![]() Nedjelja je, božji dan odmora, no više je nego jedan razlog da ne pišem, a kako bi se ipak oglasio, postoji način kako da se vuk zasiti a ovca ostane cijela. Dapače, taj se način nameće jer sam jučer pročitao priču koja me se posebno dojmila, iskreno sam zažalio što je ja nisam napisao. Jedino što me tješi pri tome jest da bih je napisao prije ili kasnije, da me Vjeran Grković nije preduhitrio. Od sveg srca vam preporučujem da odvojite nekoliko minuta i pročitate tu sjajnu i upečatljivu kratku priču ovdje. |
Jučer sam napisao post o jednom starom dokumentu na koji sam slučajno naišao, o KNJIZI ČLANOVA SSRNJ iz prvog polugodišta 1959. godine za mjesnu zajednicu Tuškanac u Zagrebu u kojoj postoji popis pojedinačnih članova te organizacije u kojemu je za svakoga navedena njegova nacionalna pripadnost. Nacionalnosti su navedene ovih redom: tiskano - Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Jugoslaveni (tj. neopredijeljeni), dopisano rukom - Austrijanci, Nijemci, Mađari, Poljaci, Rusi, Rumunji, Česi i - opet tiskano - ostali. Popis pokazuje da se svaki od 655 članova SSRNJ na Tuškancu nacionalno izjasnio - što potkopava raširenu priču da je u bivšoj Jugoslaviji nacionalno izjašnjavanje bilo nepoželjno ili čak opasno, a sumarni popis pokazuje da je na području za koje možemo pretpostaviti da su na njemu živjeli oni koji su upravljali tadašnjim društvom živjelo duplo manje Srba nego što ih je bilo u sveukupnom stanovništvu Hrvatske, što je upravo suprotno tvrdnji da su Srbi preplavili rukovodeća mjesta u tadašnjoj Hrvatskoj, te je dovodi u pitanje.Na taj post dobio sam jedno simtomatično pitanje - zašto je srpska nacionalnost stavljena na prvo mjesto, ako je riječ o Zagrebu i Hrvatskoj? Pitanje je zanimljivo jer je odgovor očigledan. Iako je riječ o jednoj mjesnoj zajednici u Zagrebu, u Hrvatskoj, riječ je o organizaciji koja već u naslovu ima riječ „Jugoslavija“ - Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije. Po prirodi stvari, takvi popisi su u cijeloj Jugoslaviji morali biti jednoobrazni prije nego da ih svaka mjesna zajednica tiska za sebe u jednom primjerku sa sebi najprimjerenijem rasporedom. Uostalom, čemu tiskati nešto u jednom primjerku, jeftinije i jednostavnije bilo bi sve iscrtati rukom, i koji zajednički podatak bi se mogao izvući da je svatko određivao kategorije koje se traže po svome? Bila bi to totalna besmislica i uzaludan posao. Ne znamo, ali možemo pretpostaviti da je ista takva knjiga tiskana i na ćirilici, te na slovenskom i makedonskom, pa možda čak i na madžarskom i albanskom, ali su u svima najvjerojatnije Srbi bili na prvom mjestu, na vrhu popisa nacionalnosti. Zašto su Srbi bili na prvom mjestu? Nacionalnosti su mogle biti posložene po abecedi, pa bi Albanci i Česi bili na početku ako su se tada već Albanci priznavali kao entitet, što bi dovelo do apsurdnih rezultata da ponegdje popis počinje s rezultatom „nula“, iako bi upravo princip nacionalne ravnopravnosti zahtijevao da u tom slučaju postoje i verzije knjige u kojoj su nacionalnosti poredane po azbuci, što bi samo omogućilo nepotrebne zabune i zbrku. Utoliko je princip redoslijeda primijenjen po drugom kriteriju. Kojem? Zamislite da u nekom testu inteligencije imate pitanje „Poredajte po logičnom rasporedu plodove sljedećih biljaka: lubenica, jabuka, trešnja, ribizl, dinja, papar.