dana, to je otprilike tri mjeseca prije nego sam upoznao suprugu, da se odmah javila, možda bi nam životi potekli sasvim drugačije. Ja sa suprugom ne bih ništa ni započinjao, ona bi umjesto da dogovori vjenčanje raskinula zaruke... Vrlo vjerojatno bih ja u tom trenu umjesto da se u svitanje vučem oko nepoznatog kvarta upravo pakirao kofere za put u Njemačku...

Kad god smo u našoj ophodnji prolazili vrata njene kuće morali smo se odhrvavati porivu da ne skrenemo u njih. Da je to bila normalna, uobičajena privlačnost, nešto što bi davalo naznake da ćemo se dobro proveseliti i nakon toga okrijepljeni otići dalje, ništa nas ne bi zadržalo. Međutim je ona bila dovoljno pametna da procijeni da to ne bi završilo tako, a ja sam bio previše zaljubljen u mladu suprugu da bih išta predložio.

Razdirali smo se tako do svitanja. U svitanje smo već jedva stajali uspravno, jedva se micali i jedva držali oči otvorene. Doveo sam je do vrata, sagnuo se pazeći da joj se ne približavam da nam se tijela ne bi dodirnula, da ne bi došlo do eksplozije, i dva puta je za rastanak cmoknuo u obraze.

Danas mi se zna dogoditi da nekoga od mlađih ljudi s kojima razgovaram, a koji je nešto načuo, zanima kako je to bilo biti žrtvom političkih progona. Pod utjecajem filmova svi oni zamišljaju prisluškivanja, praćenja i noćna hapšenja, odvoženja u vlažne tamnice, logore, gulage, mučenja i ispitivanja, svjetlo u lice i batinanja... Neću reći da nije bilo i toga kroz povijest i previše, koliko god da je bilo je previše, ali mnogo je više bilo onoga što se ne da opisati i što nitko kasnije ne bi vjerovao ili bi ocijenio da se radi o bezvezarijama.
Moj odgovor je najčešće:

- Zaboravite. Najvažnije je da je sve daleko iza nas i da se nikada više ne vrati. Ionako mi ne biste vjerovali što mi je palo najteže... – Ovo je zaista najbolja moguća posljednja rečenica.

Jedne jesenje ili ranoproljetne večeri nakon završetka nastave banda iz razreda okupila se na klupi ispred gimnastičke dvorane. Znam da je bilo takvo doba godine jer je rano pao mrak. Odjednom je netko obavijestio ostale da postoje pederi.

Kao da je grom tresnuo pored nas! Prvi izvještaj bio je lapidaran i nemušt, ali već i takav bio je dovoljan da se svi osupnemo, skandaliziramo i zažarimo pravednim gnjevom. Moram priznati da je i mene, koliko god inače bio obrazovan i pristojan mladić, ponijelo kao tsunami, tim lakše što sam bio potpuno nepripremljen na takvu vijest. Čak su i pornografske fotografije koje smo raspačavali u to vrijeme bile potpuno „straihgt“. Na njim se vidjelo isključivo heteroseksualne parove.

Prvi dojam koji smo stekli o pederima bio je, današnjim rječnikom rečeno, da su oni smjesa homoseksualaca, pedofila, voajera i nekrofila, nekakvi zombiji, vampiri, u svakom slučaju manijaci. Iz toga je bilo jasno da je to nešto strašno, nešto što se po svaku cijenu mora iskorijeniti.

Nakon kraćeg vijećanja bez suzdržanih i glasova protiv zaključili smo da je naša sveta dužnost da što hitnije ulovimo nekog pedera i isprebijamo. Odgovor na pitanje koliko treba tuči pedera da se opameti se podrazumijevao – dok mu ne bude dosta. Koliko je okorjelom pederu dovoljno da se odrekne svoje zle navike pretpostavljali smo da ćemo ocijeniti na licu mjesta.

U turbo-modu krenuli smo u operativnu razradu plana za ostvarenje naše svete dužnosti. Ocjenjivali smo da ih u Zagrebu može biti otprilike pet do devet, samo – kako ih prepoznati? Opasnost od njih bila je tim veća što su navodno izgledali sasvim humanoidno. Lukavo smo zaključili da im treba podmetnuti mamac na koji će se sami zalijepiti i time ujedno razotkriti. Što bi mogao biti mamac za pedere? Jednako lukavo zaključili smo da bi to mogla biti Irena Furjan, najzgodnija ženska na školi, jedna od onih rano izraslih i prikladno zaobljenih, s fantastičnim nogama kakve mogu imati samo četrnaestogodišnjakinje koje su tim više dolazile do izražaja jer je u skladu s tadašnjom modom nosila minisuknje koje su jedva pokrivale gaćice. Nije bilo čovjeka koji se nije okrenuo i slinio za njom kad je prolazila cestom, svako malo morali smo tjerati nekoga tko se zalijepio za nju, pa smo bili uvjereni da ni pederi neće moći odoljeti.

Naravno da u svemu tome nema odviše logike ni pameti, ali to samo pokazuje kakvo je vrijeme bilo i kako smo bili nedotupavi. Kad danas pročitam u novinama da su neki slični napali ili ozlijedili nekoga samo zato jer je drugačije seksualne orijentacije, uvjeren sam da su motivi jednako utemeljeni i razložni kakvi su naši bili.

Srećom je Irena imala sat duže nastavu nego mi, valjda je bila na nekoj vanškolskoj aktivnosti, pa smo se sačekali na izlazu i učas nagovorili da nam se pridruži.

Preostalo je pitanje gdje pronaći pedere. Pretpostavljali smo da se oni pojavljuju na ulicama tek oko ponoći, u čas koji se pripisuje utvarama, duhovima i kriminalcima, ali nismo imali vremena toliko čekati jer se Irena morala vratiti kući do deset. Dakle, morali smo pronaći mjesto gdje se pojavljuju i ranije.

Otprilike na tom mjestu razvoja događaja počeo sam dolaziti sebi, pribirati se i počinjati hladno razmišljati. Kad je već bilo sasvim izgledno da bi netko mogao gadno stradati, prisjetio sam se da nisam pristalica nasilja kad je bilo tko u pitanju, pa to valjda podrazumijeva i pedere. Predložio sam da postavimo zasjedu s mamcem nasred Dubravkinog puta. Obrazložio sam time da je ondje mrak i pustoš, što je djelovalo uvjerljivo jer gdje bi se inače pederi pojavljivali? Neće valjda šetati po rasvijetljenom Trgu Republike?! Pravi razlog tog prijedloga sam prešutio. Kako sam se ja često vraćao kući onuda bio sam siguran da u to doba godine i to doba dana ondje nitko drugi ne prolazi.

Dakle, zaputili smo se kao čopor euforičnih mladih vukova prema Dubravkinom putu s Irenom u sredini. Zažareni svetom misijom usput smo izvrijeđali nekolicinu tipova i šutnuli dvojicu-trojicu koji su pogledali Irenu kako nam se nije svidjelo. Irena je bila domišljata djevojka, pa nas je upozorila na jedan propust u planu. Kako su pederi poznati po tome da nasrću na druge muške, a izbjegavaju ženske, kako ćemo ih razotkriti s njom kao mamcem? Ništa, ništa, odmah smo to riješili – upravo po tome. Svaki normalan muškarac bi kad vidi Irenu nešto pokušao, a pedera ćemo prepoznati upravo po tome što neće ništa.

Došli smo do najpovoljnijeg mjesta za zasjedu, a putem smo još razradili detalje. Što ako naiđe neki normalni čovjek, vidi Irenu samu u mraku i naskoči na nju? S jedne strane, kako je naš cilj naći pedera, bio bi red da ga ostavimo na miru, tim više što smo mu Irenu sami podmetnuli. To bi značilo da bismo trebali ostati i dalje skriveni i promatrati kako nam netko nepoznat jebe prijateljicu? S druge strane, to ipak ne bismo mogli otrpjeti, pa smo se dogovorili, ako je itko napadne, da ga naprosto isprebijamo da mu tako nešto nikada više ne padne na pamet.

Irena je stala uz rub staze pored klupe na mjestu kojim je trebao proći bilo tko tko bi naišao Dubravkinim putem. Mi ostali smo se rasporedili oko nje u krugu od desetak metara, svaki iza drugog debla i počeli smo čekati. Čekali smo, čekali i čekali, a bilo je vraški hladno. Irena je cvokotala u mini suknjici. Sve je to sve više i više naličilo onom poznatom starom vicu kako stari mačak na vrhu krova uči mladog mačka što je to seks i to po najhladnijem danu u godini i nakon dvadesetak minuta smo se već dovoljno smrznuli da se ohladimo od cijele zamisli. No u tom trenu, odjednom, od niotkuda se pojavio neki čovjek.

