 Nedjelja je, božji dan odmora, no više je nego jedan razlog da ne pišem, a kako bi se ipak oglasio, postoji način kako da se vuk zasiti a ovca ostane cijela. Dapače, taj se način nameće jer sam jučer pročitao priču koja me se posebno dojmila, iskreno sam zažalio što je ja nisam napisao. Jedino što me tješi pri tome jest da bih je napisao prije ili kasnije, da me Vjeran Grković nije preduhitrio. Od sveg srca vam preporučujem da odvojite nekoliko minuta i pročitate tu sjajnu i upečatljivu kratku priču ovdje. |
 U jednom sam razdoblju života godinama bio bez posla i uvelike smanjenih mogućnosti da ikako zarađujem jer sam bio na zubu povelikom broju vrlo utjecajnih ljudi, pa mi nije bilo nimalo lako. U jednom trenutku dočuo sam da je raspisan konkurs za radno mjesto u jednoj uglednoj ustanovi koji je bio kao stvoren za mene - ne samo bi mi taj posao riješio egzistencijalna pitanja, nego kao da sam ja bio stvoren za to mjesto, a bilo bi to savršeno mjesto za mene. Kako je to bilo mjesto za koje se zahtijevalo zadovoljavanje prilično jasnih kriterija, a znajući da od ljudi koji ih osim mene mogu zadovoljiti nema nikoga zainteresiranog, poslao sam svoju ponudu. Uz mene se javila samo jedna teška budaletina ljigava karaktera, osoba s medicinskom svjedodžbom o mentalnoj poremećenosti (ne pretjerujem, bukvalno tako), kojemu se kvalifikacije nisu mogle mojima ni prispodobiti, grda neznalica. Istini za volju, zapravo se jedino još netko takav i mogao javiti. Mala smo mi sredina, u nekima područjima se kvalitetni ljudi mogu prste izbrojati. Ne spominjem ni kako se taj zove jer nije jedini, a ima od njega daleko gorih, pa je umjesto njega mogao biti u igri bilo koji drugi od njih.Ne spominjem koja je to bila ustanova jer bi se ono što se dogodilo vrlo vjerojatno dogodilo i na nizu drugih jednako uglednih, uglednijih ili manje uglednih ustanova. Većinom glasova onih koji su odlučivali radno mjesto dodijeljeno je toj budaletini i ljigavcu. Odnos između nas dvojice bio je otprilike kao između hrasta i trulog žira, a ipak je on dobio posao. Kako je to bilo moguće? Da odmah uklonimo ono što će nekima ispranih mozgova prvo pasti na pamet. Obojica smo Hrvati, premda je on već u ono vrijeme deklarativno bio glasniji od mene u krugovima gdje je osjećao da je to sigurno, dok se ja ni prije ni kasnije nisam razmahivao time ni busao u prsa. Obojica smo bili članovi Saveza komunista, premda se u vrijeme tog natječaja on isticao gorljivošću na partijskim sastancima, a ja sam već nekoliko godina prestao plaćati članarinu. Navedene okolnosti su možda donekle utjecale na konačni izbor, nešto sitno, ali ne vjerujem da su imale bitnu prevagu, pa ih ni ne uzimam u obzir. Po mojoj procjeni tri su okolnosti bitno odlučile o ishodu. Prvo, postojeća stručna hijerarhija, uspostavljena ravnoteža moći, utjecaja i interesa unutar ustanove. Sve se ondje već bilo ustalilo, mojim dolaskom sve bi se poremetilo. Nezadovoljnima se ne bi ništa poboljšalo, a moglo bi postati još gore, zadovoljni bi sigurno bili ugroženi i mogli bi samo izgubiti. Primivši za hijerarhiju benignog ljigavca, koliko god štetio poslu koji je preuzeo obavljati, svi su bili zadovoljni jer su ga bez muke smjestili na mjesto koje mu pripada, dno dna, a naspram njega su svi izgledali samo još bolji. Drugo, moglo bi se reći da sam u to vrijeme bio politički omrznut. To ne znači ni da su me svi ljudi koji su se bavili politikom mrzili niti da je narod imao nešto posebno protiv mene. Ne, to znači naprosto je da je dovoljan broj dovoljno moćnih ljudi smatrao da me treba zatrti, ne više od petnaestak njih. Zatim je bilo stopedesetak njih koji su smatrali da je zavrijedilo da urade što god mogu da bi mi onemogućili da dišem zato da bi onih prvih petnaestak bilo zadovoljno. Političko tijelo je činilo još oko tisuću i petsto ljudi koji zapravo pojma nisu imali zašto sam se ikome zamjerio, ali su shvatili da se politička pravovjernost iskazuje između ostaloga i tako da me se nagazi ako se igdje ukaže prilika. Ako ništa drugo, mogu reći da sam bio poznat u političkim krugovima. Znajući da sam u nemilosti političkih krugova, nitko od ljudi od kojih je zavisio moj izbor i imenovanje nije bio spreman izložiti se možebitnom riziku da mu netko od tada moćnih ljudi to zamjeri, a treba i te ljude razumjeti, iako ih to nimalo ne opravdava. Treće je zapravo izvrnuto drugo. Kao što su se skanjivali napraviti ono što bi bilo u redu zbog bojazni da bi se to moglo protumačiti kao da me podržavaju i potpomažu, isto tako nitko nije bio spreman ni da mi pomogne koliko god privatno mislili da bi to bilo korisno za ustanovu u kojoj su radili. I tako je ta priča završila, ali ova priča još nije završila. Nekoliko mjeseci nakon imenovanja onaj mamlaz je objavio neki tekst u kojem se nepojmljivo prosro svojim neznanjem. Pročitao sam ga i nisam mogao vjerovati svojim očima: dubina njegova nepoznavanja osnovnih činjenica bila je fascinantna. Ono što je napisao bilo je otprilike kao da profesor matematike ustvrdi da se mogu zbrajati samo parni brojevi, a oduzimati samo neparni. Ono, znao sam da je čovjek veliki tutlek, ali nisam mogao pretpostaviti ni da igdje postoji toliki. I to je još netko objavio! Netko je to pročitao, ocijenio da je vrijedno objavljivanja, poslao u tisak! I nitko nije ni pisnuo! Jedino objašnjenje bilo je da to nitko zapravo nije ni pročitao, ni prije ni nakon objavljivanja. Ne budi lijen, kako sam ionako bio nezaposlen, te je jedino čega sam imao na pretek bilo slobodnoga vremena, sjeo sam i napisao komentar. Sve što je taj jadničak iznio bilo je trivijalno pobiti, pri čemu nisam trebao koristiti ništa više od najobičnijeg rječnika (malo hrvatskog, malo rječnika stranih riječi) i opće enciklopedije, ali sam usput malo koristio osnovni udžbenik na nivou uvoda, tek da pokažem da ni o tome nema pojma, te sam ga rasturio na uvredljivo elementarnoj razini. Ista redakcija koja je objavila tekst na koji sam reagirao bila je dovoljno fer da objavi i moj komentar, ali ga je prethodno skratila tako da mu je oštrica bila uvelike otupljena. Vidjelo se da sam pisao o laprdanjima ordinarne budaletine, ali se nije vidjelo koliko je strašan doseg njegove budalaštine. Rasprostro sam svoj objavljeni okljaštreni članak i zamislio se - zašto su to napravili? Palo mi je na pamet nekoliko mogućnosti od kojih mi je činilo najvjerojatnije da su „uglednika“ o kojem sam pisao sveli na razinu obične, svakodnevne budale kakvih ima tušta i tma, a njegovu glupost i nestručnost na razinu uobičajenih inkompetencija koje su bile dopustive i benigne. Da su pustili sve što sam napisao, da se pokazalo koja je strašna količina budalaštine iskazana u tom jednom primjeru bilo bi alarmantno, povuklo bi pitanje kako su tako nešto mogli uopće objaviti, pa su morali ublažiti kritiku da bi zaštitili sebe. Naposljetku sam se zapitao - što je to meni uopće trebalo? Da pokažem i dokažem o kakvoj je budaletini bilo riječi? Pa to su svi ionako znali. Da im to kažem da mi nakon toga ne mogu reći da nisu znali? Pa ja ionako s velikom većinom njih ni ne razgovaram. Zaista, zašto? Prijatelj me je dobronamjerno zafrkavao: „Što ti je uopće trebalo da se javiš na natječaj? Zar si zaista mislio da bi mogao dobiti posao? Znao si da te moraju odbiti, da će te odbiti. Samo provociraš! Sad imaju još više razloga da te ne vole, kad ih provociraš!“ Kroz život su svakovrsni tipovi na me nasrtali ili sam ih trebao razgrtati da bih mogao nastaviti svojim putem: alkoholičari, kriminalci, ljubomornici, pa unitaristi i nacionalisti, komunisti i antikomunisti, karijeriste i birokrate, zlobnici i zavidnici, ali sam sa svima njima lako. Oni koji su mi najviše krvi popili su glupani i ljigavci koji zbog jednoga ili drugoga mogu postati bilo što od prethodno nabrojanoga. Jedini recept koji se do sad pokazao djelatan protiv takvih je biti što dalje od njih, radikalno ih izbjegavati u privatnom životu i šutnuti svakom prilikom u javnoj sferi. Pazite: biti neinteligentan nije sramota, to je nesreća, pa oni koji su bez svoje zasluge obdareni prirodnom inteligencijom imaju razloga biti sretni, ali se nemaju čime dičiti. Biti neobrazovan je ograničenje, ali - kako je to često tek posljedica prilika na koje se nije moglo utjecati - oni koji su propustili priliku mogu žaliti, a oni koji su je iskoristili mogu prvenstveno zahvaljivati okolnostima. Biti beskarakteran je loše, iako je mnogima koristilo. Na kraju svega toga, biti glup je zlo, prvenstveno za samog glupana, a zatim za sve oko njega. Na društvenom nivou glupost je sila ravna elementarnim nepogodama. Zato je glupost štetno tolerirati. |
 Jučer sam napisao post o jednom starom dokumentu na koji sam slučajno naišao, o KNJIZI ČLANOVA SSRNJ iz prvog polugodišta 1959. godine za mjesnu zajednicu Tuškanac u Zagrebu u kojoj postoji popis pojedinačnih članova te organizacije u kojemu je za svakoga navedena njegova nacionalna pripadnost. Nacionalnosti su navedene ovih redom: tiskano - Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Jugoslaveni (tj. neopredijeljeni), dopisano rukom - Austrijanci, Nijemci, Mađari, Poljaci, Rusi, Rumunji, Česi i - opet tiskano - ostali. Popis pokazuje da se svaki od 655 članova SSRNJ na Tuškancu nacionalno izjasnio - što potkopava raširenu priču da je u bivšoj Jugoslaviji nacionalno izjašnjavanje bilo nepoželjno ili čak opasno, a sumarni popis pokazuje da je na području za koje možemo pretpostaviti da su na njemu živjeli oni koji su upravljali tadašnjim društvom živjelo duplo manje Srba nego što ih je bilo u sveukupnom stanovništvu Hrvatske, što je upravo suprotno tvrdnji da su Srbi preplavili rukovodeća mjesta u tadašnjoj Hrvatskoj, te je dovodi u pitanje.Na taj post dobio sam jedno simtomatično pitanje - zašto je srpska nacionalnost stavljena na prvo mjesto, ako je riječ o Zagrebu i Hrvatskoj? Pitanje je zanimljivo jer je odgovor očigledan. Iako je riječ o jednoj mjesnoj zajednici u Zagrebu, u Hrvatskoj, riječ je o organizaciji koja već u naslovu ima riječ „Jugoslavija“ - Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije. Po prirodi stvari, takvi popisi su u cijeloj Jugoslaviji morali biti jednoobrazni prije nego da ih svaka mjesna zajednica tiska za sebe u jednom primjerku sa sebi najprimjerenijem rasporedom. Uostalom, čemu tiskati nešto u jednom primjerku, jeftinije i jednostavnije bilo bi sve iscrtati rukom, i koji zajednički podatak bi se mogao izvući da je svatko određivao kategorije koje se traže po svome? Bila bi to totalna besmislica i uzaludan posao. Ne znamo, ali možemo pretpostaviti da je ista takva knjiga tiskana i na ćirilici, te na slovenskom i makedonskom, pa možda čak i na madžarskom i albanskom, ali su u svima najvjerojatnije Srbi bili na prvom mjestu, na vrhu popisa nacionalnosti. Zašto su Srbi bili na prvom mjestu? Nacionalnosti su mogle biti posložene po abecedi, pa bi Albanci i Česi bili na početku ako su se tada već Albanci priznavali kao entitet, što bi dovelo do apsurdnih rezultata da ponegdje popis počinje s rezultatom „nula“, iako bi upravo princip nacionalne ravnopravnosti zahtijevao da u tom slučaju postoje i verzije knjige u kojoj su nacionalnosti poredane po azbuci, što bi samo omogućilo nepotrebne zabune i zbrku. Utoliko je princip redoslijeda primijenjen po drugom kriteriju. Kojem? Zamislite da u nekom testu inteligencije imate pitanje „Poredajte po logičnom rasporedu plodove sljedećih biljaka: lubenica, jabuka, trešnja, ribizl, dinja, papar.