“ Većini ljudi bi prvi, najočigledniji i točan kriterij bila veličina, iako bi se našlo strašno pametnih koji bi ih poredali po tome koji je plod zeleniji, onih prepametnih koji bi ih poredali po broju koštica u plodu, onih koji bi ih posložili po tome koliko koju od tih biljaka vole i onih koji bi našli da slatki plodovi trebaju biti na početku, a kiseli na kraju (pri čemu bi ih papar doveo u nevolju). Moglo bi se poredati plodove i u zavisnosti o tome kojim redom sazrijevaju ili koja im je cijena na tržnici, svašta bi se moglo, recimo - poredati voće po abecedi, iako je u navedenom primjeru slijeđena naprosto elementarna pristojnost kada su nacionalnosti u pitanju. Jednostavna je i općepoznata činjenica da su u bivšoj Jugoslaviji Srbi naprosto bili najbrojniji, zatim su slijedili Hrvati, a da je primijenjen upravo kriterij brojnosti pokazuje što su u popisu Slovenci iznad Crnogoraca. Pitanje je, dakle, naprosto neinteligentno. Onaj tko ne bi znao odgovor morao bi imati kvocijent vjerojatno manji od 60, bio bi nepismen. No kako je pitanje napisano, onaj tko ga je postavio jest pismen, što znači da bi odgovor mogao i morao znati. Kad postavlja pitanje, pitanje je da li odgovor zaista ne zna ili se samo pravi da ne zna. Uzmimo u obzir prvu pretpostavku - pitalac ne zna odgovor. Kako je to moguće? Samo ako je napisao pitanje ne razmišljajući, da je slijedio prvu misao koja mu je pala na pamet, da je bio ponesen dojmom koji nije želio preispitati. Nazovimo to „impresionističkim“ pristupom i nastupom. Kakav je to dojam koji ga je zaveo pokazuje završetak pitanja. „…riječ o Zagrebu i Hrvatskoj.“ Srbi, pa na prvom mjestu u Zagrebu i Hrvatskoj! Skandal! Očigledan dokaz nacionalnog ugnjetavanja! (Što je babi milo, to joj se i snilo.) Iako dokaz upućuje na upravo suprotno (da nijedna nacionalnost nije povlaštena), „impresionisti“ u njemu vide samo dokaz svojih teza ne vidjevši da time dokazuju samo svoju manjkavu inteligenciju. Uzmimo u obzir drugu pretpostavku - pitalac točno zna pravi odgovor, ali se namjerno pravi glup da bi iskoristio priliku plasirati insinuaciju. To bi bilo naprosto zločesto i zlonamjerno, ali i instruktivno. Instruktivno utoliko što bi iole inteligentan pitalac znao da takvim insinuacijama može impresionirati samo neinteligentne, neobrazovane, zatupljene, zaglupljene i već zavedene osobe. Već samo pitanje je poučno jer pokazuje na kakve ljude takav potez računa. Ako je pitalac dovoljno inteligentan, postavljanje neinteligentnog pitanja može biti inteligentan potez samo ukoliko se pouzdaje u uspjeh svoje namjere. (Ah, sve me to podsjeća na maestralni završetak „Smisla života Monthya Pythona“ kad Smrt dolazi nenajavljena na večeru, pa joj gospođe s hladnim trajnama postavljaju neprimjerena i glupa pitanja nakon kojih se slavodobitno šepure kako su je zaskočile.) Neopterećen i objektivan pogled na popis nacionalnosti u KNJIZI ČLANOVA pruža daleko zanimljivija pitanja i uvide od onoga što je jedino zanimalo onoga tko je