Svi smo se ukočili od zaprepaštenja, pa i ja. Nije moguće da smo ipak namamili nekog pedera? Čovjek je bio samo crna silueta u mraku i nije prošao nego stao pored Irene. Suspregnuli smo disanje, ali ipak nismo mogli čuti što su njih dvoje razgovarali. Stajali su udaljeni metar ili dva i potiho izmjenjivali rečenice. Čekali smo dogovoreni znak kojim će nas Irena pozvati kad bude sigurna da je naišao peder, ali ona se zapričala s neznancem kao da je zaboravila na nas. Uzevši u obzir zimu i hladni vjetar, situacija je postajala teško izdrživa. Razmišljao sam što učiniti ako Gvozdanović ne mogne više izdržati i sjuri se isprebijati čovjeka samo da se sve završi... Srećom se napokon neznanac odvojio od Irene, ljubazno su se pozdravili i on je produžio dalje. Odahnuo sam.

Okružili smo Irenu i pitali je što ju to toliko dugo pričala s tim što je naišao. Ništa naročito, pitao je što radi sama u šumi u mraku. Što mu je odgovorila? – to nismo prethodno dogovorili. Ništa, muljala je nešto, pa se čovjek tek tada zainteresirao, ali ipak se na kraju uspjela izvući. Nije bio peder, zato nas i nije pozvala. Kako zna? Nije ništa pokušao, ali nije ni da nije pokazao zainteresiranost. Hajde, dobro.

Putem nazad nismo bili odviše zadovoljni, ali nismo bili ni nezadovoljni. Dali smo sve od sebe! Istina da nismo polučili neki naročiti rezultat, ali drugi put će biti bolje.

Ipak, nije bilo drugog navrata. Izgleda da je ono smrzavanje u šumi svima ogadilo zamisao, a možda smo svaki za sebe drhtureći u zasjedi imali dovoljno vremena da hladno razmislimo, pa takav poduhvat nikada nismo ponovili. Dapače, mora da nam je sve to toliko ogadilo zamisao da pedere nikada više nismo ni spomenuli.

I kad smo već kod te teme, u kinima upravo igra odličan film „Parada“. Najiskrenije savjetujem svima da ga pogledate. Ne propustite!

Komar je živio u lijepoj novoj kući na kraju ulice. Ne samo da je kuća bila biser arhitekture, nego je bila i namještena novim i suvremenim namještajem, pa je iznutra izgledala kao one iz američkih filmova. Pored toga je njegov stari imao gomilu knjiga, a kako je prije nego su doselili bio jugoslavenski diplomata u Turskoj, Indiji i Pakistanu, ambasador, donio je uspomene iz tih krajeva, od folklornih do arheoloških stvarčica, pa je uređenje kuće imalo i začin egzotičnog muzeja. Komar mi je jedan od najboljih prijatelja iz djetinjstva, a bio sam dobar i s njegovim roditeljima i bratom, pa sam volio ondje navratiti. Oko kuće bio je lijepi vrt koji je njegov stari marljivo uređivao. U neko doba je u njegovoj obitelji krenuo razgovor da im u kući ipak nešto nedostaje. Pas.

Racionalno objašnjenje bilo je da im nedostaje pas-čuvar. Komarova majka je bila nekakav visoki funkcionar u SUP-u, miliciji, pa je jednoga dana otišla u policijsku štenaru i zatražila da joj daju nekog psa. Dali su joj prekrasnog vučjaka, velikog i izuzetno lijepog mužjaka. Bio je mlad, razigran, srdačan i druželjubiv. Volio se igrati sa djecom iz ulice, radovao se dolasku poštara, razdragano je dočekivao svakog neznanca, prepun povjerenja puštao je svakoga u kuću, u njegovu pseću kućicu naselile su se mačke iz susjedstva, ukratko – nije bio nikakav čuvar. Bilo je to jasno od prvog dana, a stara je sve više gunđala zbog toga jer je to, između ostaloga, tumačila kao pokazatelj da oni iz štenare nisu poštovali njen autoritet. Tražila je dobrog čuvara, a očigledno su joj uvalili psa koji je bio potpuno beskoristan za sve policijske poslove, iskoristili priliku da se riješe beskorisne životinje. Jednoga dana mora da se ustala na krivu nogu, ljuta na cijeli svijet, zgrabila psa i odvela ga nazad u policijsku štenaru, izderala se na one koji su ondje radili što oni o njoj misle, vratila im psa, a oni su joj nakon toga dali najgorega kojeg su imali.

Bio sam kod njih u kući navečer prvoga dana što su ga imali. Majka, Komar, njegov brat i ja sjedili smo u dnevnoj sobi kad je stari unišao na vrata. Lice mu je bilo bijelo kao kreč, hodao je nakrivo, nagnuta na stranu, jedna nogavica i jedan rukav bili su mu potpuno podrpani tako da je izvirivala gola noga i rukav razderane košulje. Gotovo bez glasa je procijedio posljednjim snagama:

- Kakvo je ono čudo pred vratima?!

Sve nam je bilo jasno istog trena bez dodatnog objašnjenja. Stari se po mraku vratio kući, u mraku su svi vučjaci isti, usput je išao pogladiti psa koji je sjedio ispred pseće kućice pored vrata, a nitko se nije sjetio da mu javi da ga je majka preko dana zamijenila. Imao je sreće što je zvijer bila na lancu.

Komar je bio vrlo ponosan novim psom. Hvalio se da je pametan kao Rin-tin-tin, da zna njuhom pronaći bjegunce, mnogim komandama koje zna poslušati, da protiv njega nema obrane, da nema tog kriminalca kojeg ne može uloviti i oboriti. Dozlogrdio mi je tim hvalisanjem. Što je najgore, stalno ga je vukao sa sobom i producirao se. Te „stani“, te „sjedi“, te „lezi“, te „čekaj“, te „nađi“, te „skoči“, te ovo, te ono. Pas je zaista sve besprijekorno izvršavao, sve dok jednom nije iskoristio priliku kada je Komar okrenuo leđa i skočio na mene. Srećom me nije uspio zaskočiti. Odrazio se s otprilike tri metra razdaljine, vinuo vrlo visoko, s pedesetak ako ne i više kila i gadnim zubima, vinuo se pravo prema moma vratu. Izvio sam se u stranu kao toreador tako da je proletio pored mene, a ja iskoristio priliku i još ga u prolazu tresnuo rukom da se preokrenuo u zraku i bubnuo na leđa umjesto da se dočeka na noge i odmah okrene. Komar se bacio na njega i uspio ga zgrabiti prije nego me je drugi put napao.

Nakon toga smo se strastveno porječkali. Komar je tvrdio da mi je spasio život zaustavivši psa, Nikša je vikao na njega da kog vrata vuče tu zvijer stalno sa sobom, da će netko stradati, ja sam tvrdio da bih se i goloruk mogao obraniti od njega, a da imam nož bez muke bih ga mogao priklati. Neki elementi rasprave se nisu mogli razriješiti teoretski, pa smo ih odlučili riješiti praktično. Dogovorili smo da će Komar napujdati psa na mene, Nikša će štopati vrijeme, a ja sam pobjednik ako me pas ne sruši u minutu. Ako me sruši, Komar će priskočiti i skinuti ga s mene.

Nikša se popeo na zid postrani, a Komar i smo stali nasred ulice kao pred vestern dvoboj, s tim da je on držao psa, a ja sam omotao vjetrovku oko lijeve ruke. Komar je skinuo psu brnjicu i naredio „Napad!“ Kao što sam i očekivao, ponovo je skočio vrlo visoko, tako da mi je zapravo dolazio prema glavi odozgo. Da se zaletio po tlu i zgrabio me za nogu preostalo bi mi samo da mu se pokušam baciti na leđa i uhvatiti ga oko vrata, te bismo se valjali po zemlji, vrlo neugodno. Ovako sam se samo ponovo izmaknuo i još ga usput pogurnuo da odleti dalje nego što bi inače, da imam više vremena dok se okreće za sljedeći skok. U minuti je tako skočio pet- šest puta, svaki put sam se uspio izmaknuti, a onda ga je Komar zaustavio.

Prvi okršaj bio je moj.