“ Većini ljudi bi prvi, najočigledniji i točan kriterij bila veličina, iako bi se našlo strašno pametnih koji bi ih poredali po tome koji je plod zeleniji, onih prepametnih koji bi ih poredali po broju koštica u plodu, onih koji bi ih posložili po tome koliko koju od tih biljaka vole i onih koji bi našli da slatki plodovi trebaju biti na početku, a kiseli na kraju (pri čemu bi ih papar doveo u nevolju). Moglo bi se poredati plodove i u zavisnosti o tome kojim redom sazrijevaju ili koja im je cijena na tržnici, svašta bi se moglo, recimo - poredati voće po abecedi, iako je u navedenom primjeru slijeđena naprosto elementarna pristojnost kada su nacionalnosti u pitanju. Jednostavna je i općepoznata činjenica da su u bivšoj Jugoslaviji Srbi naprosto bili najbrojniji, zatim su slijedili Hrvati, a da je primijenjen upravo kriterij brojnosti pokazuje što su u popisu Slovenci iznad Crnogoraca. Pitanje je, dakle, naprosto neinteligentno. Onaj tko ne bi znao odgovor morao bi imati kvocijent vjerojatno manji od 60, bio bi nepismen. No kako je pitanje napisano, onaj tko ga je postavio jest pismen, što znači da bi odgovor mogao i morao znati. Kad postavlja pitanje, pitanje je da li odgovor zaista ne zna ili se samo pravi da ne zna. Uzmimo u obzir prvu pretpostavku - pitalac ne zna odgovor. Kako je to moguće? Samo ako je napisao pitanje ne razmišljajući, da je slijedio prvu misao koja mu je pala na pamet, da je bio ponesen dojmom koji nije želio preispitati. Nazovimo to „impresionističkim“ pristupom i nastupom. Kakav je to dojam koji ga je zaveo pokazuje završetak pitanja. „…riječ o Zagrebu i Hrvatskoj.“ Srbi, pa na prvom mjestu u Zagrebu i Hrvatskoj! Skandal! Očigledan dokaz nacionalnog ugnjetavanja! (Što je babi milo, to joj se i snilo.) Iako dokaz upućuje na upravo suprotno (da nijedna nacionalnost nije povlaštena), „impresionisti“ u njemu vide samo dokaz svojih teza ne vidjevši da time dokazuju samo svoju manjkavu inteligenciju. Uzmimo u obzir drugu pretpostavku - pitalac točno zna pravi odgovor, ali se namjerno pravi glup da bi iskoristio priliku plasirati insinuaciju. To bi bilo naprosto zločesto i zlonamjerno, ali i instruktivno. Instruktivno utoliko što bi iole inteligentan pitalac znao da takvim insinuacijama može impresionirati samo neinteligentne, neobrazovane, zatupljene, zaglupljene i već zavedene osobe. Već samo pitanje je poučno jer pokazuje na kakve ljude takav potez računa. Ako je pitalac dovoljno inteligentan, postavljanje neinteligentnog pitanja može biti inteligentan potez samo ukoliko se pouzdaje u uspjeh svoje namjere. (Ah, sve me to podsjeća na maestralni završetak „Smisla života Monthya Pythona“ kad Smrt dolazi nenajavljena na večeru, pa joj gospođe s hladnim trajnama postavljaju neprimjerena i glupa pitanja nakon kojih se slavodobitno šepure kako su je zaskočile.) Neopterećen i objektivan pogled na popis nacionalnosti u KNJIZI ČLANOVA pruža daleko zanimljivija pitanja i uvide od onoga što je jedino zanimalo onoga tko je postavio pitanje o kojem sam do sada pisao. Recimo, 1959. godine još nije bilo Muslimana ili Bošnjaka, kako god ih nazivali. Recimo, Jugoslaveni nisu podrazumijevani kao nacionalnost ili nadnacionalnost, nego kao neopredijeljeni. I - više od svega - iako je Tuškanac poznat kao predio s brojnim „židovskim vilama“, vilama koje su sagradili Židovi, u popisu nema niti jednoga. Kako to? Instruktivno je i ono što je Zrin, šaleći se, ali točno zamijetila - svima je nacionalnost navedena u muškom rodu. (Slavica je „Hrvat“, a ne „Hrvatica“.) Zar to nisu daleko zanimljivija pitanja od onog koje je postavljeno s namjerom ili bez namjere, ali s učinkom da se pozornost usmjeri prema nepotrebnom pitanju koje sugerira pogrešan odgovor?  Neinteligentno sagledavanje nužno vodi do toga da se pravo bogatstvo života neizbježno previđa. Neinteligentna rješenja nužno nanose više štete nego koristi.Nakon svega izranja novo pitanje - zašto bi itko želio, zašto bi mu bilo u interesu plasirati tezu koja ne stoji, zašto bi netko volio da je bilo ono čega bilo nije? Ne mogu tvrditi, mogu samo pretpostavljati - zato da opravda svoje današnje stavove ili današnja ili nedavna ponašanja koja bez retroaktivnog redefiniranja, tj. falsificiranja stvarnosti nemaju opravdanja. Iako takva nastojanja mogu biti i često zaista i jesu uspješna, to ne znači da su manje neinteligentna. Da su inteligentnija, inteligentnije bi potkrepljivali svoje teze. Recimo, da ja pokušavam argumentirati raširenu priču kako su u bivšoj Jugoslaviji Srbi bili povlaštena nacija, suočen s popisom članova SSRNJ-a, dometnuo bih da je pored Socijalističkog saveza postojala utjecajnija organizacija - Savez komunista, a tko zna kakav je bio sastav te organizacije - možda sve sami srbočetnici? No od neinteligentnog pristupa je iluzorno očekivati inteligentne dosege. Što je nekoć bilo danas je manje važno pitanje. Važno je samo utoliko što pokazuje koliko pameti danas ima. Razmišljanje o prošlosti je značajno prvenstveno po tome što pokazuje koliko inteligentno netko danas razmišlja. A najvažniji kriterij svega je kakvoj nas budućnosti vodi. Samo čekam da me netko zaskoči kao Smrt primjedbom „Nije INTELEKT nego INTELIGENCIJA!“ Neću ni odgovoriti. |
 PRIČE PROTIV PAPIRA U posljednjih dvadesetak godina svako malo čujem kako u bivšem sistemu nitko nije smio reći da je Hrvat, a ako bi se to nekako saznalo - nešto strašno bi mu se dogodilo. Također se priča da su u ondašnjem društvu svugdje na vlasti bili Srbi. Kad god to čujem strašno mi dođe kako smo mi Hrvati patili pod tim jarmom. Doduše, pomalo me zbunjuje što sam i ja tada živio, nikada i nigdje nisam nijekao ni tajio da sam i ja Hrvat, i zbog toga mi se nikada ništa loše nije dogodilo. Još više me zbunilo kad sam nedavno pronašao na nekoj hrpi glomaznog otpada jednu staru svesku ispunjenu rukom. Na naslovnoj stranici piše KNJIGA ČLANOVA SSRNJ, a iz sadržaja se vidi da su u njoj popisani svi članovi Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije 1959. godine u područnoj organizaciji mjesne zajednice Tuškanac. Kako je Tuškanac već cijelo posljednje stoljeće rezidencijalna četvrt u kojoj stanuju bogatiji, ugledniji i moćniji stanovnici nego drugdje, a u svesci su popisani svaki pojedinačno, neki podaci u njoj su me začudili.  Prvo, tiskane rubrike pokazuju da se u popisu članova tražila i nacionalnost, i svi su se izjasnili, velika većina kao Hrvati. Prema tome, izjasniti se kao Hrvat ne da nije bilo zabranjeno i nepoželjno 1959. godine, nego se izričito zahtijevalo da se svatko izjasni. Drugo, sumarna lista članova SSRNJ na Tuškancu, gdje su živjeli ministri i direktori i slični, pokazuje da je od 655 članova SSRNJ bilo 545 Hrvata, 65 Srba, 21 Slovenac, a ostali pripadaju raznim drugim nacionalnostima, uključujući i 5 Jugoslavena, tj. neopredjeljenih. Drugim riječima, među „vrhuškom“ stanovništva Srba ima čak dvostruko manje nego ih je bilo u sveukupnom stanovništvu Hrvatske.Čemu sad vjerovati - onome što se priča ili onome što dokumenti kazuju? I jedno i drugo zahtijeva tumačenje, a tumačenje zahtijeva pamet, i možda je upravo to objašnjenje zašto imamo tako različita tumačenja. Koliko još drugih priča koje se šire i kojima se vjeruje ne bi izdržale provjeru?  |
|
NIJE ZA MLAĐE OD 16. UKOLIKO STE MLAĐI, NAPUSTITE OVAJ BLOG. STARIJI SLOBODNO NASTAVITE DALJE. Iako filmu koji ste vidjeli nije potrebno nikakvo objašnjenje, ne mogu odoljeti da mu ponešto ne nadodam. Snimljen je u nedalekoj Češkoj – jeste li zamijetili zastavu pri prvom gledanju? Nisu uzalud Čehinje na dobru glasu! Djevojka je lijepa, tome nisu potrebne nikakve riječi. Dovoljan je duboki uzdah. No ono što mi je najzanimljivije u ovom dokumentarističkom prikazu je publika, prolaznici. Što upada u oči kod svih likova u okolini i drugom planu? Djevojka se neometano kreće, nitko se ne zgraža ni skandalizira, nitko je ne pokušava spriječiti, nitko ne pada u nesvijest niti joj dobacuje išta uvredljivo, a kamoli da bi je gađali rajčicama ili trulim jajima. Velik dio prolaznika uopće se ne obazire, idu svojim putem, što ne znači da je ne vide. Oni koji joj se javljaju srdačno joj domahuju, pozdravljaju, ali ni od tih nitko ne nasrće na nju. Raspoloženi turisti je fotografiraju, neki se u slikaju s njom, ali je nitko ne hvata za stražnjicu. Mislite možda da je sve režirano, da su sve to glumci pod budnom paskom režisera? Ne zavaravajte se. Mogao sam isto tako postaviti i stotinjak drugih isto takvih filmova, pa bi vidjeli da je nemoguće nabaviti toliko statista u tako jeftinoj produkciji. Za prolaznike se očito može reći da se ne uzbuđuju, da su civilizirani, tolerantni. Da je djevojka pala i slomila nogu, sigurno bi ih desetak odmah priskočilo i pozvali bi hitnu pomoć, ali nije, pa nije bilo razloga da se na bilo koji način umiješaju u njenu šetnju. Način na koji prolaznici idu svojim putem pokazuje da rade ono što je jedino ispravno – brinu svoja posla. Po načinu na koji prolaze možete zaključiti da jednako ne bi reagirali da pored njih prođu dva muškarca koji se grle, dvije djevojke koje se ljube, (ima i takvih dokumentarističkih filmova, vidio sam,) tri Crnca, četiri Kineza, pet Roma ili sedam navijača bilo kojeg nogometnog kluba. Biskupima te pastve sigurno ne bi palo ni na pamet da proklinju ono na što njihovi sljedbenici ostaju mrtvi-hladni ili što eventualno pozdravljaju. A zamislite da je ista djevojka ista takva prošetala kroz Škabrnju! To ne želim ni zamisliti jer kanim govoriti o nečemu drugome. Ovo što ste odgledali na neki je način i slika naše moguće budućnosti, gotovo bukvalna. Zamislite da djevojka šeće po Jelačićevom trgu, u pozadini se vide tornjevi Katedrale... Nezamislivo? Mogu to sasvim lako zamisliti, dapače, to je izglednije nego bi se pomislilo u prvi mah. Čak i da ne uđe u Europu, hrvatski je živalj iz godine u godinu civiliziraniji i tolerantniji, pa ako ne bude nekih ozbiljnih retrogradnih socijalnih poremećaja, sami od sebe ćemo kad-tad postati kao prolaznici na filmu. Ulazak u Europu i eventualno smirivanje socijalnih tenzija samo će to ubrzati. Za godinu i pol, petnaest godina ili sto i pedeset godina bilo koja gola djevojka moći se neometano prošetati Ilicom, a Stradunom – obzirom na ljetne vrućine i Češke, Mađarske, Poljske i druge turiste – već i ranije. Kad nam je nešto u najgorem slučaju neizbježno za sto i pedeset godina, zašto se to ne bi pojavilo i skorije? Onog trena kad pozadina postane tolerantnija, ne trebamo se pitati hoće li se pojaviti