postavio pitanje o kojem sam do sada pisao. Recimo, 1959. godine još nije bilo Muslimana ili Bošnjaka, kako god ih nazivali. Recimo, Jugoslaveni nisu podrazumijevani kao nacionalnost ili nadnacionalnost, nego kao neopredijeljeni. I - više od svega - iako je Tuškanac poznat kao predio s brojnim „židovskim vilama“, vilama koje su sagradili Židovi, u popisu nema niti jednoga. Kako to? Instruktivno je i ono što je Zrin, šaleći se, ali točno zamijetila - svima je nacionalnost navedena u muškom rodu. (Slavica je „Hrvat“, a ne „Hrvatica“.) Zar to nisu daleko zanimljivija pitanja od onog koje je postavljeno s namjerom ili bez namjere, ali s učinkom da se pozornost usmjeri prema nepotrebnom pitanju koje sugerira pogrešan odgovor? Neinteligentno sagledavanje nužno vodi do toga da se pravo bogatstvo života neizbježno previđa. Neinteligentna rješenja nužno nanose više štete nego koristi.Nakon svega izranja novo pitanje - zašto bi itko želio, zašto bi mu bilo u interesu plasirati tezu koja ne stoji, zašto bi netko volio da je bilo ono čega bilo nije? Ne mogu tvrditi, mogu samo pretpostavljati - zato da opravda svoje današnje stavove ili današnja ili nedavna ponašanja koja bez retroaktivnog redefiniranja, tj. falsificiranja stvarnosti nemaju opravdanja. Iako takva nastojanja mogu biti i često zaista i jesu uspješna, to ne znači da su manje neinteligentna. Da su inteligentnija, inteligentnije bi potkrepljivali svoje teze. Recimo, da ja pokušavam argumentirati raširenu priču kako su u bivšoj Jugoslaviji Srbi bili povlaštena nacija, suočen s popisom članova SSRNJ-a, dometnuo bih da je pored Socijalističkog saveza postojala utjecajnija organizacija - Savez komunista, a tko zna kakav je bio sastav te organizacije - možda sve sami srbočetnici? No od neinteligentnog pristupa je iluzorno očekivati inteligentne dosege. Što je nekoć bilo danas je manje važno pitanje. Važno je samo utoliko što pokazuje koliko pameti danas ima. Razmišljanje o prošlosti je značajno prvenstveno po tome što pokazuje koliko inteligentno netko danas razmišlja. A najvažniji kriterij svega je kakvoj nas budućnosti vodi. Samo čekam da me netko zaskoči kao Smrt primjedbom „Nije INTELEKT nego INTELIGENCIJA!“ Neću ni odgovoriti. |
|
NIJE ZA MLAĐE OD 16. UKOLIKO STE MLAĐI, NAPUSTITE OVAJ BLOG. STARIJI SLOBODNO NASTAVITE DALJE. Iako filmu koji ste vidjeli nije potrebno nikakvo objašnjenje, ne mogu odoljeti da mu ponešto ne nadodam. Snimljen je u nedalekoj Češkoj – jeste li zamijetili zastavu pri prvom gledanju? Nisu uzalud Čehinje na dobru glasu! Djevojka je lijepa, tome nisu potrebne nikakve riječi. Dovoljan je duboki uzdah. No ono što mi je najzanimljivije u ovom dokumentarističkom prikazu je publika, prolaznici. Što upada u oči kod svih likova u okolini i drugom planu? Djevojka se neometano kreće, nitko se ne zgraža ni skandalizira, nitko je ne pokušava spriječiti, nitko ne pada u nesvijest niti joj dobacuje išta uvredljivo, a kamoli da bi je gađali rajčicama ili trulim jajima. Velik dio prolaznika uopće se ne obazire, idu svojim putem, što ne znači da je ne vide. Oni koji joj se javljaju srdačno joj domahuju, pozdravljaju, ali ni od tih nitko ne nasrće na