Komar je bio van sebe i danima je kvocao sve dok nismo dogovorili sljedeći okršaj – ovaj put tri minute. Našli smo dobro mjesto, ravni plato ispred dućana, gdje su svi svjedoci mogli sjesti visoko na pokrajnji zid da se razbjesnjeli pas ne okomi na kojega od njih. Tri minute je jako mnogo vremena. Moje iskustvo radijskog novinarstva mi je govorilo koliko se toga može reći u dvije minute, a koliko traju tri minute ako te napada izdresirani policijski vučjak mogao sam itekako dobro pretpostaviti, ali me je smirivalo da je Komar bio pored i vjerovao sam da ipak ne bi dozvolio da me zvijer prikolje. Dakle, krenuli smo u okršaj od tri minute i sve se ponovilo. Uspio sam eskivirati svaki naskok i stati na nogama sve dok Nikša nije povikao da je vrijeme prošlo, pa je Komar zgrabio zapjenjenu zvijer za okovratnik. Doduše, danas si mislim da je Nikša vjerojatno nešto malo skratio vrijeme, ali to je zapravo bilo svejedno jer je pas uporno napadao na isti način, a ja ga sa svakim skokom uklanjao sve sigurnije i elegantnije.

Usput rečeno, relativno često se može čuti rečenica „bojim se pasa jer me je jedan ugrizao kad sam bio mali/kad sam bila mala“. U tu rečenicu uopće ne vjerujem. Naime, mene su toliko puta ugrizli razni psi dok sam bio mali, od našeg kućnog psa preko čuvara raznih voćnjaka u koje smo se prebacivali preko ograde da krademo voće, preko pasa mojih prijatelja do sasvim nepoznatih pasa koje nikada prije nisam vidio, da bih trebao biti uplašen i od kuhinjske stolice jer ima četiri noge, ali na mene to nije ostavilo nikakav dojam. Dapače, volim pse. Pas nikada ne ugrize bez razloga, za svaki pseći ugriz uvijek je netko drugi kriv, vrlo često sam onaj tko je ugrizen ili neodgovorni vlasnik.

Da nastavim priču, priča o sukobu ispred dućana se raširila. Dečki iz ulice Gorana Kovačića nisu vjerovali da se to uopće dogodilo, pa smo dogovorili jedan ogledni okršaj za njih. Ovaj put smo utanačili da će trajati pet minuta, a pale su i oklade i sukob je bio praćen glasnim navijanjem. Izdržao sam i pet minuta i Komar je bio na rubu očaja. Dvije ili tri noći nakon toga, malo prije ponoći, riječ po riječ, nasred mirne ulice u kojoj smo stanovali, Komar se toliko razbjesnio da je iznenada pustio psa i vrisnuo da me napadane. Pas nije čekao. U narednom je trenutku bio iznad mene, ja sam ga poduhvatio i prebacio preko ograde u dvorište pored kojeg smo stajali. Dok je on tražio izlaz iz dvorišta, Komar me je sam napao. S njim bih se dohvatio makar dobio batina, ali je pas svakog trenutka mogao naletjeti, a njih obojicu ne bih mogao podnijeti, pa sam se okrenuo i počeo bježati. Pobjegao sam u dvorište kuće broj 5. Zemljište na kojem su kuće broj 3 i 5 je koso, a dijeli ih metar široki zid koji počinje na pola metra iznad tla, a kako se tlo spušta ravni zid je sve viši, pa na kraju ima i tri metra visine. Pobjegao sam na taj kraj i okrenuo se. Komar je oslobodio psa iz vrta u koji sam ga ubacio i jurnuo za mnom. Pas je skočio na zid na niskom dijelu i sunuo prema meni, ali ovaj put zaletjevši mi se u noge. Srećom je zid bio dovoljno širok (i danas stoji na istom mjestu), da sam jednom nogom uspio udariti psa iza vrata prije nego je on zagrizao u drugu i tako ga šutom pomesti sa zida. Pas je pao u dvorište tri metra niže, ali je bez zaustavljanja jurnuo nazad prema mjestu gdje se mogao ponovo popeti na zid i jurnuti prema meni. Trebalo mu je petnaestak metara do mjesta za uspinjanje, petnaestak metara do mene zidu, dovoljno vremena da se pripremim i smireno ga dočekam Ponovo sam ga pomeo istim zahvatom, na što je Komar zajaukao kao da sam njega udario, pa se i on popeo na zid i počeo mi se primicati. Lice mu se izobličilo od bijesa i očaja, kao da se pretvorio u nekoga drugoga. Pas ga je prestigao i skočio, bacio sam ga sa zida i našao se oči u oči s prijateljem koji je bio potpuno pobjesnio. Znao sam da s njim kao istreniranim boksačem nema šale, pa sam ga bez oklijevanja zahvatio mae-geri udarcem, karataškim zahvatom nogom ispod pojasa koji nije očekivao. Poletio je sa zid i pljesnuo tri metra niže po tlu. Osovivši se na noge u rukama je imao nekakvu batinu i s tom batinom se šepesajući uputio prema mjestu gdje se uspinjalo na zid. Za to vrijeme sam ja barem dva puta zbacio psa zbog kojega nisam mogao ni pokušati da pobjegnem preko otvorenoga prostora.

U međuvremenu, vidjevši kako se stvar razvija, Nikša je utrčao u svoju kuću na drugoj strani ulice, zgrabio iz ormara lovačku dvocijevku svog starog i istrčao ponovo na cestu. Napunio je cijevi i povikao: „Stanite! Ustrijelit ću psa!“, ali ga raspomamljeni Komar nije niti čuo. Stajao sam na kraju zida na tri metra visine, po zidu mi se približavao prijatelj s prijeteći podignutom batinom, a iza njega se guralo čudovište od psa pokušavajući ga zaobići...

Nikša je podigao cijev prema nebu i ispalio dva hica. Pucnjevi su proparali mirnu ulicu bukvalno kao da je grom opalio. To nas je presjeklo i u narednom trenutku smo sva četvorica, Nikša s dvocijevkom, Komar, pas i ja bježali kroz najbliže dvorište prema Dubravkinom putu prije nego cijelo susjedstvo iskoči na prozore. Jurili smo u mraku kroz grmlje sve dok se stotinjak metara od ulice nismo srušili svi četvero pod jedno drvo. Sjedili smo u mraku kao naglo otrežnjeni, pribirali se od jurnjave i pokušavali doći do daha i pitali se – koji nas je vrag to bio spopao? Ono bjesnilo s kojim smo se još nekoliko trenutaka ranije bili spremni raskidati potpuno je nestalo. Obzirom da je sve dobro završilo preostalo nam je samo da se dobro ismijemo.

Ne trebam ni napomenuti da me je pas mrzio više nego ikoga na svijetu.

U povijesti našeg prijateljstva te moje okršaje s Komarovim vučjakom nazvali smo „koride“, no nakon ponoćne pucnjave potpuno smo od njih odustali.

Nekoliko mjeseci kasnije svratio sam u susjedstvo kao što sam to gotovo svakodnevno činio. Kad sam dolazio Komar je obično izbacio psa u vrt, privezao za lanac ili ga spremio u drugu sobu, a kadikad ga je samo odveo u ugao i rekao „mjesto!“, ali je pri tome pazio da nas nikada ne ostavi nasamo. Obzirom na ranije „koride“ nisam ni pokušavao sa psom uspostaviti bolje odnose, bilo mi je dovoljno da si ne prilazimo preblizu. Tom prilikom sam sjeo na svoje omiljeno mjesto, u stolicu za ljuljanje. Pas je mirno ležao u uglu, toliko mirno da smo na njega potpuno zaboravili. U jednom trenutku je Komar nešto izišao, ne znam više zašto, i nešto ga dugo nije bilo nazad. Već sam se lagano počeo dosađivati, kad mi je iznenada nešto ušlo u vidno polje. Nisam stigao ni trznuti, a pas koji je došao odostraga je zaokrenuo pred mene, ugurao mi se širokim prsim među koljena razmaknuvši ih, a ogromnu glavu je položio na moj trbuh tako da mu je vrh njuške bio nasred mojih prsiju. Pogled opakih žutih očiju bio je uperen pravo u moje oči i tako smo se gledali. Bila je to za mene potpuno bezizlazna pozicija. Bio sam u stolici za ljuljanje u nisam se imao o što oduprijeti, a da je on skočio samo bi me prevalio na leđa, našao mi se na prsima, pri čemu se ja ne bih mogao izmigoljiti iz naslona i rukohvata. I tako smo samo stajali ukipljeno ne prekidajući pogled. Ne samo da se nisam usudio pomaknuti, nego sam znao da mi i izraz lica mora ostati isti, da moram jednako smireno disati i treptati što manje. Njegova velika klinasta glava teško je nalegla na moj trbuh i prsa. Stajao je bez glasa, nije režao ni kesio se, ali točno sam znao što misli. Te žute oči koje me svrdlaju s tri pedlja udaljenosti neću zaboraviti dokle sam živ.