dovoljno onih spremnih da iskoče u prvi plan. U svakoj generaciji ima dovoljno skladno izraslih koji bi se rado pokazali, koji bi htjeli makar i egzibicionistički iskazati svoje buntovništvo ili iz bilo kojeg drugog razloga bi se na to mogli odvažiti. Sjećam se jedne zažarene prepirke u redakciji magazina „Erotika“ krajem osamdesetih godina. Iz inozemstva su nam stigle fotografije koje su prikazivale ljude koji su se ukrašavali tako da su bušili vlastitu kožu i kroz nju vješali metalne karike. Bio sam sam naspram svih koji su tvrdili da je to divljaštvo, ludost, marginalna pojava koja se neće nikada raširiti u Zapadnoj civilizaciji jer je odavno otpisana, a oni koje smo vidjeli na fotografijama su beznačajni psihijatrijski slučajevi. Na isti način se osjećam gledajući ovaj film i vrlo sličnim argumentima bih mogao potkrijepiti svoje proročanstvo kao što sam potkrjepljivao tezu da će „pearcing“ postati trajna i raširena pojava prije nego smo još znali ime za to. Dapače, jednoga dana kada će prvi prolaznici neometano hodati goli javnim prostorima, ništa ih neće moći zaustaviti da se pri tome drže za ruke, da se hodajući zagrle, da se kadikad poljube, a nakon toga je od prakse javnog općenja po krčmama, uglovima ulica i predvorjima hramova samo pola koraka, kao što je to uostalom već bilo u razdoblju Rimskog carstva. Zato se ne moramo čuditi kad neki potpiruju najbrutalnije napade na parade neistomišljenika, a drugi to spremno prihvaćaju, samo što prvi znaju što rade, a drugi – oni bedasti – toga nisu svjesni. Kad homofobi bacaju kamenje na one koji zahtijevaju javnu toleranciju i uvažavanje, protiv čega se zapravo bore, što zaista sprečavaju? Oni zapravo sprečavaju upravo to što vidimo u filmu kojeg sam stavio na početak ovog posta. Jednoga dana kad se prolaznici neće obazirati na dva muškarca ili dvije ženske koji se drže za ruke, neće se obazirati ni na djevojku bilo koje seksualne orijentacije koja je prolaziti gola. Oni koji raspiruju homofobno raspoloženje su itekako u pravu kad upozoravaju na razoran utjecaj slobodoumnih pogleda na njihov svjetonazor. Zaista, kad bi ulicama hodale razgoličene lijepe djevojke i bez prevelikog zazora se upuštale u bliske kontakte, tko bi išao na mise osim starih, bolesnih i jadnih, kao što bi bilo razumljivo? Utoliko alternativa današnjoj uštogljenoj civilizaciji nije dekadentno priznavanje seksualnih nastranosti, skretanja, manjinskih orijentacija (kako god to nazvali) nego oslobođeno društvo seksualno zadovoljenih ljudi. Onaj tko baci kamen ili flašu na „gay paradu“ dvostruko je glup: prvo, jer radi nešto glupo, drugo, jer se u krajnjoj liniji nabacuje na sebe samoga. Da samo na trenutak razmisli prije nego se ičim nabacuje bi li radije živio u gradu kojim prolaze procesije ili onom po kojem šeću gole lijepe žene, te da shvati da upravo njegovo divljaštvo ili civiliziranost vode prema jednome ili drugome (pri čemu valja naglasiti da se procesije i lijepe golišavke ne isključuju), vjerojatno bi prije - ili još bolje umjesto - da išta baci tim istim sam sebe tresnuo po glavi. Utoliko sve socijalne, ekonomske i političke nevolje, idu na ruku onima koji podržavaju status quo, a uklanjanje tih nevolja im zapravo nije u dugoročnom interesu. Kome bi profesionalni tješitelji pružali lažnu utjehu i lažne nade kada bi svi bili zadovoljni i sretni? Što bi sređivali profesionalni spasitelji kada nitko ne bi imao problema? Iz pozicije seksualno nezadovoljnih i socijalnih jadnika djevojku na slici može se vidjeti kao drsku provokaciju. Sa gledišta seksualno nekonfliktnih osoba i socijalno sređenih, ona je samo dobrodošla najava novog doba. |
|
Jako mi je žao, postavio sam jučer post s kojim sam bio prilično zadovoljan. Počinjao je s vrlo atarktivnim filmićem od minutu. Nažalost, nakon što je to radilo nekoliko sati, server na kojem je filmić prestao je privremeno funkcionirati zbog redovnog održavanja, a moj post je bez uvodnog filma prilično okljaštren i uvelike besmislen. Zato sam ga privremeno uklonio, pa ću ga vratiti kad server ponovo proradi.
|
 Nedaleko groblja nalazi se birtija u koju se uobičajilo pokušati navratiti nakon pokopa jer druge nema nadaleko.U njoj je gotovo nemoguće pronaći mjesta. Ucviljeni preživjeli dođu do vrata, povire unutra, (obično vide da su sve popunili oni koji su prisustvovali prethodnim sprovodima tako da se ne može preći ni preko praga,) pa kažu „Eto! Pokušali smo!“ i raziđu se svaki na svoju stranu, pojedinačno ili u manjim grupama. |
|
ZLATKO i VATRA U posljednjih desetak dana umrlo mi je pet što rođaka, što prijatelja, što bliskih poznatih, a jedan je stradao od moždanog udara, ali će srećom preživjeti. Posljedica je to tri okolnosti. Prvo, što poznam i blizak sam s mnogo ljudi; drugo, što sam došao u takvu životnu dob da je i glavnina ljudi s kojima sam u bliskim odnosima u poznijoj životnoj dobi i, treće, što je klima postala takva da pola garderobe iz ormara, ono nabavljeno za prijelazna razdoblja, više uopće ne koristim jer iz najgore zime u jednom danu uskačemo u ljetne vrućine i obratno.  Naposljetku me je jedno jutro probudilo kad su mi pod prozore došla troja vatrogasna kola što je već bilo čudo samo po sebi jer stanujem u uskoj ulici u kojoj se jedva mogu mimoići i dva „Matiza“. Iz njih je iskočilo dvadesetak vatrogasaca obučenih kao vanzemaljci i utrčalo u susjednu kuću, udaljenu ni pet metara, gdje je petogodišnji Grga ugrabio priliku da se malo poigra šibicama, što je rezultiralo s dva uništena kata. Srećom nitko nije stradao, a da se razgorjelo tako da je plamen izbio izvan zidova nema izgleda da i moja kuća, rustikalno građena s mnogo drvenih greda i drvenim zidovima, ne bi bila zahvaćena.Tog se dana, naravski, razgovaralo uglavnom o vatri, požarima i srodnim temama. Priču zbog koje se i danas smijuckam ispričao je Zlatko iz Gline. Jednoga su poslijepodneva sjedili Zlatko i njegov otac na terasi ispred njihove kuće. Bilo je mirno ljetno poslijepodne, ni vjetrić nije remetio sveukupni spokoj, iz velike daljine čule su se tek neke ptičice. Zadovoljno su promatrali svoj vrt koji su upravo uredili. Donijeli su pivu i uživali u zasluženom odmoru i pogledu na svoje djelo. Otac je čak izuo cipele… Odjednom - BUUUM! - eksplodirao je plin u susjednoj kući. Zlatko se ukočio, a otac je iskočio iz svoje stolice kao da je katapultiran, ni ne oblačeći cipele nastavio trčati preko vrta prema susjednoj kući kojoj se kroz prozore već naslućivao plamen, preskočio ogradu i u trenu se našao pred ulazom. Zlatkov otac je pedeset godina bio vatrogasac, član lokalnog dobrovoljnog vatrogasnog društva, i Zlatko je stigao pomisliti „Auuu! Ala je stari još brz!“ i zadiviti se kako je odlučan, no tada je otac, umjesto da uđe, zaobišao susjednu kuću i nestao negdje iza nje. Zlatko je pomislio „Što je sad to? Da stari ipak nije prolupao?!“, no dok je još premišljao što bi on mogao učiniti, stari se trčeći vratio. Nosio je aparat za gašenje i Zlatko je shvatio da je otac otrčao na benzinsku pumpu koja se nalazi iza susjedne kuće, na svakoj benzinskoj pumpi postoji aparat za gašenje, otac ga je zgrabio, vratio se s njim, uletio u stradalu kuću i - PŠŠŠŠŠŠ! PŠŠŠŠŠ! PŠŠŠŠT! - zagasio ono što je počelo gorjeti.  Zlatko je bio impresioniran ocem. Ne da je zahrđao i prolupao, nego je bez premišljanja znao što je najbolje i bez oklijevanja tako postupio. Da nije tako reagirao, od susjedne kuće ne bi ništa ostalo, a ovako je šteta bila minimalna. Vrag je vatra. Dobar sluga, ali loš gospodar. Ako joj se dozvoli da se razgori, ništa je ne može obuzdati. Narednih dana cijelo je susjedstvo prepričavalo i hvalilo njegova oca i njegovo junačko djelo.Kratko vrijeme nakon toga vozio je Zlatko svog starog „spačeka“ kad odjednom - BLAM! FLJAM! - upali mu se motor. Samo odjednom suklja plamen ispod prednjeg poklopca na motoru, ližu plameni jezici kroz svaki procijep, prodire dim u unutrašnjost kabine, jedva se vidi kroz prednje staklo kuda se vozi... No Zlatko je ostao „cool“. Prisjetio se da je nedaleko pumpa za gorivo, a na svakoj benzinskoj stanici postoji aparat za gašenje požara pa nije zaustavio da pobjegne iz vozila, ne zaustavljajući se nastavio je punom brzinom. On ulijeće na jednoj strani u prostor benzinske pumpe sa „spačekom“ u plamenu, a s druge strane svi namještenici pumpe i ljudi koji su se zatekli da natoče gorivo bježe glavom bez obzira, preskaču zidove i bacaju se u jarke. Zlatko je još stigao pomisliti „Što je njima?!“, ali nije imao vremena više o tome razmišljati. Zaustavio je gorući „spaček“ pored stupa na kojem je visio aparat za gašenje, iskočio iz vozila, zgrabio aparat, podigao poklopac, aktivirao aparat, te zalio gorući motor i zagasio plamen. Tek kad je sve bilo gotovo i dobro svršilo, a ljudi koji su pobjegli se počeli polako i oprezno vraćati bijelih i izduženih lica, Zlatko je shvatio da možda nije najbolje učinio… Vrag je i iskustvo. Skloni smo pozvati se na vlastito iskustvo s velikim uvjerenjem, ali ako ne uvidimo da je situaciji koja naliči nekoj staroj iskrsnula i neka nova okolnost (kao što se razlikuje ako se aparat s benzinske pumpe odnese plamenu od toga da se plamen doveze do aparata na benzinskoj pumpi), ništa nas ne može toliko zavarati upravo kao vlastito iskustvo. |
 Posljednji sam post napisao potaknut samo jednom pojedinošću u članku poznatog novinara-komentatora, iako je takvih pojedinosti bilo desetak, kao što bi i cijeli tekst objavljen preko tri (sa slikama i četiri) velike stranice. Autor se dohvatio razglabati o razlici između navodno liberalnih osamdesetih godina prošlog stoljeća i navodno tradicionalne današnjice, i jedno i drugo navodno njemu.Pod post na blogu dobio sam komentar koji ne mogu odoljeti ne kopirati i ovdje jer odražava i moje mišljenje iako bih ga ja nešto drugačije argumentirao i iznio drugim riječima: Govoriš o poznatom novinaru koji je objavio antologijski izmišljeni intervju sa Sanaderom! Čitao sam članak. Pisan je po metodologiji „Bilo je ovoga, ali je bilo i onoga - ima ovoga, ali ima i onoga, pa se ne mogu odlučiti ni što je bilo ni kako je danas“. Kad ne može razbistriti ono o čemu bi htio pričati, onda baljezga. Konstatira da je bilo onih koji bi se pejorativno mogli svrstati u pripadnike životnog stila „seks, drugs & rock and roll“, ali previđa da ih je bilo oko dva milijuna. Konstatira da je bilo zatvorenika na Golom otoku, ali previđa da ih je bilo možda dvjesto. Dozvolimo da se ta brojka napuše i deset puta, pa nećemo preći dvije tisuće, a zatim od tog broja odbijmo klasične kriminalce kojima i nije mjesto nigdje drugdje nego u zatvoru pa ćemo doći do broja zanemarivog prema prvih dva milijuna. No novinaru-komentatoru se puka činjenica postojanja jednih i drugih dovoljno da se ne može odlučiti koji su dominantniji. Pri tome previđa i da je onih dvije stotine bilo na Golom otoku upravo zato jer su radili na tome da onemoguće životni stil onih dva milijuna, te da se zaštite od njih preostalih dva milijuna. U krajnjoj