nju. Raspoloženi turisti je fotografiraju, neki se u slikaju s njom, ali je nitko ne hvata za stražnjicu. Mislite možda da je sve režirano, da su sve to glumci pod budnom paskom režisera? Ne zavaravajte se. Mogao sam isto tako postaviti i stotinjak drugih isto takvih filmova, pa bi vidjeli da je nemoguće nabaviti toliko statista u tako jeftinoj produkciji. Za prolaznike se očito može reći da se ne uzbuđuju, da su civilizirani, tolerantni. Da je djevojka pala i slomila nogu, sigurno bi ih desetak odmah priskočilo i pozvali bi hitnu pomoć, ali nije, pa nije bilo razloga da se na bilo koji način umiješaju u njenu šetnju. Način na koji prolaznici idu svojim putem pokazuje da rade ono što je jedino ispravno – brinu svoja posla. Po načinu na koji prolaze možete zaključiti da jednako ne bi reagirali da pored njih prođu dva muškarca koji se grle, dvije djevojke koje se ljube, (ima i takvih dokumentarističkih filmova, vidio sam,) tri Crnca, četiri Kineza, pet Roma ili sedam navijača bilo kojeg nogometnog kluba. Biskupima te pastve sigurno ne bi palo ni na pamet da proklinju ono na što njihovi sljedbenici ostaju mrtvi-hladni ili što eventualno pozdravljaju. A zamislite da je ista djevojka ista takva prošetala kroz Škabrnju! To ne želim ni zamisliti jer kanim govoriti o nečemu drugome. Ovo što ste odgledali na neki je način i slika naše moguće budućnosti, gotovo bukvalna. Zamislite da djevojka šeće po Jelačićevom trgu, u pozadini se vide tornjevi Katedrale... Nezamislivo? Mogu to sasvim lako zamisliti, dapače, to je izglednije nego bi se pomislilo u prvi mah. Čak i da ne uđe u Europu, hrvatski je živalj iz godine u godinu civiliziraniji i tolerantniji, pa ako ne bude nekih ozbiljnih retrogradnih socijalnih poremećaja, sami od sebe ćemo kad-tad postati kao prolaznici na filmu. Ulazak u Europu i eventualno smirivanje socijalnih tenzija samo će to ubrzati. Za godinu i pol, petnaest godina ili sto i pedeset godina bilo koja gola djevojka moći se neometano prošetati Ilicom, a Stradunom – obzirom na ljetne vrućine i Češke, Mađarske, Poljske i druge turiste – već i ranije. Kad nam je nešto u najgorem slučaju neizbježno za sto i pedeset godina, zašto se to ne bi pojavilo i skorije? Onog trena kad pozadina postane tolerantnija, ne trebamo se pitati hoće li se pojaviti dovoljno onih spremnih da iskoče u prvi plan. U svakoj generaciji ima dovoljno skladno izraslih koji bi se rado pokazali, koji bi htjeli makar i egzibicionistički iskazati svoje buntovništvo ili iz bilo kojeg drugog razloga bi se na to mogli odvažiti. Sjećam se jedne zažarene prepirke u redakciji magazina „Erotika“ krajem osamdesetih godina. Iz inozemstva su nam stigle fotografije koje su prikazivale ljude koji su se ukrašavali tako da su bušili vlastitu kožu i kroz nju vješali metalne karike. Bio sam sam naspram svih koji su tvrdili da je to divljaštvo, ludost, marginalna pojava koja se neće nikada raširiti u Zapadnoj civilizaciji jer je odavno otpisana, a oni koje smo vidjeli na fotografijama su beznačajni psihijatrijski slučajevi. Na isti način se osjećam gledajući ovaj film i vrlo sličnim argumentima bih mogao potkrijepiti svoje proročanstvo kao što sam potkrjepljivao