Ne znam koliko je to trajalo, pet ili deset minuta ili više, vrijeme je stalo, a svaka sekunda je prolazila beskrajno dugo, a kad je Komar otvorio vrata i spazio prizor u prvi mah nije mogao vjerovati što vidi. Djelovalo je kao da smo nas dvojica sljubljeni u najvećoj slozi. Pas je zapravo čekao njegovu komandu, spreman da me prikolje ako išta pokušam prije toga. Komar je priskočio, zgrabio ga za okovratnik i odvojio od mene, a zatim izveo iz prostorije. Tek tada sam odahnuo.

Kasnije mi se u životu nekoliko puta dogodilo da su me neke osobe grdo gledale pokušavajući se time impresionirati ili uplašiti. Pih! Nema tog pogleda koji nakon epizode u stolici za ljuljanje ne mogu izdržati.

U neko je doba nas dečke iz ulice spopalo da se zabavljamo boksom. Bila je zima, nismo se mogli vucarati po parkovima, pa smo se često navečer nalazili kod nekoga kući. Omiljeno mjesto za boks bila je Čurceva soba. Nagurali smo sav namještaj uz zidove, oslobodili središnji prostor i tako dobili ring. Čurac je imao neke male pogodne, dosta tvrde jastuke na kauču. Njih smo savinuli oko šake tako da su sva četiri kuta došli oko zgloba, a zatim ih čvrsto omotali konopcem i tako smo dobili rukavice. Dvojica smo boksali nasred sobe, a ostali sjedili po policama uz zidove, mjerili vrijeme, brojali udarce i glumili kolektivnog suca. Dado i Nikša su uvijek boksali međusobno jer su obojica spadala u tešku kategoriju, a Komar, Čurac, Dražen i ja smo se izmjenjivali kao partneri. Kadikad su navraćali i dečki iz ulice Gorana Kovačića, debeljak, Lisac i Zečula, pa smo i njih mlatili, ali sve vrlo fer i sportski.

Komar i ja bili smo otprilike ravnopravni partneri. Naša odmjeravanja su obično završavala neodlučno, a ako je kadikad netko i nadjačao nismo tome pridavali nikakvog značenja jer smo to pripisivali sportskoj sreći ili nerazmjeru u dnevnim bioritmovima.

Jednoga dana samo bio u posebno dobroj kondiciji, a on se tukao neuobičajeno traljavo. Iskoristio sam priliku da ga izbubetam, a on zapeo, pa nikako da preda borbu. Izdržao je svih pet rundi po tri minute, iako su ga svi sa strane nagovarali da odustane. Ja rekoh, ako neće, neće, što mu ja mogu? A i meni bi bilo žao da se preda kad mi je tako dobro krenulo, ali sam ga pod kraj i ja nagovarao da prekinemo, što me nije priječilo da ga lemam nemilice. Mora se priznati da je junački sve izdržao i da je mogao podnijeti kao malo tko.

Boks je sport u kojem snaga, izdržljivost, brzina i tehnika igraju veliku ulogu, a za one koji se nisu njime bavili može zvučati iznenađujuće i neuvjerljivo da je on više od svega prvenstveno intelektualna disciplina, ali zaista je tako. Kao prvo, teško je zadržati hladnu glavu kad borba započne i adrenalin šikne, a još teže je smireno razmišljati dok te netko iz sve snage udara u glavu, pri čemu treba reagirati najbolje moguće u djeliću sekunde. Onaj kome padne krv na oči, izbezumi se i počne bez veze mlatarati već je izgubio. Pobjednik je onaj tko brže i preciznije razmišlja u krajnje nepovoljnim okolnostima za mišljenje. Nije uzalud boks bio omiljeni sport engleskih aristokrata.

Nekako se dogodilo da otprilike šest mjeseci nakon što sam ono strahovito izubijao Komara nismo boksali u ulici, a retroaktivno gledajući mislim da to možda i nije bilo slučajno. Kad god je netko predložio da bismo se mogli time zabaviti, Komar je predložio nešto drugo, tako nenapadno da nismo ni primijetili kako je proteklo gotovo pola godine.

Nakon šest mjeseci ponovno smo razmaknuli namještaj, povezali jastuke oko šaka i ponovo sam dobio Komara za partnera. Bio sam baš u dobroj formi, no sve je krenulo nakrivo. Nisam ga mogao zahvatiti ni jednim udarcem, izmicao je kao duh ili blokirao moje zamahe, parirao je precizno kao da igra šah, a istovremeno me je zasipao svojim udarcima, izravnim i nevjerojatno brzim. Nisam mogao vjerovati što se događa, pa sam odbacio sve obzire i nasrnuo da ga zahvatim i rasturim, ali je odmah postalo još gore. Samo je kraj runde spriječio da me ne nokautira.

Za vrijeme odmora sam se pribrao i krenuo hladan kao ubilački stroj, ali je on ponovo nastavio udarati sa svih strana da nisam imao obrane. To je bilo nestvarno kako je dobro radio, nisam shvaćao u što se to preobrazio, a nije bilo ni vremena da o tome razmišljam. Morao sam uprijeti sve snage samo na to da me ne sruši.

Dečki uokolo su nakon druge runde navalili da nam ne dozvoljavaju nastaviti. Neka se pomirim s tim da mi je loš dan, ali se ja nisam dao. Dovoljno mi je da ga dobro zakačim samo jednom pa da se sve preokrene! Umjesto toga uspio me je srušiti dva puta, ali sam se ja svaki puta uspio podići.

Dečki su vikali da prekinemo, ali se Komar samo smijurijo, pa mi nisam htio dozvoliti da dobije dok još nije sve izgubljeno. Odboksali smo do kraja i izmlatio me je tako opako da su okolni suci već na početku prestali brojati.

Kad smo završili za to veče i vratili namještaj na mjesto, dok smo sjedili i smireno cuclali flaše s pivom, rekoh Komaru – tu nisu čista posla! Koji vrag se dogodio? Kako je moguće da on mene tako izbija? Tek tada je priznao.

Kada sam ono ja njega grdno namlatio, potajice je krenuo trenirati boks. Trenirao je u boksačkom klubu „Metalac“ nekoliko puta sedmično. Ocijenili su da je izrazito talentiran, čak su ga uvrstili u juniorsku reprezentaciju.

Ako me je išta u životu zgranulo, onda je to bilo to. Nije me začudilo da je krenuo trenirati, ali da je uspio tajiti šest mjeseci, to ni nije išlo u glavu. Pa svaki dan smo se viđali! Pod zakletvom bih posvjedočio da sam znao sve što mu se u tih šest mjeseci događalo! A ono – nisam ni primijetio da je svakog drugog dana nestajao na nekoliko sati.

Komar je zaista bio izrazito talentiran za taj sport. Ubrzo je nastupao i na boksačkim takmičenjima i čak bio uvršten u reprezentaciju Zagreba.

NJegov sportski uspjeh sasvim je pokvario naše amatersko boksanje po kućama. Bilo je bez veze da njega izostavimo, narušavalo bi prijateljstvo, a da se mlatimo s njim nije imalo nikakvog smisla, ne bi bilo nimalo drugarski.

Iz tog slučaja sam i ja izvukao pouku. Nije bilo izgleda da se i ja prihvatim boksa i pokušam se ponovo izjednačiti s njim. Krenuo sam potajice trenirati karate.

Nekim dečkima iz razreda nije bilo strano da nešto sitno ukradu ako im se pruži prilika ili da se učas potuku ako ih netko ružno pogleda ili im nešto grubo kaže. Uzmimo za primjer Olivera Š. Živio je sam s majkom koje nije bilo od ujutro do navečer u jednoj sobi zajedničkog stana i smatrali smo ga općenito mirnim mladićem. Bio je uglavnom potpuno nezainteresiran za školu, osim za matematiku, ocjene su mu pretežno bile jedinice i dvojke, uspio je u osnovnoj školi dva puta pasti razrede, pa je bio stariji od svih ostalih, a u školu je išao prvenstveno zato jer nije imao ništa drugo. Na satovima je mirno sjedio i mislio svoje, ali je zato povremeno odlazio na matematički fakultet i uvlačio se na predavanja za studente. Bio je vrlo slabovidan, knjige je čitao približivši ih ne pedalj do lica, pa je zato bio oslobođen gimnastike, te nije igrao rukomet. Imao je strahovit udarac lijevom rukom. Vidio sam nekolikom puta da ga je netko iživcirao i da je to sredio jednim udarcem. Stoički je trpio, trpi i trpio buljeći kroz prst debele naočale, sve dok više nije mogao otrpjeti, a onda je u jednom trenutku njegova ljevica munjevito ćuknula napast u glavu i taj ne da je odletio, nego se samo bez zvuka, kao da su mu popustila koljena, složio u gomilicu na pod.