liniji, tih četiri milijuna su bili znatno sretniji kad je Tuđman bio u zatvoru nego kad je postao predsjednik države, što govori da bi bilo bolje da je dulje ostao u zatvoru. Dobroslav Paraga završio je u zatvoru jer je sakupio pedesetak potpisa pod nekakvu političku peticiju, to je činjenica. Nitko od pedesetak ljudi koji su potpisali tu peticiju nije završio u zatvoru, to je također činjenica. O tome kako i zašto se ovoj pedesetorici nije dogodilo ništa nemamo u članku ni riječi. No bez razumijevanja zašto se toj pedesetorici nije dogodilo ništa nema ni razumijevanja zašto je zapravo Paraga završio u zatvoru, a bez razumijevanja zašto je Paraga završio u zavoru ni sama ta činjenica ništa ne govori. Činjenica, koliko god istinita, još nije istina. Činjenica je osnov istine, ali može biti i osnov manipulacije. Činjenica je osnov saznanja, ali i građa mistifikacija i zabludama. Zato su pretenciozni informirani glupani najgora vrsta glupana. Za mene je prvo pitanje članka o kojem je riječ zašto je autor uopće odabrao spomenuta dva vremenska perioda za usporedbu. Razumljivo zašto je uzeo današnjicu - danas živimo, ali zašto osamdesete? Zašto ne šezdesete ili sedamdesete? Kakva je veza između današnjice i upravo osamdesetih? U tome što su osamdeset bile posljednja dekada prošloga sistema, a mi živimo u razdoblju nakon kojega će sve otići do vraga? U tome što su bile najliberalnije u vremenu kojeg pamtimo iz osobnog iskustva, (ali onda im za usporedbu nije današnjica nego devedesete koje su bile najtradicionalnije). Da je zucnuo makar riječ zašto je izabrao upravo ta dva razdoblja mnogo toga bi bilo jasnije. Možda se dohvatio osamdesetih jer se njih sjeća iz osobnog iskustva, pa su one za njega najživlji reprezentant „onoga ranije“, nasuprot današnjici koja je „sada“? Ako je ovo posljednje, ne čudi da se autor trudi osvjetlati obraz sadašnjici u kojoj mu je tako dobro da mu i na četiri strane objavljuju tekst koji je ništa drugo nego niska mentalnih bisera, sve jedan do drugoga, ali zašto bi u tom cilju trebao falsificirati sliku prošlosti? Ako je zaista uvjeren da je bilo onako kako je iznio, trebamo se ozbiljno zabrinuti nad njegovom mogućnošću uvida u društvenu problematiku. Da se ne zamaramo biserima, obratimo pozornost samo na krunski dragulj u tekstu. Pokušavajući poetski sintetizirati svoju sliku/ocjenu osamdesetih, autor piše ovako: Zamislimo veliki, crno-sivi krug (polje represije), što ga probija vrlo uska, ali koncentrirana i kričava zraka svjetlosti, koja svjedoči o polju slobode. Polje slobode, međutim, sasvim je ograničeno, bez mogućnosti da se probije u polje represije. Zamislimo samo nešto takvo! Kao prvo, to je nemoguće zamisliti. Polje slobode - kaže on - nema mogućnosti da se probije u polje represije, ali ono što svjedoči o polju slobode u prethodnoj rečenici probija polje represije. Kako ono što svjedoči o nečemu može ono što ono o čemu svjedoči ne može? Izgleda mi to naprosto kao besmislica, poetska budalaština. Da je mene pitao, pomogao bih mu konstruirati poetsku sliku koja bi odgovarala onome što je sam iznio: elementi represije bili bi uzak stup oko kojega se vrti široko polje sloboda, pa sve to zajedno izgleda kao šareni zvrk. Ta bi slika u potpunosti odgovarala onome što je iznio, pa je sljedeće pitanje zašto je u pokušaju simboličnog sintetiziranja falsificirao sam sebe, slučajno ili s nekim ciljem? Mora se priznati autoru da mu je članak vrlo poticajan. Potiče brojna pitanja. Prvo, što mu bilo? Zatim, kad se već upustio u poetske slike, zašto je propustio iznijeti i takvu ilustraciju današnjice? Kakva bi tek ta bila! Zatim, kako je moguće da netko tko pretendira biti analitičar stvarnosti može imati takav kaos u glavi? …kričava zraka svjetlosti koja probija ono što ne može probiti… Daleko bilo! |
 U posljednjem od mojih periodičnih prelistavanja starih novina naišao sam na članak poznatog novinara-komentatora objavljen preko tri strane u subotnjem, revijalnom broju čitanih dnevnih novina. Ugledni novinar tvrdi da niti su devedeset godine prošlog stoljeća bile toliko liberalne koliko se danas često priča, niti danas živimo u toliko konzervativnom društvu kako se općenito smatra.S jedne strane, sve što je napisao može se očitavati kao njegovo individualno sagledavanje, na koje bilo tko ima ne samo legitimno pravo nego mu se teško može i odrvati. S druge, pokušajte zakupiti tri stranice u tim novinama za neku reklamu pa ćete vidjeti koliko to košta, a da ne kažemo da se novinar smatra svojevrsnim stručnjakom za problematiku o kojoj piše, te da pretendira da je ono što iznosi utemeljenije i promišljenije od onoga što bi moglo reći bilo tko drugi. Da nije tako, zaista bi umjesto njega mogao pisati bilo tko drugi, kao što komentar ispod bilo kojeg članka na internetu može ostaviti bilo tko, ali se potrošiti vremena da bi se ispisale tolike plahte teksta odlučuju samo oni koji vjeruje da imaju što kvalitetno ili posebno reći, te da će za to i biti dolično plaćeni. Nasuprot tome, iznenađujuće je koliko je tekst površan i diletantski, zapanjujuće kako je netko tko piše i objavljuje već gotovo četvrt stoljeća malo naučio. Odhrvavam se napasti da krenem točku po točku u seciranje teksta, već ću navesti dva mjesta koja su me zainteresirala nezavisno o cjelini u kojoj se nalaze. Citat prvi: O prištinskim demonstracijama s početka osamdesete u hrvatskim se „liberalnim“ medijima nije moglo pročitati ni slovo. Što ne treba zamjeriti novinarima: ta je tema, naprosto, bila fizički zabranjena. Tvrdnja da je tema prištinskih demonstracija u hrvatskim novinama, više ili manje liberalnim, „naprosto bila fizički zabranjena“ netočna je, i to na više nivoa. Prvo, faktografski je netočna. Još uvijek postoje kompleti novina iz tog vremena, može ih se prelistati i naići na brojne članke čak na naslovnim stranicama u kojima se o tome piše. Drugo je pitanje kako se pisalo i koliko su vijesti koje su stizale iz toga kraja bile prosijane, modificirane ili zakašnjele, banalizirane i klišeizirane, silovateljski svođene na „kontrarevolucija“. Drugo, u Zagrebu su se prodavale, kupovale i masovno čitale mnoge tiskovine iz Beograda: „Nin“, „Duga“, „Politika“, „Intervju“... Kad se nešto događalo na području neke republike, smatralo se da je najpozvanija pisati o tome štampa te republike. Tako je u vrijeme Univerzijade hrvatska štampa bila zatrpana tekstovima o Univerzijadi, a beogradski tisak ju je popratio manje-više kurtoazno. Na isti način se moglo smatrati da je hrvatska publika dovoljno informirana o Kosovu, naročito ako se nije kritički primalo ono što se o toj temi pisalo. Treće – pozivam se na osobno iskustvo. Početkom osamdesetih bio sam dvije godine glavni urednik jednog časopisa. Kako sam neposredno ranije došao iz JNA, gdje sam bio u četi zajedno s 75% Albanaca, ono što sam mogao pročitati nije mi bilo uvjerljivo ili je barem bilo nedovoljno. Zbog toga sam dvije godine pokušavao dobiti članak koji bi pobliže objasnio situaciju ondje i što se zaista događa. Jedan broj ljudi kojima sam to predložio naprosto nije bio zainteresiran da se upusti u pisanje takvog teksta. Drugi su se izvlačili da premalo znaju, a nemaju vremena da se tome više posvete. Vjerojatno je bilo i nekih koji su se skanjivali uhvatiti u koštac s temom koju su procijenili kao sklisku i opasnu, ali se nitko nije pozivao na strah ili zabranu zašto se toga neće prihvatiti. Moja urednička slabost je bila što nisam znao nikoga iz Prištine u koga bih mogao naručiti tekst i imati povjerenja da će ga napraviti kako treba. Općenito raspoloženje u Zagrebu bilo je takvo da je malo koga uopće zanimalo što se događalo „tamo daleko“, malo tko je vidio da ga se to uopće ikako tiče, te što se tiče pisanja o zbivanjima u Prištini nije bila problem nikakva „naprosto zabrana“ nego to da nije bilo čovjeka koji bi išta napisao. Jedno od objašnjenja zašto su Zagrepčani i šire – stanovnici Hrvatske pokazivali nikakav interes prema zbivanjima u Prištini može se nazrijeti iz drugog citata iz istog članka: Hrvatska je u osamdesetim do te mjere bila puna Zapada (ovdje govorimo o Zapadu kao imaginiranom lifestyleu, a ne kao političkom sustavu), da je jedan od mojih nastavnika novinarstva, u gimnaziji u Križanićevoj ulici, s laganim zgražanjem konstatirao kako sam previše indoktriniran Amerikom, pa mi je s klupe maknuo The New York Times, zamijenivši ga moskovskom Pravdom. Zaista, u hrvatskoj štampi se moglo pročitati preobilje članaka o premijerama filmova u Londonu, otvaranju izložbi u Parizu, modnima revijama u Milanu, otvaranju dikoklubova u Berlinu, ali o nečemu što se dogodilo u Gnjilanjima nije bilo ni spomena. Nedvojbena prednost Jugoslavije bila je da se na kiosku na Trgu Republike u centru Zagreba i na još nekoliko mjesta moglo kupiti i New York Times i Pravdu, pa onda još i neki list iz Senegala objavljen na engleskom jeziku, čime se ni Moskava i Washington nisu mogli pohvaliti. Smještena na razmeđu svjetova Jugoslavija je bila otvorena prema svima, ali nije htjela preuzeti recept od nikoga. Današnji ugledni novinar-komentator očigledno je bio loš đak jer profesora, iako je zapamtio što je rekao, nije uspio i razumjeti. Profesor mu je predbacio da je „previše indoktriniran Amerikom“ i reklo bi se da je znao što govori. Đak je pogrešno shvatio da profesor pokušava jednu indoktrinaciju zamijeniti drugom. No prije će biti da je profesor novinarstva pokušavao objasniti jedan od osnovnih postulata zanata, da treba „saslušati obje strane“, sagledati problematiku što kompleksnije, ne biti zavisan samo od jednog izvora informacija, da svaku činjenicu, pa i sam izvor treba provjeriti, ali nema načina da ga je učenik onda mogao razmjeti kada to ni do danas nije uspio savladati. |
 Bio sam na sprovodu i čuo priču koja je zgodno počela: „...kada dođe subota, Marija iz Magdale, Marija, majka Jakovljeva, i Saloma kupe miomirisa da odu pomazati preminuloga, da mu premažu tijelo mirisavim uljima. Kupiše putem mirisava ulja i zaputiše se prema grobnici brinući se kako će pomaknuti teški kamen navaljen na ulaz, no kad su došli ondje vidješe da je kamen pomaknut ustranu. Uđoše u grobnicu i prepadoše se jer je desno od groba sjedio mladić u bijeloj dugoj haljini koji im reče: Ne bojte se! Onaj kojeg tražite nije ovdje jer je USKRSNUO...“Nakon toga više nisam mogao ozbiljno slušati. Kao čovjek koji se bavi pričama i riječima znam da priča može krahirati na jednoj riječi, kao čovjeku koji zna slušati ne promiče mi nijedna riječ. Lik priče o kojoj je riječ prema priči kako je ispričana prvi je i posljednji čovjek u povijesti koji je uskrsnuo. (Doduše, prije njega je prema istoj knjizi iz koje je priča kojoj je naveden odlomak bio jedan kome se dogodilo nešto slično, koji je umro, pa oživio – Lazar – ili – preciznije – bio je oživljen, ali taj se nekako uvijek zaboravlja kad se priča kako je drugi bio prvi koji je vratio „odakle nitko drugi nije“.) Ako je posrijedi prvi i jedini koji je USKRSNUO, kako to da je već postojala riječ za nešto što se nikada ranije nije dogodilo? Kako to da su Marija i Magdalena razumjele riječ koju nikada ranije nisu čule koja označava pojam s kojim se nikada ranije nisu susrele? Još da im je nepoznati mladić u bijelim haljama objasnio opisno „vratio se iz mrtvih“, ajde de, moglo bi proći, ali ovako ne prolazi nikako. Dakle, ono što se dogodilo mora da je bilo drugačije, a kad je već bilo drugačije – pa onom što se priča nema osnove vjerovati – pitanje je koliko je bilo drugačije, da li toliko drugačije da je ustvari bila posrijedi sasvim druga priča. |