tezu da će „pearcing“ postati trajna i raširena pojava prije nego smo još znali ime za to. Dapače, jednoga dana kada će prvi prolaznici neometano hodati goli javnim prostorima, ništa ih neće moći zaustaviti da se pri tome drže za ruke, da se hodajući zagrle, da se kadikad poljube, a nakon toga je od prakse javnog općenja po krčmama, uglovima ulica i predvorjima hramova samo pola koraka, kao što je to uostalom već bilo u razdoblju Rimskog carstva. Zato se ne moramo čuditi kad neki potpiruju najbrutalnije napade na parade neistomišljenika, a drugi to spremno prihvaćaju, samo što prvi znaju što rade, a drugi – oni bedasti – toga nisu svjesni. Kad homofobi bacaju kamenje na one koji zahtijevaju javnu toleranciju i uvažavanje, protiv čega se zapravo bore, što zaista sprečavaju? Oni zapravo sprečavaju upravo to što vidimo u filmu kojeg sam stavio na početak ovog posta. Jednoga dana kad se prolaznici neće obazirati na dva muškarca ili dvije ženske koji se drže za ruke, neće se obazirati ni na djevojku bilo koje seksualne orijentacije koja je prolaziti gola. Oni koji raspiruju homofobno raspoloženje su itekako u pravu kad upozoravaju na razoran utjecaj slobodoumnih pogleda na njihov svjetonazor. Zaista, kad bi ulicama hodale razgoličene lijepe djevojke i bez prevelikog zazora se upuštale u bliske kontakte, tko bi išao na mise osim starih, bolesnih i jadnih, kao što bi bilo razumljivo? Utoliko alternativa današnjoj uštogljenoj civilizaciji nije dekadentno priznavanje seksualnih nastranosti, skretanja, manjinskih orijentacija (kako god to nazvali) nego oslobođeno društvo seksualno zadovoljenih ljudi. Onaj tko baci kamen ili flašu na „gay paradu“ dvostruko je glup: prvo, jer radi nešto glupo, drugo, jer se u krajnjoj liniji nabacuje na sebe samoga. Da samo na trenutak razmisli prije nego se ičim nabacuje bi li radije živio u gradu kojim prolaze procesije ili onom po kojem šeću gole lijepe žene, te da shvati da upravo njegovo divljaštvo ili civiliziranost vode prema jednome ili drugome (pri čemu valja naglasiti da se procesije i lijepe golišavke ne isključuju), vjerojatno bi prije - ili još bolje umjesto - da išta baci tim istim sam sebe tresnuo po glavi. Utoliko sve socijalne, ekonomske i političke nevolje, idu na ruku onima koji podržavaju status quo, a uklanjanje tih nevolja im zapravo nije u dugoročnom interesu. Kome bi profesionalni tješitelji pružali lažnu utjehu i lažne nade kada bi svi bili zadovoljni i sretni? Što bi sređivali profesionalni spasitelji kada nitko ne bi imao problema? Iz pozicije seksualno nezadovoljnih i socijalnih jadnika djevojku na slici može se vidjeti kao drsku provokaciju. Sa gledišta seksualno nekonfliktnih osoba i socijalno sređenih, ona je samo dobrodošla najava novog doba. |
|
Jako mi je žao, postavio sam jučer post s kojim sam bio prilično zadovoljan. Počinjao je s vrlo atarktivnim filmićem od minutu. Nažalost, nakon što je to radilo nekoliko sati, server na kojem je filmić prestao je privremeno funkcionirati zbog redovnog održavanja, a moj post je bez uvodnog filma prilično okljaštren i uvelike besmislen. Zato sam ga privremeno uklonio, pa ću ga vratiti kad server ponovo proradi.