Jednom prilikom je neki automehaničar zatražio od Olivera da mu nabavi nekakve autodijelove. Oliver je sve radio na najjednostavniji mogući način. Prošetao je centrom grada i našao automobil odgovarajućeg tipa i marke parkiran na početku Gundulićeve ulice, pri čemu je trebao zagledati svaki parkirani auto pored kojeg je prolazio s petnaest centimetara razdaljine. Izvadio je pajser, odvalio haubu i iščupao tražene dijelove ne osvrćući se na prolaznike kojima opet ni na pamet nije padalo da netko tako usred dana na krcatoj ulici radi nešto nedozvoljivo. Mehaničar je napao Olivera kog vraga nije odmah donio još nešto, pa se Oliver vratio nazad. Ono što nije znao da se vlasnik u međuvremenu vratio do auta, spazio odvaljenu haubu, razvaljen motor, počeo čupati kose, urlao dok se nije strčala milicija, okupila se gomila oko njih, a onda se vratio i Oliver. Probio se kroz gomilu, ponovo podigao haubu i počeo čupati pajserom dijelove po koje se vratio. Vlasnik i milicajci nisu mogli vjerovati svojim očima ne shvaćajući da je Oliver gotovo slijep i da ih ni ne vidi. Tek kad su se pribrali od iznenađenja skočili su svi odjednom na njega, pri čemu je on složio dvojicu na pod prije nego je shvatio što se događa. Tako je završio pred sucem za maloljetnike.

Jedan od načina kako su dečki zarađivali bilo je prodavanje pornografskih fotografija. Stariji brat Siniše M. imao je opremu za razvijanje crno-bijelih fotografija u kupaonici, presnimavao je odnekud fotografije na kojima su ružni goli muškarci s velikim trbusima i crnim maskama preko očiju zabijali svoje izdanke u premršave žene koje su naličile kosturima ili debele žene nalik nilskim konjima, razvijao preko noći po stotinjak takvih prizora, a onda smo ih mi prodavali pijancima po okolnim krčmama i bifeima oko željezničke stanice. Danas to može izgledati čudno, ali bilo je to vrijeme prije interneta, VHS-vrpci, erotiziranih tv-reklama i pornića po kinima. Najeksplicitnije ženske fotografije mogle su se naći na posljednjoj stranici „Vjesnika u srijedu“, a to su bile inozemne starlete u badekostimima, otisnute crno-bijelim mutnim fotografijama s velikim rasterom. Naspram tomu su fotografije koje smo mi nudili, veličine razglednice, bilo zapanjujuće oštre, da se ne govori o golim sisama, dupetima i dlakavim međunožjima u koja su uranjali iskolačeni udovi. Kvalitetna roba. Nakon što smo rasprodali cijeli bunt slika, odvojili novce za starijeg brata, ostajalo nam je da se svi zajedno počastimo toplim kobasicama s kioska i pivom. Naravno da sam prelistao sve te fotografije prije nego smo ih se riješili, ali ostavljale su me mrtvim-hladnim. Nisam mogao pojmiti da bi one mogle imati ikakvu vezu sa mnom, likovi na njima izgledali su potpuno nestvarno i bilo mi je nezamislivo da ću se i ja ikada baviti tako grotesknim radnjama. Međutim su muškarci kojima smo ih nudili bili vrlo zainteresirani. Ušli smo u lokal četvorica-petorica, svaki otišao za po jedan stol i za nekoliko minuta smo već bili vani s novcima. Povremeno se događalo da je neki od pijanaca kojima smo pokazivali fotografije zgrabio cijeli bunt i nije želio ni platiti ni vratiti. Na to su mu priskočili Siniša i Gvozdanović, u trenu ga istamburali, oduzeli mu robu i već u sljedećem smo svi zbrisali s mjesta događaja.

Povremeno smo prodavali karte ispred kina „Balkan“ i „Zagreb“. To smo smatrali svojom teritorijom. Pri tome se trebalo paziti ne samo milicajaca, nego smo kadikad dolazili u sukobe i s drugim ekipama koje su se bavile istim poslom. Osjećaj časti nalagao je da se nikada ne bježi ako ne možemo svi pobjeći. Ako samo jedan nije mogao pobjeći, svi ostali su se vraćali, bez obzira koliko protivnik bio brojniji i borili se dokle je bilo snage ili dok nije naišla milicija. U tom razdoblju mi je dva puta u godini dana slomljen nos. Zato je i danas tako krompirast. Jeste li primijetili da mi se desni poluprofil razlikuje od lijevoga? To je zato jer je nos srastao nakrivo. Baki i djedu sam objasnio da sam se povrijedio na gimnastici, pao s grede. Oni su se zgražali kakva je to škola i kakva je to gimnastika da se djeca vraćaju kući s takvim ozljedama.

Dečki su bili vrlo zadovoljni kako sam se držao u zajedničkim poduhvatima i u potpunosti su me prihvatili, a to što su mi ocjene u školi odozgo do dolje bile same petice doživljavali su i kao svoj uspjeh. Oni su bili okićeni uglavnom lošim ocjenama, a da je jedan od njih odličan dizalo je i njima cijenu. Zahvaljujući tome što su smatrali da sam prvenstveno pametan, prvo su meni dolazili s problemima koji su iskrsavali i s raznoraznim nakanama. Nakane su bile vrlo jednostavne i nakon nekog vremena sasvim predvidljive. Svakih petnaestak dana dolazio mi je netko od njih euforično razgaljen da je smislio sjajan plan kako da se obogatimo. Opljačkati banku!

Prvi put kad sam se suočio s takvom nakanom ostao sam zapanjen, ali sam kasnije sređivao situaciju rutinski. Kao prvo, ni slučajno nisam smio zucnuti da je zamisao djetinjasta, naivna i bedasta. Da sam to rekao odmah bi ocijenili da sam se prepao i da se sa mnom ne može razgovarati. Umjesto toga počinjao sam time da sam odglumio zadivljenost kako im je nešto takvo uopće palo na pamet. Zatim sam se ozbiljno prihvaćao razrade plana, a to je bilo ono što su i očekivali. Koju banku? Kada? Jesu li sve ispitali? Kada u banci ima najmanje mušterija? Znaju li kada ima najviše novaca? Koje su mjere osiguranja banke? Nisu to ispitali? Morali bi! Kako kane pobjeći? Odakle oružje za pljačku? Gdje će skloniti plijen? Obično se ispostavilo da se prvitni plan sastojao u „upasti, uzeti novce i pobjeći“. S gomilom potpitanja naveo sam ih da sami utvrde da još nisu spremni, da na planu treba još mnogo raditi i odgoditi ga za kasnije. Tek u tom trenu mogao sam odahnuti jer su sve do tada bili sasvim spremni i sposobni da srnu u bilo kakvu nedomišljenu akciju.

Dodatni razlog koji mi je davao poseban autoritet, ne samo među dečkima u razredu nego i u širem krugu njihovih prijatelja, bio je taj što mi je otac bio sudac za maloljetnike. Svako malo dolazili su mi s nekim svojim prijateljem koji se narednog dana trebao pojaviti pred mojim ocem i pitali za savjet kako da se ponaša. Sjeli bi, razmotrili slučaj i ja sam ih podrobno instruirao. Moje instrukcije uglavnom su imale tri čvrste točke. Prva - ne pokušavati išta muljati nego sve odmah priznati. Drugo, pri čemu sam sve dobro obrazložio - iskreno se pokajati. Treće - obećati da se tako nešto nikada više neće ponoviti. Zahvaljujući tome da sam znao kako s njima razgovarati i koje argumente su spremni prihvatiti, sve sam uspio nagovoriti da se tako ponašaju. Mogao sam biti to uvjerljiviji što je to zaista i bila najbolja moguća strategija ponašanja.

Subotom ili nedjeljom sam se viđao s ocem. On bi obično promrmljao:
– Opet sam imao jednoga kojeg bi ti mogao znati...
– Jel? – kao sam se iznenadio.
– Jadan dečko – kimao je otac glavom. – Ti ni ne znaš u kakvim prilikama ljudi žive i – blago tebi – ne znaš s kakvim se nevoljama moraju nositi. Srećom, ovaj je pametan dečko, sve me je slušao što sam mu govorio, ima za njega nade, odredio sam mu samo pojačane mjere socijalnog nadzora... – na što je meni laknulo.

Nažalost, po završetku osnovne škole, kad ih više nisam mogao svakodnevno nadzirati, pola od njih završilo je pred mojim starim bez izgleda da se jeftino izvuku. Gvozdanović je završio na nekoliko godina u maloljetničkom popravnom domu u Glini, nekolicina na Malom Lošinju, a nekolicina u Klinča-selu. Naposljetku je i stari počeo nešto sumnjati:
– Nekako sam poslao previše tvojih poznatih u popravne domove... Sve nekako očekujem da će mi jednoga dana i tebe privesti...
– Ne brini, stari – smijuljio sam se. – Ja sam prepametan da bi mene ulovili!
– Nadam se da je tako! – komentirao je stari, pola u šali, a pola ozbiljno.