 Jedan od načina kojima je moj djed zarađivao za vrijeme socijalizma bilo je građevinsko poduzetništvo. Našao bi zemlju, kupio, platio; naručio je nacrte i pošteno platio; nabrzinu je ishodovao sve potrebne dozvole i administrativne potvrde, ponekog u državnim uredima podmitio; kupio materijal i našao majstore, sve pošteno platio; prodao kuću – zaradio. Majstori su radili za njega nakon posla ili subotom i nedjeljom, kadikad i bježali s posla da bi njemu došli nešto na kući koja se gradila napraviti jer im je on plaćao više nego su redovno dobivali za plaću. Bilo ih je nekolicina koji su se službeno vodili kao nezaposleni, a kod njega su radili stalno. Kupci su bili zadovoljni jer su njegove kuće bile neusporedivo kvalitetnije od onih koje su gradila državna poduzeća iako ih je podigao u četiri puta kraćem vremenu, a istovremeno su bile ne samo jeftinije nego su i poreznicima prijavljivali znatno manju cijenu, pa se i na davanjima državi uštedjelo. Svi su bili zadovoljni, i djed i majstori i kupci. Jedini tko bi mogao biti nezadovoljan njegovim poslom (da je saznao za njega) bila je država, ali nju djed ionako nije podržavao smatrajući je nametnutom od onih koji su „došli iz šume“, a njemu su onemogućavali legalno raditi.Za vrijeme boljih godina sagradio je tako jednu ili dvije kuće godišnje, za lošijih jednu na dvije godine. Oko sredine ili u drugoj polovini šezdesetih godina gradio je tako obiteljsku kuću u Gornjem Vrapću za poznatog kupca. Kupac je bio neki Zlopatić ili Zlobabić, Zlokaša ili Zlopaša. Cijena je bila unaprijed dogovorena, a kupac je često navraćao na gradilište da se i svojim očima uvjeri da se najbolji mogući materijali ugrađuju na najbolji način. Djed je s radošću radio za tog čovjeka jer je tvrdio da je to dobar čovjek jer je ne samo Hrvat nego i Hercegovac, a procjenjivao je da je dobar po tome koliko se taj pozivao na svoje hrvatstvo i ponosno pričao svakom prilikom o Hercegovini, odakle je i moj djed bio. Dapače, dok se kuća gradila taj Zlo, pa nekako (možda Zloradić), neprestano nam je i kuću dolazio, za to vrijeme nije bilo većeg porodičnog prijatelja od njega, pa su on i djed - zemljaci - satima sjedili u kuhinji i nadmetali se tko će gore pričati o tadašnjoj vlasti. Toliko su u tome bili suglasni da je djed vjerovao kako je Zlopapkić (?) bio vrlo mudar i pošten čovjek. Posljednja faza posla bila je legalizacija prodaje i kupnje. Djed i taj neki Zlo, pa nekako (možda Zlovražić), dogovorili su u ugovor staviti pola dogovorene cijene da bi i porezi bili prepolovljeni. Kupac je svečano donio torbu s novcima i dobio za to djedovu potvrdu, a nakon nekoliko dana naprosto rekao da ne kani platiti drugu dogovorenu polovinu. Kako - ne platiti? Djed nije mogao razumjeti što je čuo. Kako je moguće ne platiti ono što je dogovoreno i ni u jednom trenu ranije nije dovedeno u pitanje? Lijepo, smijurio se taj zlotvor: ima službeni ugovor u kojemu piše cijena, tu je cijenu isplatio, kuća je njegova i što ga se više tiče?! Djed nije mogao vjerovati – Hrvat i Hercegovac, pa tako?! No nevjerica mu nije pomagala da te novce dobije. Kako se uselio u novu kuću taj Zlo… je prestao nama dolaziti. Tužiti prevaranta sudu nije mogao jer su ovjereni ugovor i potvrdu o isplati činili takav spor unaprijed izgubljenim. Da mu pošalje neke snagatore da ga izubijaju ili da mu postavi eksploziv pod kamion djedu nije padalo na pamet. Naposljetku se morao pomiriti da od preostalih dogovorenih novaca neće biti ništa, a već prije toga je morao isplatiti majstore, pa ne samo da nije zaradio nego se i morao zadužiti. Gore od gubitka novaca djedu je palo što mu je baka kvocala po kući „Kako si mogao vjerovati nekome tko se zove Zlo...? Ti mora da kvarni od davnina! Kako bi inače dobili takvo prezime?!“ Još gore mu je palo što ga je prevario Hrvat, i to kakav? Hercegovac! Iz njegova kraja kojim se djed oduvijek dičio. Baka je bila za sebe je uvijek tvrdila samo da je Bosanka, dok je djed uvijek ponosno isticao da je Hrvat. Zbog toga je baka mogla komentirati: - Tako ti i treba kad vjeruješ Hrvatima! To može samo Hrvat! |
 Kanim večeras ići na otvaranje ove izložbe. Meni će biti izuzetni zanimljiva, a uvjeren sam da je vrijedno zbog nje potegnuti do Velike Gorice. Ta će izložba govoriti više od onoga što će se ondje moći vidjeti. Garancija kvalitete je i autor izložbe. (Slijedi copy/paste odlomak:) Marko Zubak rođen je 1975. godine u Zagrebu gdje je završio Filozofski fakultet, smjer povijest i filozofija. Za studija pet godina radio je kao novinar, kritičar i urednik na zagrebačkom Radiju 101, te kao urednik u izdavačkoj kući Profil. Magistrirao je na Odsjeku za povijest na Central European University-u u Budimpešti, a na istom je upisao doktorski studij gdje upravo predaje tezu o omladinskom i studentskom tisku u komunističkoj Jugoslaviji od 1968. do ranih 1980-ih. Godinu dana proveo je kao gost istraživač na Osteuropa Institutu berlinskog Freie Universitäta. Posljednjih godina radi kao znanstveni istraživač na Hrvatskom institutu za povijest gdje se bavi omladinskim i studentskim pokretima i supkulturama u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dobitnik je više stipendija, sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima, sastavio je jednu antologiju, zastupljen je u par zbornika te je objavljivao stručne članke u zemlji i inozemstvu. |
 Preminula Breda Beban. Koliko god ju je Zagreb razočarao, koliko god joj se ogadio, upravo Zagreb je najviše izgubio jer su u njemu u posljednjih dvadeset godina stasale generacije u kojima nitko nije imao priliku Bredu Beban upoznati. |
 Četiri godine me je auto besprijekorno služio, a onda – jučer – odbio poslušnost. Sjeo sam u njega i pokušao krenuti – uzalud. Upalila su se sva signalna svjetla na upravljačkoj ploči, oglasio se radio koji stalno ostaje uključen, zaružio je anlaser, ali motor nije prihvatio. Obično pokrećem auto razmišljajući i nečemu drugome, obično o onome kamo sam se zaputio, o tome što me ondje očekuje, ali drugi put tog jutra sam se usredotočio što radim. Polako i pažljivo sam ponovo pokušao. Sva svjetla koja su trebala su zasvijetlila, zvuk anlasera je bio kao uvijek, jedino što se cijelo vozilo ponašalo kao da uopće nema motora. Sreća u nesreći, bio sam parkiran u vlastitoj garaži.Dosjetio sam se pogledati imam li u spremniku goriva. Bilo ga je. Da nije neka trunka začepila cjevčicu za dovod goriva? Ako i jeste, nisam to mogao provjeriti. Time se moje znanje automehanike iscrpilo. Smrklo mi se. Em nisam mogao krenuti kamo sam nakanio, em sam predvidio da ću trebati zvati vučno vozilo da prebaci moje do mehaničara, em ću morati dati vozilo na popravaka (tko zna koliko će to trajati i koliko ću dana biti bez vlastitog prijevoza), a da ne spominjemo koliko će sve to koštati.... Više nego dovoljno razloga da se svakome smrkne! Srećom među ljudima koje poznajem ima i nekoliko automehaničara. Nazvao sam majstora Bujana. Preko telefona nije mogao ništa pomoći. „...nisu ti to više fićeki i peglice koje se moglo popraviti ispred kuće sa šarfncigerom. Sad svaki auto ima svoj kompjutor u sebi i da bismo znali što mu je trebamo ga spojiti na dijagnostičke aparate koje imamo u radionici...“ Nije preostalo ništa drugo nego prevući problematični auto. „Nego...“ – zaustavio me je. „Imaš li rezervni ključ?“ Imam rezervni ključ. - Pokušaj upaliti s rezervnim ključem. To je zvučalo besmisleno. Imam dva ključa za auto koji izgledaju potpuno jednako. Ali kadikad treba poslušati autoritete. Uzeo sam rezervni ključ, sjeo za upravljač, utaknuo ga u bravu, okrenuo – i auto se poslušno aktivirao kao što je inače uvijek radio. Zagasio sam ga, izvadio rezervni i utaknuo ključ koji inače uvijek rabim. Ništa. Motor kao da je nestao. Ponovo sam pokušao drugim ključem i ponovo nije bilo nikakvih problema. - Daj, molim te, u vradžbine ne vjerujem... - Nisu vradžbine. Sada su ključevi kodirani. Taj kod se može raspasti. Okom ne vidiš razliku, ali kompjuter u autu to razlikuje. Ne trebaš odvesti auto u servis, nego ključ. Neki od tih ključeva daju se dekodirati i ponovo kodirati... Kodiranje ključeva! Nikada ranije nisam čuo za to. Ali nisam se začudio. Posljednjih godina, kako se netko od mojih vršnjaka razboli, tako se uglavnom razbole od nekih bolesti za koje ranije nisam ni čuo da postoje, a kamoli da bih mogao zapamtiti kako se zovu. Valjda je i automobilima došlo isto vrijeme... Ni za tisuću godina se ne bih sam sjetio da je problem u ključu, a ne automobilu, da rješenje (koje je ujedno i problem) držim u šaci! Kao piscu prostih priča odmah mi je palo na pamet nekoliko scenarističkih zapleta baziranih na tome da dva naizgled po svemu ista ključa, iste alatke, ista organa, nisu kodirani na isti način, a to nevidljivo kodiranje vidljivo je jedino u učinku: jedan otvara vrata, postiže ono što se želi, podaruje blaženstvo, a drugi je nemoćan, odbojan, fuj!- odvratan. Svjedočio sam takvim slučajevima. No nastranu sad zabavne primisli, izneseni događaj ima i dublju, ozbiljniju dimenziju. Prisustvovao sam jučer, kasnije u danu, jednom skupu kojem su nazočila i dva ministra. Bilo je govora i govora, a najčešće riječi bile su iz istoga legla: kriza, problemi... Kako mi je uzbuna s pokvarenim autom bila svježa u pamćenju, sve sam primao drugačije nego bih inače. Problemi, problemi, problemi.... Problemi traže rješenje. A što je ključ drugo nego rješenje? Ključ otvara vrata ograda, kuća, stanova, soba... Otvara ili zavara blagajne i pokreće strojeve. Ključ je drugo ime za rješenje. Tajne poruke dešifriraju se pomoću ključa. Sveti Petar čuva ključeve raja! Pojas nevinosti uklanja se ključem. Tek primijenjen na problemima ključ pokazuje svoju vrijednost. A problemi, nije problem u problemima – problemi su zato da se riješe. Problema uvijek ima. Nije problem u teškoćama, preprekama, složenosti i dugotrajnosti, bez toga nema ničega. Problem je u rješenju. Postoje problematična nazovirješenja koja ništa ne rješavaju ili nakon njihove primjene stvari postaju još gore i prava, konstruktivna rješenja. Ako je rješenje dobro, onda problema nema. Ako ih je i bilo, nadalje iščeznu. Ako nam je odgovor poznat, ne postoji pitanje. Nikada nije problem u problemu, jer su problemi samo drugi način kako se kaže da jesmo, postojimo i da se stvari kreću jer se u životu sve mijenja. Problem može biti samo u rješenju ako ga nema, ako je neprimjereno, ako je varka, privid rješenja, kad je kvazirješenje novi problem kojeg ranije nije bilo. Sve ove priče kojih ima u obilju u posljednje vrijeme da se zbog novonastalih problema mora ovo ili ono samo su priče. Onaj koji se pozva na probleme zapravo kaže da nema rješenja, a rješenje je ono što bi i bez problema bilo dobro. |