|
Posljednji sam post napisao potaknut samo jednom pojedinošću u članku poznatog novinara-komentatora, iako je takvih pojedinosti bilo desetak, kao što bi i cijeli tekst objavljen preko tri (sa slikama i četiri) velike stranice. Autor se dohvatio razglabati o razlici između navodno liberalnih osamdesetih godina prošlog stoljeća i navodno tradicionalne današnjice, i jedno i drugo navodno njemu.Pod post na blogu dobio sam komentar koji ne mogu odoljeti ne kopirati i ovdje jer odražava i moje mišljenje iako bih ga ja nešto drugačije argumentirao i iznio drugim riječima: Govoriš o poznatom novinaru koji je objavio antologijski izmišljeni intervju sa Sanaderom! Čitao sam članak. Pisan je po metodologiji „Bilo je ovoga, ali je bilo i onoga - ima ovoga, ali ima i onoga, pa se ne mogu odlučiti ni što je bilo ni kako je danas“. Kad ne može razbistriti ono o čemu bi htio pričati, onda baljezga. Konstatira da je bilo onih koji bi se pejorativno mogli svrstati u pripadnike životnog stila „seks, drugs & rock and roll“, ali previđa da ih je bilo oko dva milijuna. Konstatira da je bilo zatvorenika na Golom otoku, ali previđa da ih je bilo možda dvjesto. Dozvolimo da se ta brojka napuše i deset puta, pa nećemo preći dvije tisuće, a zatim od tog broja odbijmo klasične kriminalce kojima i nije mjesto nigdje drugdje nego u zatvoru pa ćemo doći do broja zanemarivog prema prvih dva milijuna. No novinaru-komentatoru se puka činjenica postojanja jednih i drugih dovoljno da se ne može odlučiti koji su dominantniji. Pri tome previđa i da je onih dvije stotine bilo na Golom otoku upravo zato jer su radili na tome da onemoguće životni stil onih dva milijuna, te da se zaštite od njih preostalih dva milijuna. U krajnjoj liniji, tih četiri milijuna su bili znatno sretniji kad je Tuđman bio u zatvoru nego kad je postao predsjednik države, što govori da bi bilo bolje da je dulje ostao u zatvoru. Dobroslav Paraga završio je u zatvoru jer je sakupio pedesetak potpisa pod nekakvu političku peticiju, to je činjenica. Nitko od pedesetak ljudi koji su potpisali tu peticiju nije završio u zatvoru, to je također činjenica. O tome kako i zašto se ovoj pedesetorici nije dogodilo ništa nemamo u članku ni riječi. No bez razumijevanja zašto se toj pedesetorici nije dogodilo ništa nema ni razumijevanja zašto je zapravo Paraga završio u zatvoru, a bez razumijevanja zašto je Paraga završio u zavoru ni sama ta činjenica ništa ne govori. Činjenica, koliko god istinita, još nije istina. Činjenica je osnov istine, ali može biti i osnov manipulacije. Činjenica je osnov saznanja, ali i građa mistifikacija i zabludama. Zato su pretenciozni informirani glupani najgora vrsta glupana. Za mene je prvo pitanje članka o kojem je riječ zašto je autor uopće odabrao spomenuta dva vremenska perioda za usporedbu. Razumljivo zašto je uzeo današnjicu - danas živimo, ali zašto osamdesete? Zašto ne šezdesete ili sedamdesete? Kakva je veza između današnjice i upravo osamdesetih? U tome što su osamdeset bile posljednja dekada prošloga sistema, a mi živimo u razdoblju nakon kojega će sve otići do vraga? U tome što su bile najliberalnije u vremenu kojeg pamtimo iz osobnog iskustva, (ali onda im za usporedbu nije današnjica nego devedesete koje su bile najtradicionalnije). Da je zucnuo makar riječ zašto je izabrao upravo ta dva razdoblja mnogo toga bi bilo jasnije. Možda se dohvatio osamdesetih jer se njih sjeća iz osobnog iskustva, pa su one za njega najživlji reprezentant „onoga ranije“, nasuprot današnjici koja je „sada“? Ako je ovo posljednje, ne čudi da se autor trudi osvjetlati obraz sadašnjici u kojoj mu je tako dobro da mu i na četiri strane objavljuju tekst koji je ništa drugo nego niska mentalnih bisera, sve jedan do drugoga, ali zašto bi u tom cilju trebao falsificirati sliku prošlosti? Ako je zaista uvjeren da je bilo onako kako je iznio, trebamo se ozbiljno zabrinuti nad njegovom mogućnošću uvida u društvenu problematiku. Da se ne zamaramo biserima, obratimo pozornost samo na krunski