U gimnaziji sam upao u novo društvo, našao nove sadržaje u koje sam se intenzivnije upustio sa starim prijateljima iz susjedstva, banda iz osnovne škole se ionako raspala, sve rjeđe sam sretao samo poneke od njih, ali su se počeli vraćati i na novi način. Povremeno više ne bi mogli izdržati, pa su bježali iz odgojno-popravnih ustanova u kojima su bili smješteni, a upućivali su mi i svoje drugare koji su bježali. Svako malo morao sam sklanjati nekog bjegunca.

I tu se procedura uskoro ustalila. Stizali su gladni, žedni, promrzli i bez novaca. Nigdje drugdje se nisu mogli skloniti. Sve sam ih smještao u podrum bakine i djedove kuće na Tuškancu. Dolje sam pored drva i ugljena imao jedan madrac i nekoliko deka. Prvo bih iz kuhinje uzeo nešto za pojesti i nahranio ih. Baka se samo čudila kako često idem u podrum i donosim ogrijeva i više nego je bilo potrebno, pa ni ona ni djed nisu trebali silaziti. Zatim smo dugo razgovarali. Držao sam ih dolje dan, dva, tri ili pet, koliko je trebalo. Razmotrili smo sve mogućnosti i naposljetku su bjegunci sami zaključivali da je najbolje da se sami vrate odakle su pobjegli. Tek tada sam ih osobno odvodio do autobusa, kupovao im autobusne karte, opskrbio ih sendvičima za put i odahnuo tek kad je autobus krenuo.

Nekoliko desetaka njih prošlo je takav tretman. Koju godinu kasnije pojavljivali su se kao ozbiljni ljudi sa svjedodžbom nekog zanata u rukama koju inače ne bi imali. Koliko znam nitko od njih nije nastavio putem kriminala. Moj stari je bio vrlo zadovoljan svojim odgojnim mjerama i često mi se hvalio da među onima koje je on osudio ima vrlo malo povratnika, onih koji se kasnije nađu u pravom zatvoru. Nisam sumnjao da je moj stari bio odličan sudac za maloljetnike i jedino što mi je žao da za njegova života nismo došli u takve odnose da bih me se mogao, makar i retroaktivno, pohvaliti koliko sam tome doprinio.

Kad sam prvi put prošetao gradom u uniformi bio sam zapanjen koliko mnogo drugih vojnika sam usput vidio. Gdje god sam pogledao u vidokrugu je bio netko u smb-sivo-maslinastoj boji s epoletama na ramenima. Nikada ranije ne bih rekao da je među prolaznicima toliko vojnika. Nešto slično se ponovilo kad mi je supruga zatrudnila. Šećući s njom kroz grad na svakom koraku smo primijećivali poneku prolaznicu s povelikim trbuhom ispred sebe. Jednom mi je na vrhu nosa iskočio strašan prišt. Tih dana sam primjećivao na javnim mjestima nevjerovatno velik broj drugih ljudi koje je mučila ista napast, a inače prođu i godine da ne zapazim ni jednoga.

Taj mehanizam da zapažamo ono što inače previđamo omogućio mi je da uočim novu modu koja se upravo širi.

Početkom pretprošle zime dogodilo mi se da slučajno duže vrijeme nisam otišao skratiti kosu. Bilo je hladno i primijetio sam da mi poduža kosa prijatno grije vrškove ušiju, pa sam redovnu mjesečnu posjetu frizeru sve više i više odlagao dok mi početkom proljeća uši nisu bile sasvim prekrivene. Počelo me to i zabavljati. Svojeveremno sam imao kosurinu kao Bušman, no dvadesetak godina sam se podšišavao vrlo kratko, pa me ta promjena podsjećala na mladost. Počelo me zanimati – kako bi duga kosa izgledala da je pustim sada kad je posivila, posijedila? Zašto ne bih i to jednom u životu vidio?

Od pretprošle zime kosa je dobrano porasla. Da ne duljim, izgledam kao da sam ispao iz Mupett-showa, iako bi se mogli reći i da sve sličniji Einsteinu i Marxu. Veseli me jer napokon izgledam onako kako se osjećam. Supruga pomahnitala. Svaki treći dan mi pravi scene da se moram ošišati, da izgledam kao čudovište, u nekoliko navrata mi je zabranila da idem s njom na neke prigode gdje je trebala ostaviti ozbiljan dojam. Onda pada u rezignaciju, pa po dvije tri-sedmice šuti, ali nakon toga ekspodira iz nje sve što se kroz to vrijeme nakupilo. Nikako da uvidi vrline moje nove estetike!

Zahvaljujući vlastitom novom izgledu odjednom sam počeo primjećivati da zapravo uopće nisam jedinstven. Zapravo je začuđujuće koliko često viđam starije dečke, one iznad pedeset, s prosijedom ili sijedom kosom začešljanom unazad preko ušiju ili preko vrata, kadikad s proćelavom lubanjom pri vrhu ili uvojcima sakupljenim u repić pri dnu. Ima nas sva gomila! Viđam sebi slične od premijera, promocija i raznih prijemova do toga kako kopaju po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama. Naviru Djeda Mrazovi! Nije to samo posljedica novogodišnjeg razdoblja. Toliko nas ima da bi se pogrešno moglo reći da nastupa nova moda.

Bilo bi to pogrešno jer nije posrijedi moda. Moda nastaje tako da se dirigira iz nekog centra, da neki dizajneri nešto smisle, nagovore neke popularne ličnosti da to prihvate, masovni mediji podrže zamisao i promoviraju je, mase potrošaća prihvate taj diktat... U ovom slulaju je obrnuto. Nema onoga tko bi to propisao, brojni pojedinci svaki za sebe samostalno odlučuju da promijene svoj izgled suprotno onome što se propagira, masovni mediji pojavu ne registriraju, u javnom mnijenju ona ne postoji, masovno izostaje prepoznavanje da je u stvarnosti prisutno. To je zapravo antimoda.

Provjerite. Krenite kroz grad i brojite koliko ćete dugokosih muškaraca u poznijim godinama uočiti putem. Začudit ćete se. Toliki broj ne može biti slučajan. Jest da je svaki od njih zanemario posjetu frizeru vlastitom odlukom, ali mora da svaki od njih zapravo prepoznaje nešto u duhu vremena što ga navodi da se svi zajedno ponašaju isto.

Kada bi se svi zajedno u isto vrijeme našli na glavnom gradskom trgu možda bi i masovni mediji napokon primjetili da se nešto događa. Odmah bi našli nekoliko veleumnih glava da to prokomentiraju i protumače. Kakav je psihološki profil tih novih dugokosih? Što oni tim izgledom poručuju vijoreći sijedim kosmušinama? Što im je zajedničko? Sijeda kosa ukazuje na to da njezin nosilac dugo pamti, da se sjeća onoga što je bilo ranije nego jučer ili prije dvadeset godina, da nije zaboravio, a kosa kao zastava kazuje da je ponosan na znanje da je nekoć bilo drugačije nego je danas i nego što se danas priča da je bilo. Kuda to vodi? Prema tome da i ono što će biti niti je jedino moguće niti nužno.

Pred doček nove godine našao sam se u dilemi da li da se otuširam ili uredim nekako drugačije. Naposljetku sam povezao oko čela originalnu vrpcu Navajo-indijanaca. Ma odlično! To je to! Ponovo isklijavamo odlučni ne dopustiti bljedolikima da nas istrijebe!

KUĆA NA PRODAJU - STARA KUĆA U ISTRI - OBNOVLJENA ORIGINALNA KUĆA - LJETNA KUĆA U KOJOJ SE MOŽE ŽIVJETI CIJELE GODINE - KUĆA USRED ISTRE

Jedna od najljepših malih kuća u Istri.

Sagrađena oko 1900. godine. Potpuno je obnovljena i sanirana, uz minimum izmjena izvornog stanja. Promijene su učinjene samo u unutrašnojsti. Ugrađena je deka prvog kata od armiranog betona, stepenice u prvi kat i tamo kupaonica. Promijenjena je i unutarnja žbuka. U prizemlju su preko dijelom zemljanog, dijelom ruiniranog kamenog poda položene cigle "tavelice" kupljene u Italiji.