 Obično sam išao u kino po preporuci nekoga tko je već ranije gledao taj film ili sam o njemu čitao ili sam imao povjerenje u njegove autore ili me zanimao njihov rad ili je film bio u okviru nekog ciklusa u Kinoteci. Jednog popodneva sam prošao pored kina „Kozare“ i vidio plakat za nešto o čemu nisam znao ama baš ništa. Imao sam vremena i nisam znao što bih sa sobom, pa sam kupio kartu. Igrao je „Šerif u New Yorku“, u originalu „Coogan's bluff“, s Clintom Eastwoodom kojega sam tada vidio prvi put. Film me prijatno iznenadio, dapače - vrlo mi se svidio, pa sam još iste večeri napisao oduševljenu kritiku koja je preporučivala čitateljima da ga također pogledaju. Posebno me veselilo što nitko od filmadžija iz „Corsa“ nije taj film ranije ni spomenuo, što mi je dalo priliku da budem prvi koji će se oglasiti o njemu.U dva-tri dana koliko je trebalo da moja kritika bude objavljena, dobar dio društva iz „Corsa“ je također otišao u isto kino. „Šerif“ je ukazivalo da je riječ o vesternu, a oni nijedan vestern nisu propuštali. Onog dana kad je izišao novi „Omladinski tjednik“ oko podneva sam svratio do uobičajenog okupljališta, a ondje me dočekalo opće ogorčenje. - Kako si mogao tako pohvaliti tako nešto?! Pa to je potpuno promašeno, sprdačina, smeće! - Što je? – nisam se u početku snašao. – Ljubomorni ste što sam vas sve preduhitrio? No pokazalo se da misle ozbiljno. Kao ljubitelji vesterna osjećali su se povrijeđeno. Kakav je to vestern koji se događa u sadašnjosti?! Tko je vidio da se vestern odvija u New Yorku a ne na Divljem zapadu?! Kako sad to - da glavni lik progoni negativca na motoru?! Kakav je to nakaradni tip u odijelu s kaubojskim šeširom i čizmama s visokim petama? Ja sam do tada objavio sedam kritika filmova i smatrao sam se dovoljno kvalificiranim da im se usprotivim, a u konkretnom slučaju sam mislio da sam sto posto u pravu, pa se nisam dao. Buknula je strasna prepirka. Oni koji su odgledali film žučno su me napadali, a oni koji nisu opredjeljivali su se na osnovi onoga što je bilo rečeno ili šutili. Sve u svemu, bio sam sam protiv svih. Svi su me duboko razočarali. Kako mogu ne vidjeti ono što je očigledno? Razljutili su me: zašto ne uvažavaju moje jasno iznesene i nedvojbene argumente? Oni koji nisu gledali film – zašto vjeruju svim drugima, a ne meni? Zato jer je njih više, a ja sam sam? Kako to da se ne obaziru na argumentaciju? Oni koji su šutili – kog su vraga šutili kad je sve i iz rečenoga bilo jasno? Ta je prepirka bila neuobičajena jer je nadilazila strastvenost većine ranijih diskusija i iznimna po tome što joj je suština bilo sukobljavanje, dok su se obično oko svega ostaloga svi unisono slagali, tako da je netko nešto pričao, a ostali kimali glavama ili nadopunjavali i nadograđivali izneseno. Dobro sam tu zgodu. Koliko god sam i dalje bio nepokolebljivo uvjeren da sam u pravu, nakon toga sam prestao pisati filmske kritike. Nije to bila nikakav posebna odluka, naprosto nisam više napisao niti jednu, ali nije bilo niti slučajno. Kritičar mora imati povjerenje svojih čitatelja, a meni moji čitatelji nisu vjerovali. Kritika nije polemika da se treba boriti za vlastito viđenje. Kritičar je izvidnica onih koji gledaju istim očima, da im sačuva vrijeme da ga ne troše na ono što im se ne bi svidjelo ili da ih uputi onamo gdje će biti zadovoljni i bila bi šteta da to propuste. Ako mi moji čitatelji ne vjeruju, bolje da se kanim uzaludna posla i posvetim onome u čemu ću imati više uspjeha. Nastavio sam navraćati u „Corso“ i s većinom ljudi iz tog društva ostao sam u dobrim odnosima, jedino što desetak godina nismo spominjali „Šerifa u New Yorku“. Međutim, nakon tog razdoblja počelo se događati nešto drugo. Čitam članak nekog od njih, a ono – između ostaloga – spominje „Šerifa u New Yorku“ kao film koji je pomaknuo granice žanra. Vozim auto i slušam radio, a ono netko od njih između ostaloga spominje kako je „Šerif u New Yorku“ primjer kvalitetnog suvremenog vesterna. Gledam nekoga od njih kako govori na televiziji, a ono se on poziva na „Šerifa u New Yorku“ kao neupitno ostvarenje koje nadilazi ograničenje žanrova. Sjedimo u društvu više nas i kao u starim danim pričamo o filmovima, a netko mrtav-hladan govori o „Šerifu u New Yorku“ kao filmu koji je odolio protoku vremena. Dapače, kad sam jednom prilikom okružen nekolicinom njih blago ironizirao njihovo pozivanje na Eastwoodov opus oštro su se usprotivili tvrdnjama da su od prvog trena prepoznali njegove vrijednosti i nikada nisu govorili ništa protiv njega. Nisam bio raspoložen za ponavljanje svađe, pa sam se povukao.  Prošlo je i četvrt stoljeća i jednog dana, sjedeći s jednim od njih s kojim sam kroz sve to vrijeme ostao u vrlo dobrim odnosima, nisam odolio da ga ne zapitam kad je usputno spomenuo Clinta Eastwooda sjeća li se kad sam se posvađao sa svima u „Corsu“ zbog „Šerifa u New Yorku“. Nije se sjećao. Preciznije, sjećao se da sam se oko nečega svađao, ali nije više znao oko čega. Podsjetih ga sam svojevremeno pisao filmske kritike. Pa da, toga se prisjetio, „...ali nisi bio odviše uspješan u tome“ – tako je zapamtio. Dobro se sjećao da su se svi usuglasili da sam beznadan slučaj za filmskog kritičara, ali se nije sjećao zbog čega.Da se razumijemo, nitko od ljudi s kojima sam se svojevremeno prepirao nije bio zlonamjeran. Dapače, svi su oni govorili najiskrenije, iz najdubljih uvjerenja, bez ikakvih zadnjih namjera. Zato smo i ostali prijatelji. Jedino što je moje mišljenje ostalo zapisano, pa ga nisam mogao promijeniti, a njihovo tadašnje je bilo izrečeno u žaru trenutka, vremenom je ishlapilo i bezbolno nadomješteno suprotnim. Srećom, zapravo mi nije bilo mnogo stalo do mojih filmskih kritika, a kasnije sam se bavio temama koje su me daleko više okupirale, zanimale me i veselile me, pa mi to što sam ih prestao pisati nije bilo ništa strašno, nikakav veliki gubitak. Možda sam ih se upravo zbog toga tako lako i odrekao. Ono što sam zapamtio je da i dobri ljudi mogu biti u krivu, da i autoriteti mogu pogriješiti, da i najbolje namjere mogu uroditi lošim plodom, da istina ne mora pobijediti, ali i da ono što će pobijediti mora biti istina. |
|
PALA NA BANANE Kažu mi neki koji imaju pristup MAX televiziji da se ovih dana na njoj može pogledati dvanaestminutni dokumentarni film Zorana Tadića „Amerikanka“. Kad je već tako, da dometnem nekoliko riječi...  Krajem šezdesetih godina u kavani „Corso“ na uglu Ilice i Gundulićeve ulice sastajali su se filmaši. Sigurno ću nekoga zaboraviti jer zapisujem kako mi padaju na pamet... Svakog dana oko podneva, a često i navečer bili su ondje mladi režiseri Branko Ivanda, Petar Krelja, Krsto Papić i Zoran Tadić, a svraćali su i Antun Vrdoljak i Tomislav Radić, te ljudi koji su pisali o filmu, kritičari i teoretičari poput pokojnih Vladeka Vukovića, Ante Peterlića i Mate Kukuljice. Bili su ondje i mladi ljudi koji su pisali o filmu u omladinskim i studentskih novinama: Hrvoje Turković, Vlado Roksandić, Nenad Polimac, Darko Zupčević i ja. Našao sam se u tom društvu jer sam u omladinskom klubu „Jabuka“ dvije godine svakog utorka organizirao i vodio prilično posjećene filmske tribine, a u to vrijeme sam napisao i desetak filmskih kritika, intervjua s filmskim stvaraocima (uglavnom onima koji su zalazili u „Corso“) , te članaka o problematici filma koji su bili dobro primljeni. Uz prozore su bili veliki stolovi oko kojih je moglo sjesti šest do osam ljudi, a često su se stolovi spajali ili je društvo, obogaćeno glumcima, kamermanima i filmskim radnicima drugih specijalizacija zasjelo za nekoliko susjednih stolova između kojih je tekla živa izmjena misli, a pojedinci su se često premještali od stola do stola.Naravno, glavna tema razgovora bio je film, a najveća zajednička želja dobiti priliku da se napravi svoj ili sudjeluje u nekom filmskom projektu. Komentirao se i analizirao svaki novi naslov na repertoaru gradskih kina i svaki članak objavljen na filmske teme u novinama i časopisima. Uglavnom su svi bili usuglašeni u tome da se preziralo soc-realističke i partizanske filmove i one koji su takvim ocijenjeni, a cijenjeni su vesterni, režiser John Ford i posebno filmovi Alfreda Hitchcocka. Omrznuti likovi koje se spominjalo bili su Veljko Bulajić, Vatroslav Mimica i Fadić Hadžić za koje su smatralo da su povlašteni režimski režiseri koji dobivaju novaca za svoje filmove kad im se prohtije i koliko im zatreba, te filmski kritičari iz „Vjesnika“ i „Večernjeg lista“ koje se držalo stupovima ondašnjeg filmskog estabilšmenta. Od domaćih filmova cijenio se jedino „crni film“, a prezirali birokrati i uštogljene dušice koji su ga napadali. Posebno sam bio dobar sa Zoranom Tadićem i mnogo puta smo nakon što se društvo razišlo ili nakon što je završila večernja projekcija filma kojeg smo zajednički gledali satima šetali gradskim ulicama i razgovarali o filmovima koje smo željeli snimiti, književnosti i o životu. Zoran je volio i pjesme koje sam pisao i one drugih pjesnika koje sam znao recitirati, pa sam mu često u tim šetnjama govorio poeziju i on je obično bio jedna od prvih osoba kojima sam pokazivao neku novu pjesmu čim sam je napisao. Šezdeset i devete je Zoran dobio neočekivani i nevjerojatan poziv. Savez omladine Zagreba je odlučio obilježiti dvadesetu obljetnicu dobrovoljne omladinske radne akcije „Sava“ i iz nepoznatih i nama neobjašnjivih razloga ponudili su upravo Zoranu koji je prije toga snimio samo jedan avangardni filmić od šest minuta da napravi dokumentarni film povodom tog jubileja. Zoranu su radne akcije bile špansko selo i bio je odlučan da neće snimiti socrealistički film, ali nije kanio propustiti tu priliku. Satima smo razgovarali razbijajući glavu kako izvesti da vuk ostane sit, a ovca cijela. Napokon smo se prisjetili priče koja nam se obojici sviđala. Jedan naš poznati, također filmaš, Marijan Hodak, prethodnog je ljeta na omladinskim radnim akcijama bio kao instruktor „Narodne tehnike“ ili tako nešto. Među brigadirima je bila i jedna zgodna mlada Amerikanka kojoj je dolazak na omladinske radne akcije iza „željezne zavjese“ posredstvom neke međunarodne omladinske organizacije bio način kako vidjeti svijeta i egzotična prilika provođenja ljetnog odmora. Marijan se navalio udvarati i izgledalo je da mu je Amerikanka sklona, ali se ipak odupirala. Njoj su je svidjela radna akcija i oduševila se zemljom u kojoj se našla, te je jednom prilikom izjavila da Jugoslaviji nedostaje samo da u njoj rastu banane da bi bila idealna zemlja za živjeti u njoj. Marijan se prisjetio da ekonomi radnih akcija svakodnevno nabavljaju hranu za tisuću i pet stotina brigadira, između ostaloga kupuju banane na tone. Banane nisu stigle u sanducima nego u grozdovima i to je Marijanu dalo ideju. Ne budi lijen, dogovorio je ekonomom da posudi jedan grozd od metar i pol, odnio ga u obližnju šumu i objesio na drvo kao da je ondje izrastao. Poslijepodne je poveo Amerikanku u šetnju šumom i u jednom trenu samo uzviknuo „Look! Bananas!