dragulj u tekstu. Pokušavajući poetski sintetizirati svoju sliku/ocjenu osamdesetih, autor piše ovako: Zamislimo veliki, crno-sivi krug (polje represije), što ga probija vrlo uska, ali koncentrirana i kričava zraka svjetlosti, koja svjedoči o polju slobode. Polje slobode, međutim, sasvim je ograničeno, bez mogućnosti da se probije u polje represije. Zamislimo samo nešto takvo! Kao prvo, to je nemoguće zamisliti. Polje slobode - kaže on - nema mogućnosti da se probije u polje represije, ali ono što svjedoči o polju slobode u prethodnoj rečenici probija polje represije. Kako ono što svjedoči o nečemu može ono što ono o čemu svjedoči ne može? Izgleda mi to naprosto kao besmislica, poetska budalaština. Da je mene pitao, pomogao bih mu konstruirati poetsku sliku koja bi odgovarala onome što je sam iznio: elementi represije bili bi uzak stup oko kojega se vrti široko polje sloboda, pa sve to zajedno izgleda kao šareni zvrk. Ta bi slika u potpunosti odgovarala onome što je iznio, pa je sljedeće pitanje zašto je u pokušaju simboličnog sintetiziranja falsificirao sam sebe, slučajno ili s nekim ciljem? Mora se priznati autoru da mu je članak vrlo poticajan. Potiče brojna pitanja. Prvo, što mu bilo? Zatim, kad se već upustio u poetske slike, zašto je propustio iznijeti i takvu ilustraciju današnjice? Kakva bi tek ta bila! Zatim, kako je moguće da netko tko pretendira biti analitičar stvarnosti može imati takav kaos u glavi? …kričava zraka svjetlosti koja probija ono što ne može probiti… Daleko bilo! |
![]() Kanim večeras ići na otvaranje ove izložbe. Meni će biti izuzetni zanimljiva, a uvjeren sam da je vrijedno zbog nje potegnuti do Velike Gorice. Ta će izložba govoriti više od onoga što će se ondje moći vidjeti. Garancija kvalitete je i autor izložbe. (Slijedi copy/paste odlomak:) Marko Zubak rođen je 1975. godine u Zagrebu gdje je završio Filozofski fakultet, smjer povijest i filozofija. Za studija pet godina radio je kao novinar, kritičar i urednik na zagrebačkom Radiju 101, te kao urednik u izdavačkoj kući Profil. Magistrirao je na Odsjeku za povijest na Central European University-u u Budimpešti, a na istom je upisao doktorski studij gdje upravo predaje tezu o omladinskom i studentskom tisku u komunističkoj Jugoslaviji od 1968. do ranih 1980-ih. Godinu dana proveo je kao gost istraživač na Osteuropa Institutu berlinskog Freie Universitäta. Posljednjih godina radi kao znanstveni istraživač na Hrvatskom institutu za povijest gdje se bavi omladinskim i studentskim pokretima i supkulturama u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dobitnik je više stipendija, sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima, sastavio je jednu antologiju, zastupljen je u par zbornika te je objavljivao stručne članke u zemlji i inozemstvu. |
![]() Preminula Breda Beban. Koliko god ju je Zagreb razočarao, koliko god joj se ogadio, upravo Zagreb je najviše izgubio jer su u njemu u posljednjih dvadeset godina stasale generacije u kojima nitko nije imao priliku Bredu Beban upoznati. |
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (11)
Ožujak 2012 (13)
Veljača 2012 (10)
Siječanj 2012 (16)
Prosinac 2011 (11)
Studeni 2011 (20)
Listopad 2011 (19)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (12)
Srpanj 2011 (11)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (10)
Veljača 2011 (10)
Siječanj 2011 (10)
Prosinac 2010 (16)
Studeni 2010 (14)
Listopad 2010 (15)
Rujan 2010 (11)
Kolovoz 2010 (7)
Srpanj 2010 (8)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (17)
Travanj 2010 (15)
Ožujak 2010 (17)
Veljača 2010 (11)
Siječanj 2010 (10)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (8)
Listopad 2009 (6)
Rujan 2009 (16)
Kolovoz 2009 (17)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (12)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (13)
Ožujak 2009 (23)
Veljača 2009 (17)
Siječanj 2009 (19)
Prosinac 2008 (17)
Studeni 2008 (17)
Listopad 2008 (17)
Rujan 2008 (24)
Kolovoz 2008 (17)
Srpanj 2008 (13)
Lipanj 2008 (20)