Instalacije za vodu, struju, kanalizaciju i vod od televizijske antene novo su postavljeni, također prozori i ulazna vrata. Na vrlo niskom tavanu montiran je samo električni bojler za kupaonicu i kuhinju u prizemlju. Izvana je kuća samo restaurirana (fugirana). Krovište je obnovljeno, postavljeni su novi žljebovi, no opet su iskorišteni izvorni crijepovi.

Kuća se u prizemlju grije željeznom peći i, alternativno, mramornim zidnim pločama, a na prvom katu samo njima. Kupaonica se grije električnim grijačem.

Izvana načinjeni su opsežan sustav hidroizolacije, spremnik za otpadne vode ugrađen je ispod terase i napravljena niska, vrtna ulazna vrata.

Bočno od kuće je kamena gospodarska zgrada, stara koliko i kuća. U nju se ulazi s terase. Izvana je restaurirana, krovište je obnovljeno te su ugrađeni novi prozori i vrata. Unutra je lijepi kameni pod. Vod, struja i sl. nisu uvođeni. Voda je provedena s vanjske strane, gdje se nalazi kameni "lavandin" i kameno postolje za kuhanje i sl.

Kuća je građena na usijeku u stijeni, na jednom ekstremno strmom obronku. Prilazi joj se bočno iz sela, gdje se može ostaviti auto, jer taj prostor pripada parceli.

Kuća se nalazi u dijelu sela Brkač koji se zove Monte. Ona sama za sebe stoji kao zadnja zadnja kuća u selu. Okrenuta je na zapad, s pogledom na Vižinadu.

Tlocrt kuće je između 35 i 40 kvadratnih metara, no zbog debljine zidova službeno mjerenje unutarnje korisne površine (bez niskog tavana), dakle prizemlja i prvog kata, je 69 kvadratnih metara. sastoji se od dnevnog boravka s kuhinjom u prizemlju, te kupaonice, malog hodnika i dvije spavaće sobe na katu.

Tlocrt gospodarske zgrade je oko 20 kvadratnih metara.

Oprema kuće se sastoji i od parabolične televizijske antene, ali telefonski priključak nema, no on se može lako i jeftino uvesti.

Kuća se zadnjih četiri godine iznajmljuje preko jedne inozemne agencije. Gosti su gotovo isključivo iz Austrije i sjeverne Europe. Unajmljuju je uglavnom u proljeće i u kasno ljeto i jesen. Dohodak je takav da pokriva sve troškove kuće i njenog održavanja, uz znatan ostatak.



Trideset metara od kuće nalazi se zaravan, praktična za parkiranje nekoliko automobila, držanje veće količine drva, može se posaditi mali maslinik i sl. Na nju se nastavljaju vinogradi.

Generalno, kuća je obnavljana i uređena za privatno stanovanje. Ima ničim narušen panoramski pogled, koji će zbog visinske razlike takav i ostati, na dolinu i okolne obronke. Terasa je cijelog dana osunčana. Selo Brkač odnosno Monte nemaju dućan ili kiosk. Nema javnog prijevoza. Prvi dućan, benzinska pumpa, ambulanta itd. su na cesti u podnožju Motovuna, pet, šest minuta kolima. Do mora, Poreča, Tarske Drage ili Novigrada, je 25 minuta, slično do Buja, Grožnjana itd. U neposrednoj blizini Brkača je šetnica i biciklistička staza Parenzana. Kraj je vrlo miran.

Objekt Ima sve potrebne dokumente.
Cijena: 130 000 eura.


















Kontakt: sladjana.bukovac©gmail.com








Das Haus wurde um 1900 gebaut. Es ist in den letzen zehn Jahren vollestaendig erneuert und saniert worden, mit einem Minimum an Aenderungen des urspruenglichen Baus. Es wurde eine Betondecke eingezogen, eine Treppe in den ersten Stock gebaut, dort ein Badezimmer. Auch der innere Verputz ist neu. Ueber dem beschaedigten (Stein-)Boden im Erdgeschoss sind traditionelle italienische Fliesen (Ziegelsteine) verlegt worden.

Eingebaut wurden die Wasser-, Strom und Abwasserleitungen sowie der Antennenkabel, ebenso die Fenster und die Tueren. Unter dem sehr niedrigen Dachstuhl ist nur ein elektrischer Wasserboiler montiert worden, fuer das Badezimmer und die Kueche. Aussen wurde die Fassade restauriert (Fugen). Der Dachstuhl ist erneuert worden, darauf wurden die uerspruenglichen Dachziegel verlegt. Die Regenrwassererbleitungen sind neu.

Das Haus wird im Erdgeschoss von einem Eisenofen geheizt und, alternativ, durch elektrische Marmorplatten; im ersten Stock die beiden Zimmer nur mit ihnen. Im Badezimer ist ein elektrischer Heizstrahler.

Um das Haus wurde ein aufwendiges System fuer die Isolierung gegen Wasser und Feuchtigkeit gebaut, ebenso der Auffang fuer Abwaesser aus dem Haus unterhalb der Terasse. Eine niedrige Gartentuer aus Eisen bildet den Eingang vom Dorf, zum Haus und Terasse.

Seitlich steht ein steinerner "Schuppen"- Wirtschaftsgebaeude, so alt wie das Haus selbst. Es wird von der Terasse aus betreten. Seine Aussenfassaden sind restauriert worden, ebenso der Dachstuhl. Neue Fesnster und Tueren sind eingesetzt worden. Innen ist ein schoener Steinboden erhalten. Der Innernraum ist hoch. Die Wasserleitung ist vom Haupthaus nur bis an die Front gefeuhrt worden, zu einem alten Steinbecken und der gemauerten Koch- und Grillgelegenheit.

Das Haus ist auf einem in den Felsen eingeschnittenen Podest gebaut worden, auf einem sehr steilen Hang. Der Zugang ist seitlich vom Dorf, wo man am Haus das Auto stehen lassen kann, da der Platz zu Haus gehoert.

Es befindet sich im Dorf Brkač, Dorfteil Monte. Es steht frei als das letzte Haus, ist westlich orientiert und blickt ueber ein tiefes Tal auf den Ort Vižinada.

Der Grundriss des betraegt knapp 40 Quadratmeter, doch wegen der Dicke der Steimauern betraegt der amtlich ermittelte nutzbare Raum der beiden Etagen (ohne den niedrigen Dachboden) 69 Quadratmeter. Im Erdgeschoss ist ein Raum (mit einegbauter Kueche), im ersten Stock sind zwei Schlafzimmer, ein kleiner Gang und das Badezimmer. - Der nutzbare Grundriss des Wirtschaftshauses, "Schuppens", ist ca. 20 Quadratmeter.

Das Haus verfuegt ueber eine TV-Satellitenantenne, aber keinen Telefonanschluss. Der kann billig und einfach verlegt werden.
Falls gebraucht, kann (vom selben Eigentuemer) ein kleines, 30 Meter entferntes Grundstueck oberhalb des Hauses preiswert gekauft werden. Es ist schoen, mit Baeumen, und praktisch, da man dort zwei, drei Autos parken, groessere Holzmengen Ae. halten kann. Daran schliessen sich Weinberge an.

Generell: Das Haus wurde fuer die private Nutzung gekauft, erneuert und eingerichtet. Es ist einzelstehend und hat einen Panoramablick auf ein Tal und umliegende Huegel. Die Terasse ist den ganzen Tag ueber sonnig. Das Dorf Brkač bzw. Monte haben weder Laden noch Kiosk, auch keine oeffentliche Verkehrsanbindung. Das erste Lebenmittelgeschaeft, die Tankstelle, Ambulanz usw., befinden sich 6-7 Autominuten entfernt, am Fusse des Staedtchens Motovun. Zum Meer – etwa Poreč, Tarska Draga oder Novigrad - braucht man 20, 25 Autominuten, so auch nach Buje, Grožnjan, Oprtalj und Buzet. Bis Triest 35, 40 Minuten. Am Ort Brkač verlaeuft der bekannte "transistrische" Wander- und Bykerweg Parenzana.

In den letzen vier Jahren wurde das Haus vermietet, nahezu durchwegs an Gaeste aus Oesterreich, Nordeuropa und Uebersee. Diese bevorzugen das Fruehjahr, den Spaetsommer und den Herbst. Die Einkuenfte decken den Unterhalt des Hauses, wobei ein Gewinn von 70 bis 80 Prozent verbleibt.

Alle Papiere (ein Eigentuemer) sind in Ordnung. Erfahrene, deutschsprechende Notare und Rechtsanwaelte sind in Poreč vor Ort.






























(Ovo je usluga prijateljima.)

Glas doktora T. ima osobenu boju po kojoj ga se može prepoznati i u žamoru mnogih, tako da se nikada ne predstavlja kad nazove telefonom. Samo počne govoriti. Mnogi se danas ako ponašaju znajući da se njihovo ime pokaže na ekranu mobitela kojeg nazivaju, ali on je tako – zahvaljujući glasu - postupao otkada ga znam, davno prije pojave mobitela.