“ Događalo se ljudima da se poskliznu na koru od banane, da padnu samo preko jedne, a cijeli grozd od metar i pol je bio previše da bi mu naivna djevojka iz daleke Amerike mogla odoljeti, i tu je ona pala, pod grozdom banana uz obalu Save. Nakon završetka akcije nije se vratila u Kansas City nego ostala u Zagrebu s Marijanom i kroz godinu dana naučila prilično dobro naš jezik. To nam se jako sviđalo, a izgledalo je zgodno i zahvalno za okosnicu filma.  Znajući za moju želju da jednoga dana režiram, nakon beskonačnih sati razgovora kao da ćemo se upustiti u filmovanje „Rata i mira, Zoran me je odabrao za asistenta režije. Bilo je sjajno imati devetnaest godina i biti asistent režije na pravom snimanju. Moj zadatak bio je udarati klapom na početku svakog kadra i voditi evidenciju kadrova, a imao sam i jedan poseban zadatak o kojem ću nešto opširnije reći uskoro. Od vođenja evidencije kadrova odustao sam već prvog dana jer je Zoran čim smo izašli na teren počeo snimati bez veze i ne obazirući se na išta što smo ranije isplanirali. Obrazloženje mu je bilo da imamo mnogo filmske vrpce, pa da iskoristimo priliku i snimimo što više bilo čega što bi nam kasnije moglo poslužiti za tko zna što. Jedan od putova prema naselju omladinske radne akcije vodio je pored otvorenog gradskog smetlišta. Slučajno smo prošli tim putem i Zoran se oduševio. Odmah smo stali ondje, zašli duboko u smetlište i snimali gomile otpada, panoramu Zagreba gledanu iz te vizure i Rome koji su prekapali uokolo. Bila je sredina ljeta, vraški vruće i neizdrživo je smrdilo. Snimali smo ondje tri od sedam dana koliko smo odvojili za snimanje. Naposljetku više nismo imali ondje što snimati, pa se Zoran dosjetio da bih mogao čitati svoje pjesme sjedeći usred smeća, te smo i to uradili. Omladinski rukovodioci koji su prolazili automobilima prašnjavom cestom čupali su kasnije kosu od očaja. „Snimaju film o radnim akcijama usred smetlišta! Što će to biti? Crni Film?!“, ali Zorana više ništa nije moglo zaustaviti. Čak i kad smo četvrtog dana otišli snimati po naselju, Zoran je navro da snimimo kako recitiram nekoliko svojih pjesama jer je bio uvjeren da je vrjednije za budućnost zabilježiti njih nego dokumentarističke prizore iz naseljskog života. Samo snimanje bilo je potpuno nepripremljeno i kaotično o čemu svjedoči i da smo imali dva čovjeka zadužena za kameru. Živko Zalar ju je uglavnom nosio, a snimala je Jesika Horvat koju je Zoran zbog toga doveo iz Čehoslovačke. Kod snimanja sa stativa nije bilo problema, ali kad je nosila kameru na ramenima Jesiki je svako malo nešto kvrcnulo u leđima, cijela bi se ukočila i jaukala. Kad se to dogodilo trebalo ju je zagrliti, spojiti šake na jednom mjestu iznad kičme za kojeg nam je ona rekla, snažno je stegnuti, trgnuti dva-tri puta i drmusati sve dok se nije otkočila. Svi članovi ekipe su se izmijenili u drmusanju Jesike sve dok se nije ispostavilo da to meni najbolje ide od ruke te je moj glavni zadatak kao asistenta režije postao da stežem i drmusam kamermanku. Uskoro sam se toliko izvježbao da sam je mogao povratiti u funkcionalno stanje u tren oka.  Umjesto odjavne obavijesti s imenima autora i suradnika, Zoran se odlučio da Amerikanka, glavni lik, kaže u kameru tko je sve radio na filmu. Nažalost, u nabrajanju me je zaboravila spomenuti, što smo otkrili prekasno, tek nakon što je sve snimljeno, film razvijen, u montaži. Tako se u samom filmu ne vidi koji je bio moj stvarni doprinos. Da bi to barem donekle ispravio, Zoran je ubacio jednu scenu u kojoj nešto recitiram, što mu je dalo opravdanje da me na kraju posebno spomene kao pjesnika i recitatora. Dokazi da sam zapravo bio asistent režije su izgubljeni. Kruno Hajdler, producent, sigurno se ne može sjetiti da je među stotinama ugovora koje je sklopio tijekom nekoliko desetljeća bavljenja filmom jedan mali i neznatni bio sa mnom. Svoj primjerak ugovora sam odavno izgubio, a primjerak pohranjen u arhivu FAS-a odavno je nestao, zajedno s cijelom arhivom. Jedini dokaz ovoga što tvrdim, kako je i Zoran nažalost umro, komadić je od nekoliko centimetara celuloidne filmske trake koji sam iz sentimentalnih razloga nekim čudom uspio sačuvati. To su četiri kadra s početka scena na kojima se vidi kako udaram klapom, ono što je nužni tehnički otpadak, dio koji su u montaži baca u koš za smeće.Našavši se u montaži s gomilom materijala snimljenog na smetlištu, Zoran nije znao što učiniti. Nije odolio da odmah nakon uvodne scene, pod izlikom da je glavni lik iz Amerike, ubaci desetak sekundi iz nekog vesterna. Nažalost je moje recitiranje koje je odabrao za uvrštenje u film upravo jedno pri kojemu se nisam iskazao, čak sam i na nekoliko mjesta pogrešno rekao neke riječi. Sve u svemu, nije to naročit film. Moje pojavljivanje u njemu je suvišno, najzanimljiviji dio Amerikankine priče – ono s bananama – propustili smo snimiti. Film je vrijedan prvenstveno po tome što je to jedan od prvih radova Zorana Tadića. Ipak, što vrijeme više prolazi, to mi je draži. Vjerojatno pri tome nisam odviše objektivan, previše mi je osobnih sjećanja vezano uz njega, ali čini mi se da je u njemu ipak ostalo zabilježeno nešto od duha tog vremena kojeg je sve teže evocirati što vrijeme više prolazi. Savjet za one koji u mraku nešto žele vidjeti jest da zbog građe oka ne gledaju pravo u ono što ih zanima nego malo postrani, pa će vidjeti bolje. Na taj način je i Zoran Tadić izborom netipičnog sugovornika i neortodoksnim finaliziranjem materijala napravio svjedočanstvo o radnim akcijama koje su zapravo bile hvalevrijedan fenomen u vremenu koje je tim dragocjenije što se više zaboravlja. |
 Majka je govorila „Što mu ja mogu?! Veći je od mene! Ne živi sa mnom, me vidim ga svaki dan, ni ne znam što sve radi. Ima oca koji se uopće ne pojavljuje, što mu on ne kaže?“ Otac je govorio „Pripao je majci, sudski, službeno… Od mene se traži samo da šaljem novce i što god mu kažem, majka ga uzima u obranu“. Djed i baka kod kojih sam živio su govorili „Ima roditelje, oni su odgovorni. Mi se brinemo za sve što mu je svakog dana potrebno, ne možemo više“. Početkom ljeta sam nabacio ruksak i vreću za spavanje na leđa i krenuo autostopom provesti raspust duž jadranske obale i nitko me nije mogao zaustaviti.Prije puta majka mi je ipak dala 100 dinara da baš ne gladujem, otac mi je dao 100 dinara da mi se nađe, a baka i djed su mi također dali 100 dinara da mi putem ne usfali, tako da sam se osjećao bogat, tim više što nisam kanio ništa trošiti već se seliti od vikendice do vikendice u kojima su ljetovali moji prijatelji i živjeti kod njih. Ipak sam nakon tri sedmice kod Makarske ostao bez novaca i skloništa, dva do tri dana spavao u žbunju i jeo malo ili ništa, i kad sam već bio pri kraju snaga uvidio sam da moram prekinuti putešestvije. Procijenio sam da mi je potrebno dva do tri dana da se autostopom dokopam Zagreba, pa sam umjesto toga skrenuo okomito u kopno prema Imotskom gdje je živjela jedna moja tetka do koje sam stigao još istog prijepodneva. Tetka se užasnula kad me je spazila pred vratima. Bio sam iznuren, ofucan i prljav. Posljednje takve je primila u kuću za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prvo sam se najeo, a zatim prespavao cijeli dan i noć, za koje vrijeme je ona oprala sve moje stvari. Okrijepljen i oporavljen kanio sam dalje i smišljao kako to izvesti, ali se ona oštro pobunila. Za nju nije bilo druge nego da se vratim roditeljima. To da se njen nećak skiće po svijetu moljakajući nepoznate ljude da ga prevezu izgledalo joj je opasno i ponižavajuće. Naposljetku je otišla je sa mnom do autobusnog kolodvora i natjerala me kupiti kartu do Zagreba, a zatim me ispratila na autobus i uvjerila se svojim očima da sam u njega sjeo. Prevarila se jedino u tome što me je pustila da sam kupim kartu na blagajni dok je ona čekala ispred zgrade. Uzeo sam kartu do najbližeg mjesta, svega nekoliko kilometara dalje, a razliku do cijene karte do Zagreba spremio u džep. Na rastanku mi je tetka uvalila još 100 dinara, kao dar što sam završio razred i da imam novaca na putu, te sam se osjećao spreman nastaviti svoje ljetne pustolovine. Sišao sam iz autobusa na prvoj sljedećoj stanici, vratio se do ceste i zauzeo poziciju za zaustavljanje automobila. Odmah su se pojavila dva problema, a ubrzo i treći. Prvi problem, automobili gotovo uopće nisu prolazili. Prošlo je i po dvadeset minuta do pola sata kako je neki protutnjao. Drugo, nitko mi se nije htio zaustaviti. Treće, vrućina je bila paklena. Nakon dva sata mi je dojadilo čekanje, pa sam se lagano zaputio pješke prema moru. Ostatak zelenog imotskog polja bilo je milina prijeći, bio sam odmoran i pun snage, a nevolja je počela kad sam se uspeo na brda s druge strane, u kraš i krš. Malo sam hodao, malo sjedio pored ceste, uzaludno mahao svakom vozilu koje me je prestiglo, netko me je čak prevezao desetak kilometara, pa sam se oko podneva našao na nekoj pustopoljini, užarenoj visoravni, koja je izgledala otprilike kao predio na Marsu. Izbacili su me na nekom raskrižju gdje su se presijecali putovi iz ničega i ništa. Posvuda samo gromade sivog kamenja, između njih prašnjava spaljena zemlja iz koje je tek ponegdje nicalo nekakvo sasušeno drače, nigdje kuće ni ikakve sjene, nikakvi automobili ni na vidiku... Pustoš i vrućina. Sunce zapeklo odozgo, a vrućina se odbija odozdo i od kamenja sa strane. Osjećao sam se kao da sam se našao na užarenoj tavi. Da sam se barem sjetio ponijeti flašu s vodom! Mjesto je bilo takvo da se na njemu nije moglo ni čekati. Kamen na koji sam pokušao sjesti bio je užaren. Krenuo sam dalje pješke nadajući se naći nekakvo drvo ili nadstrešnicu ispod koje ću se moći skloniti i pokušati nekog zaustaviti. Naposljetku sam hodao kroz jaru kao u mamurluku, sužene svijesti, kao robot kojemu su baterije pri kraju. Povremeno je prošao neki automobil koji se nije obazirao na moj podignuti palac, osim da mi eventualno zatrubi dok me je ostavljao u smradu auspuha.. Ne znam kako sam sve to prošao i koliko je trajalo, kad se odjednom ispred mene ukazalo nekakvo mjesto od nekoliko desetaka kuća. Da je Sergio Leone to vidio vriskao bi od radosti jer mu ne bi trebala bolja scenografija za njegove vesterne. Zadvarje. Doduše, možda je to bio i Zagvozd, nisam siguran, davno je to bilo, a mjesta kroz koja se prođe svakih sedam godina i nisu dovoljno velika da bi se bilježila na svim zemljopisnim kartama teško je zapamtiti. Izgledalo je kao napušteno naselje iz kojega su čak i duhovi otišli. Zatvorena vrata, zatvorene škure, nigdje ni psa ni mačeta. Nema daška vjetra, sve stoji, a od zapare se svaka okomita linija lagano leluja... Između kuća bio je nekakav kao trg ili tek proširenje ceste, ne znam, ali ondje je bila nekakva krčma s pritvorenim vratima koja su me neodoljivo mamila da se uvučem u sjenu. Unutra je bilo je bilo pet-šest rasklimanih stolova i šank. Za razliku od blještavila napolju, prostorija je mojim izmučenim očima djelovala kao da je u polumraku. Za najdaljim stolovima sjedilo je šest-sedam domorodaca, svi stariji od pedeset ili šezdeset. Kako sam prešao prag tako su zašutjeli i usredotočili se na to da me odmjeravaju. Vidio sam da su kroz prozor mogli zamijetiti kad sam se pojavio na horizontu, pa kako se vučem prema njima uz cestu, sve dok nisam unišao. Stao sam uz šank i rekao „Čašu vode“. Iz ugla s domaćima otelo se jedno dugačko „Oooo...“ Voda je bilo jedino što mi krčmar nije mogao naplatiti, a ništa drugo mi i nije bilo potrebno. Ispio sam je i zatražio još jednu. I nju sam ispraznio nabrzinu i zatražio treću. Tek tada sam zbacio ruksak s leđa i spustio ga pored nogu. Nije mi se odmah izlazilo dalje na paklenu vrućinu, pa sam stajao nad čašom i sabirao se. Na to je krenulo zafrkavanje: - Koliku kosu ima! - Nije to kosa, to je griva! - Je li to muško ili žensko? Bili su to najprizemniji mogući štosovi, oni toliko ofucani da svakoj budali prvo padnu na pamet, tako prizemni da više rastužuju nego što mogu razljutiti. Smireno sam ih pustio da se iza mojih leđa nadmeće takvim duhovitostima, no njih je počelo smetati što se ne obazirem. Sve češće i sve glasnije su dopirala pitanja koja su mi bila izravno upućena: - Je li, mali, jesi zalutao? – i slično. Moje oglušivanje očito ih je počelo iritirati. Izravna obraćanja bila su sve učestalija i nervoznija. Smrklo mi se. Dovraga, još ću se morati potući! Po ovakvoj vrućini, pa da me nakon toga cijelo mjesto ganja kroz grmlje i drače nikako mi se nije dalo. Zaključio sam da su zaslužili sve što bi ih moglo snaći i da prema njima ne trebam imati obzira. Ionako su me smatrali za posljednjeg luđaka koji se pod najgorim suncem vuče kroz prašinu. Okrenuo sam im se i smireno dobacio na nešto što su mi uputili kao naručeno: - Hodam da vidim postojbinu svojih predaka! Zagrcnuli su se, presjeklo ih. „Predci“ to je snažna riječ, a povezivanje mojih predaka s njihovim krajem bila je moćna konotacija. Kakvi predci? Namjerno sam govorio tiho da su morali napinjati uši da bi me čuli. Rekoh da sam rođen u Zagrebu, ali da mi je otac iz mjesta nedaleko odavde, iz Imotskog, da su ondje živjeli predci, ali ja nisam imao mnogo prilike upoznati taj kraj, pa sam ga odlučio proći pješke kad mi se ukazala prilika. Ostali su bez teksta, ali nisu odmah progutali priču. Kakvi predci? Rekoh - moji bake, djedovi, pradjedovi i sedam koljena unazad koliko se zna,a vjerojatno i ranije… Tko su moji? Rekoh prezime, znali su za porodicu. Čiji si ti? Pozvah se na svog oca, a oni su čuli za jednog iz Imotskog koji je postao sudac u glavnom gradu. Dapače, jedan od prisutnih je išao s njim nekoliko razreda u osnovnu školu. Kako se to ustanovilo, situacija se stubokom promijenila. Odvukli su me za stol i opkolili. Pitanja su pljuštala sa svih strana. Čime se bavim? Idem u gimnaziju. Gimnazijalac! Za njih je gimnazijalac bilo gotovo kao student, a student je intelektualac, gospodin. Onda je netko rekao da njegov brat podučava na gimnaziji u Zagrebu, Ivan Čizmić. Kako da ne, meni predaje hrvatski (što je bila istina)! Kao da je bomba pala. Pola ih se rastrčalo po okolnim kućama i odande su dovlačili neke ljude. Učas se krčma ispunila kao na konferenciji mjesne zajednice. Na to se netko sjetio da mora da sam gladan. Natjerali su krčmara da ode u svoju privatnu kuhinju i odnese pršuta i sira, da me ne bi poslužio s onim što daje kamiondžijama koji kadikad zastanu. Jeo sam ogromni sendvič dok je dvadesetak ljudi pratilo svaki moj zalogaj. Ja više nisam trebao ništa govoriti. Svakom novopridošlom su iznova objašnjavali tko sam i odakle, kako sam došao pješice da bih razgledao pradomovinu svojih predaka, a sa svakim ponavljanjem priča je rasla kao da sam se probijalo kroz buljuke neprijatelja. Moj čin je rastao i rastao u oličenje domoljublja i poštovanja prema svojima i svom narodu, bujao i dobivao ornamente. Pri kraju sam već slušao otprilike da sam hodao bosim krvavim nogama po oštrom kamenju. Na to se netko sjetio da je vrijeme ručku i da sam sigurno gladan, iako sam upravo slistio ogromni sendvič s pršutom. Što je to sendvić, ništa! Potreban mi je pravi ručak! Zamalo su se potukli tko će me odvesti svojoj kući: onaj tko je išao s mojim ocem u školu, jedan koji je poznavao mog djeda ili onaj čiji mi je brat bio profesor, a svoja prava je polagao i onaj koji me je prvi spazio kao i onaj s kojim sam najviše razgovarao. Nisam se uplitao u njihovu prepirku jer sam s vode prešao na vino. U prvu kuću u koju su me premjestili stigao sam praćen procesijom od petnaestak mještana, a ondje su se okupile još i žene i djeca iz neposrednog susjedstva. Pred mene su stavili tanjure i jedaći pribor, a za ostale je domaćin načeo pršut koji je čekao spremljen za posebne prilike. Svi su se uzvrtili oke mene otprilike kao da se vratio sin razmetni. Neki su mi savjetovali da se ipak ošišam, a drugi me uzvisivali upravo zbog toga: čupavac, a s takvim osjećajem domoljublja da bi svim vršnjacima mogao biti uzor! Nakon objeda je jedan od prisutnih upozorio da bi nakon ručka trebalo neko slatko, a njegova supruga je upravo ispekla kolače, pa se pola ekipe sa mnom u sredini premjestilo u jednu od susjednih kuća. Nabacio sam svoj ruksak, ali nisam uspio uzeti i vreću za spavanje jer ju je ponio jedan od starčeka. U drugoj kući su nas zaista dočekali kolači, a nakon njih je jedan odlučno zatražio da kod njega odemo na večeru. U međuvremenu je netko od mještana bio otišao u najbliže mjesto gdje je bilo telefona, nazvao u Zagreb mog profesora Čizmića i raspitao se o meni. Čizmić me je izgleda silno nahvalio i još svašta nabajao, a između ostaloga je rekao i da sam talentirani pjesnik. Kad se čovjek vratio s tim vijestima, zavladalo je opće oduševljenje. Ako je i bilo nekakve nevjerice ili rezerve, potpuno su se raspršili. Popio sam već dosta vina, pa su me lako nagovorili da im odrecitiram nekoliko svojih pjesama. Zavladalo je euforično oduševljenje. Novi Tin Ujević, budući Antun Branko Šimić! Domaćin se sjetio da i njegova baba od zamalo sto godina također piše pjesme i svi joj se zbog toga izruguju, ali tom prilikom su je pozvali da i ona pročita nešto od onoga što je zapisala. Prostorija je bila krcata, oni koji nisu mogli ući natiskali su se na prozore, a baba i ja smo naizmjence prosipali poeziju uz glasno navijanje kao na utakmici. Baba je zamalo umrla od ganuća jer je toliko ljudi toliko dugo nije toliko pozorno slušalo još od vremena kada sam se ja rodio. Dernek je završio iza ponoći, a onda nije bilo govora da bih mogao nastaviti dalje, već su me ugrabili i odvukli u četvrtu kuću gdje su mi spremili postelju za spavanje. Za doručkom me je već dočekalo petero mještana koji su došli da se na vrijeme osiguraju da ću kod njih doći na ručak. Bilo je nekih koji su propustili poetsko veče prethodne noći, pa sam im već nakon doručka počeo recitirati pjesme Miroslava Antića iz zbirke „Plavi čuperak“ koju sam znao napamet. Znao sam još i osamdeset posto pjesama iz Cesarićeve zbirke izabrane lirike, nekoliko pjesama Tina Ujevića i Miroslava Krleže s kojima sam obično fascinirao ženske na tulumima, a u Zadvarju, moguće Zagvozdu, pretvorili su se u oružje protiv kojega mještani nisu imali obrane. Bio sam za njih kao putujući festival koji je slučajno naišao, egzotični cirkus, a najbolje od svega je bilo što su me prihvatili kao svojeg gotovo više od svojih najrođenijih. Jedna me je stvar začudila. U mjestu su bila samo mala djeca i sredovječni i stariji ljudi. Onih mojih godina nije bilo više od dvoje-troje, među kojima svega jedna djevojka koja je dobro izgledala, iako se po porodičnim fotografijama na zidovima i komodama vidjelo da ih ima znatno više. Gdje su? Ogorčeno su mi objasnili da su se svi razbježali po moru, što da planduju, što da konobare. Oni tako, a ja se vratio u postojbinu svojih predaka... Opet sam ispao fantastičan. Da sam htio izabrali bi me za narodnog zastupnika. Nije bilo izgleda da bih mogao napustiti Zadvarje (ili Zagbvozd) prije nego me pogoste u svakoj kući, koliko god je postalo naporno biti neprestano u centru opće pozornosti, a već sam se toliko nažderao i napio da sam se počeo pribojavati da ću se raspuknuti. U svakoj kući u kojoj su me ugostili trudili su se nadmašiti prethodne. Trećeg dana mi je domaćin kod kojeg sam se probudio doveo janje da me upozna i najavio da će ga priklati za ručak. Gledam ja janje, janje bleji, i tu sam shvatio da je vrag odnio šalu. Energično sam počeo objašnjavati da moram odmah dalje, bez odlaganja. Požurivao sam da želim upoznati i druge predjele Hrvatske, a ne samo kraj odakle su moji. Protiv toga nisu imali argumenata. Dvadesetak glava porodica su sa mnom dočekali autobus i mahali mi dok sam odlazio. Prije toga mi je svaki od njih poskrivečki gurnuo u džep po stotinjak dinara, da se ne patim na putu. Usput je svaki pozdravio i mog oca jer se nikada ne može znati da neće nekim nesretnim slučajem završiti pred sudom u Zagrebu. Bio sam bogatiji nego ikada ranije. Sišao sam u Makarskoj i otišao pravo u najbliži hotel, uzeo sobu i prepustio se uživanju u samoći i tišini, te dva dana ležao uglavnom u kadi i nisam ništa jeo da bih došao sebi, a zatim nastavio prema Dubrovniku. Tridesetak godina kasnije čuo sam da je mladi glumac Vedran Mlikota, rođen u Zadvarju godinu dana nakon što sam onuda prošao, u Zagvozdu pokrenuo uspješan ljetni festival na kojem gostuju glumci, recitatori i pjesnici. Zanimalo bi me saznati odakle mu zamisao da na tako iščašenom mjestu pokrene nešto rezervirano za velika središta i popularne destinacije. Možda je kao dijete slušao nekakve priče koje su ostavile traga čak i nakon što ih je zaboravio… U lavini je neprepoznatljiva ona gruda koju ju je izazvala.. |
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (11)
Ožujak 2012 (13)
Veljača 2012 (10)
Siječanj 2012 (16)
Prosinac 2011 (11)
Studeni 2011 (20)
Listopad 2011 (19)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (12)
Srpanj 2011 (11)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (10)
Veljača 2011 (10)
Siječanj 2011 (10)
Prosinac 2010 (16)
Studeni 2010 (14)
Listopad 2010 (15)
Rujan 2010 (11)
Kolovoz 2010 (7)
Srpanj 2010 (8)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (17)
Travanj 2010 (15)
Ožujak 2010 (17)
Veljača 2010 (11)
Siječanj 2010 (10)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (8)
Listopad 2009 (6)
Rujan 2009 (16)
Kolovoz 2009 (17)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (12)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (13)
Ožujak 2009 (23)
Veljača 2009 (17)
Siječanj 2009 (19)
Prosinac 2008 (17)
Studeni 2008 (17)
Listopad 2008 (17)
Rujan 2008 (24)
Kolovoz 2008 (17)
Srpanj 2008 (13)
Lipanj 2008 (20)