Nazvao sam prije nekoliko dana na njegov mobitel i, premda sam znao da je moje ime iskočilo na ekranu čim se stvarca oglasila, predstavio sam se kao što uvijek radim kako bih time onima koje nazivam dao vremena da se isključe iz onoga što rade i mentalno pripreme za bilo što zbog čega ih zovem. Doktora T. obično zovem jednom godišnje. Dogovorimo se naći kad ima dežurstvo preko noći, dođem kada svi pozaspu, zabije mi prst u šupak i malo čačka, a onda si natočimo čašu nekog pitkog alkohola (kojeg doktori nekako uvijek imaju u nekom skrovitom uglu ordinacije), pa se ispričamo za cijelu godinu koja je protekla od kada smo se posljednji put vidjeli.

Iznenadilo me je što je ovaj put rekao da dođem u sedam ujutro i da ga čekam u hodniku odjela na prvom katu. Nisam se raspitivao zašto, valjda zna zašto govori. Ne trebam ni opisivati kako mi je bilo ustati u šest ujutro, nakon što sam zaspao u tri. Vozeći kroz grad palo mi je na pamet da možda nije dobro spojio s kim je razgovarao... S druge strane, čovjek je doktor, primarijus, pročelnik odjela, možda i šef klinike, profesor, ne znam što sve nije u tom medicinskom svijetu – vjerojatno nema vremena, pa me je naručio kad je mogao.

U sedam sam stajao u praznom hodniku. Tek povremeno se moglo kroz mutno staklo zamijetiti nekakvo gibanje u dnu hodnika, povremeno se na rubu slušnosti začuo neki šum. Povremeno je prošla neka medicinska sestra krećući nečujno poput utvare. Jedna za drugom stiglo je nekoliko djevojaka koje su nestale u pokrajnim odvojcima hodnika ili u nekoj od soba u beskarjnom nizu da bi se ubrzo pojavle u bijelim odorama: dnevna smjena medicinskih sestara. Povremeno je prošao i neki mlađi doktor. Pola osam, a moj prijatelj se ne pojavljuje po mene...

Odjednom sam začuo njegov karakterističan glas. Okrenuo sam se u pravcu odakle je dopro, ali ništa. Čas kasnije začuo sam mu glas iz sasvim drugog smjera. Okrenuo sa se. Ništa. Odjednom je glas stigao s treće strane. Ponovo sam se ustremio prema onamo, uzalud. Prekinuo me karakterističan glas mog prijatelja koji mi se primicao iza ugla hodnika. Već sam zinuo da ga dočekam nekom doskočicom, kad je iza ugla banuo neki mlađi doktor objašnjavajući nešto sestri koja je hodala uz njega. Ostao sam začuđeno otvorenih ustiju jer je nepoznati čovjek govorio upravo glasom doktora T., bio je to taj glas, vrlo karakterističan, ali to očigledno nije bio on. U sljedećih desetak minuta glas je sve češće i sve jače dopirao s raznih strana, kadikad tako tih da se nije razaznavalo što govori, a ponekada snažniji pa su se mogle razumjeti poneke riječi.

Napokon moj prijatelj izroni kroz neka vrata glavom i bradom.

- Idemo, brzo! Uh, koliko posla od ranog jutra! – huknuo je. Požurio sam za njim. – Završio sam s vizitama, sad imam deset minuta za kavu.

Ušli smo u neku ordinaciju. Usput je doviknuo jednoj sestri da nam donese kave i dok mi je opipavao prostatu počeo sam se smijati. Znam iz socijalne psihologije i industrijske psihologije da žene koje rade uz pokretnu traku u tvornicama ili u malim dućanima znaju vremenom uskladiti mjesečnice da im svima dolaze otprilike u isto vrijeme. Taj je slučaj dobro opisan i objašnjen. Međutim, ne znam da li sam ikada u literaturi naišao na slučaj da svi u nekom kolektivu govore kao šef. Viđao sam da se u firmama svi oblače kao direktori, da mlađi oponašaju starije, da oni koji teže uspinjanju po hijerarhijskim stepenicama u mnogo čemu slijede one iznad njih, ali da svi nauče govoriti kao onaj koji ih je učio što da govore… Ne znam je li to svjesno ili nesvjesno, ali dobro su uvježbali. To mora da je zapravo vrlo zanimljivo i spretno. Kad god zazvoni telefon, a s druge strane netko – ne predstavljajući se – govori šefovim glasom, nemoguće mu je išta odbiti. S druge strane, onaj koji je nazvao po boji glasa ne može prepoznati da mu se možda nije javio upravo veliki šef, pa mora paziti što traži. Na taj način boja glasa koju su svi preuzeli i način govora koji su naučili djeluje kao korektivni faktor da se sve odvija na najbolji mogući način. Šef ne mora ni biti prisutan – njegov glas neprekidno odzvanja i nezavisno od njega upravlja svime.

- Vidim da nemaš vremena, pa ti neću ništa reći – rekao sam. – Ali kad nađeš vremena, pogledaj na moj blog. Sve ću zapisati...

Kad pogledamo Miroslava Tuđmana ili Ivu Goldsteina nužno se prisjetimo poslovice „Kakav otac, takav sin“. No već prisjećanje na tragično stradalog Šeksovog sina ili Andriju Hebranga dovodi je u pitanje. Primjer admirala Davora Domazeta Loše i njegovog sina Tomislava govori da je poslovica potpuno nepouzdana.

Doduše, ne znamo dovoljno. Možda bi i admiral Davor bio izvrstan da se u životu opredijelio za mikrobiologiju, možda pored svega što znamo o njemu ne znamo da je bio sjajan kao otac, a možda se sin Tomislav u životu ne bio smio javno upustiti u ništa izvan znanosti, da se ne razočaramo. Možda poslovica i u tom slučaju djeluje na neki nevidljiv, izvitoperen način. Možda je Tomislav pokupio svoje dobre osobine od majke ili je i on sam dokaz da se geni spontano stvaraju?

Narodna mudrost „pleti kotac ko i otac“ sigurno je bila korisna kroz prošlost od pećinskog doba do industrijske revolucije, a u mnogim slučajevima i kasnije, no slijediti je u svemu i danas bila bi ludost. Vremena se mijenjaju, mudrosti se preokreću u ludosti, jedino je glupost vječna, ali na sreću i pamet se uvijek iznova rađa. Oni koji se drže ishlapjelih mudrosti – koliko god primjera našli da ih potkrijepe – nesumnjivo su glupani. Drugi glupani to ne mogu uočiti, ali mogu oni koji to nisu. Za glupane su oni glupi jer ne poštuju njihove gluposti. Između te dvije grupacije, usprkos velikom broju pojedinaca koji su na neki način između njih, ne postoji mogućnost razgovora i dogovora. Postoje samo dva ishoda: ili budale nadjačaju brojem i silom ili pametni nađu načina da ih privedu nekoj korisnoj svrsi. Sliku čine nejasnom oni pametni, ali zloćudni, koji koriste budale za svoje svrhe, kao i bedasti koji iz svojih budalastih razloga pristanu uz pametne. Mjena je neizbježna već i iz bioloških razloga, a promjena se oblikuje upravo kroz taj vječni sukob.

No postoje i majke i kćerke. One su faktor stabilnosti. Cijenim roman Milane Vlaović „Blato“ jer je u njemu (između ostaloga) sjajno prikazano kako je ženama nevažno što se događa u društvu, ali im je jako važno kakav je namještaj u stanu i kakve su zavjese na prozorima. Od društvenih promjena najvažnija im je moda. Naravno, Vesna Pusić narušava tu sliku, ali malo je takvih kao Vesna ili Snježana Kordić.

Svaka nova generacija počinje ispočetka, ali nastavljajući staru. Dva pola prethodne izjave nisu u kontradikciji. Početna tvrdnja samo pokazuje da nam nedostaju pojmovi i izrazi kojima bi stvarnost bila odgovarajuće domišljena i opisana, pa nam zato često izmiče. (Ovdje vidim prostor za možda najznačajniju ulogu intelektualaca.) Umjesto „Kakav otac, takav sin“ primjerenije je koristiti „Jabuka ne pada daleko od stabla“ zbog suptilnog uračunavanja okoline u konačni rezultat. Ako stablo jabuke raste na padini, plod - iako padne pod krošnju - može se daleko otkotrljati. Ako raste na dnu udoline, plodovi će se okupiti oko debla.

Ispričao sam sve ono maksimalno jednostavno, da bi i budalama moglo biti jasno. Hoće li pametni od toga imati ikakve koristi?